Šokački šarm

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
32.481
Molim čitaoca da obrati pažnju upravo na ovaj prežvrljani deo Ilirske gramatike Andreje Torkvata Brlića iz 1854. godine. Cela knjiga: http://books.google.com/books/downl...ut=pdf&sig=ACfU3U2ETCUL9gdxuG3Q_95t0kuJ6JLxZg

1854andrijatorquatbrlic.jpg


Zašto li su ga prežvrljali... :think:
 
Prvo izbaci 3-4 kroatizma iz vlastitog govora pa onda nesto prigovaraj! :mrgreen: Sramoto, krades tudji jezik...:hahaha:

002ai.jpg

003asxb.jpg

004a.jpg

005ap.jpg

006ahkk.jpg

007aj.jpg



Milka Ivic, O jeziku Save Mrkalja, Zbornik radova o povijesti i kulturi srpskog naroda u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, Knj.1, JAZU, Zagreb, 1988.
 
Istorija porodice Brlić
Porodica Brlić je čuvena brodska građanska porodica čiji su vredni i značajni članovi svojom ličnošću, svojim delima i rodoljubljem ostavili traga tj. pisali istoriju Broda. Bilo je među njima lekara, pravnika, trgovaca, raznih zanimanja, ali ono što je interesantno i što se provlači kroz svih šest generacija porodice jeste ljubav prema knjizi, pisanoj reči, bilo da su sakupljali knjige i pisane dokumente o svojoj porodici i zbivanjima razdoblja u kojima su živeli, bilo da su sami stvarali manje ili više uspešna jezička i književna dela.

Kada i odakle su Brlići došli u Slavoniju i Slavonski Brod? Usmeno prednje i dokumenti izvan arhiva navode da su prvi poznati članovi porodice Brlić živeli u 14. veku u Zahumlju sve do turskih osvajanja kao vlastela i vazali moćnih velikaša Nikolića. Na dokument u kojem se prvi put spominje prezime Brlić ukazao je 1934. g. Ivani Brlić Mažuranić univerzitetski profesor Aleksej Solovjev, čije pismo postoji u arhivi Brlićevih.

Dokument o Brlićima čuva se u dubrovačkom arhivu, a prvi ga je objavio Medo Pucić, a zatim Ljubomir Stojanović. Radi se o pismu južno-zahumske kneginje Stanislave iz 1393. god. s kojim ona šalje u Dubrovnik Božička Brlića "našeg vlastelina" kako kaže u pismu, da joj donese tzv. magarisium (dohodak), danak od Dubrovčana kojeg joj je poklonio njen rođak kralj Dabiša.

Od 1393. pa do kraja 17. stoleća nema pisanih tragova o porodici Brlić u Hercegovini koja je u to vreme pod Turcima, da bi se tada pojavili u Slavoniji, u selu Svinjaru (Davor) kao doseljenici iz Bosne zajedno sa porodicom Reljković s kojom su u srodstvu.
 
Prevod prva dva reda: "U ime Oca i Sina i Svetoga Duha Amin. Mi Stefan Dabisa po milosti Gospoda Boga kralj Srba (jedina etnicka odrednica u intitulaciji), Bosne, Pomorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja (intitulacija po oblastima - zemlje kojima vladar vlada ili kojima pretenduje da vlada)."

15dkh2d.jpg
 
Dolazak Brlića u Slavoniju
Sa priličnom sigurnošću se može smatrati da je taj Božičko Brlić jedan od davnih hercegovačkih predaka ove porodice. Povezanost sa dedovinom i ljubav prema njoj mnogo će puta doći kasnije do izražaja.

Po doseljenju u selo Davor, Brlići su se borili u mnogim bitkama od kojih je jednu zabeležio član ove porodice Andrija Antun Brlić (1757.-1804.). On je ispevao pesmu i u njoj opisao jedan od tih bojeva u kojem su sudelovali Brlići, Pešići i Reljkovići, na čelu Svinjaraca i Orubičana te su pod zapovedništvom Stipe Reljkovića, Laurenca, Pavla i Marka Brlića razbili kod Banja Luke "bosanskoga pašu" i "Delfevana-hodžu", te hodžu zarobili, dok je pašu Stipo Reljković posekao. Ta je pesma važna jer je to početak prelaza usmene tradicije u pisanu reč.

Ubrzo nakon oslobađanja Broda od Turaka (1691.) jedna grana porodice preselila se u Brod. To su bili sinovi Laurenca Brlića kojega u svojoj pesmi spominje i njegov unuk Andrija Antun.

Genealogija ove porodice počinje ustvari sa Matijom Brlićem (1715.-1784.) čiji krsni list postoji u arhivu Brlić u kojem piše da mu se otac zvao Laurencius. To je ujedno najstariji sačuvani dokument o porodici.

O tačnoj godini kada su se doselili u Brod postoje manje nesuglasice: da li je to 1722. kako tvrdi dr. F. Bučar ili 1724. po I. Brliću ili 1725. koju ističe Neda Brlić kada kaže da oko 1725. dolazi u Brod iz sela Davora seljački dečak Matija Brlić da izuči abadžijski zanat.
 
Matija Brlić

Takve su bile prilike kada se Matija Brlić preselio u Brod i tamo zasnovao porodicu. Matija je uspešno radio kao zanatlija abadžija, oženio se Marom Filajdić (1729.-1788.), imao sina Andriju Antuna i postao je ugledan i bogat građanin Broda. Kada je 1784. umro natpis za njegov grob napisao je Matija Antun Reljković i on glasi:

Mramoru studeni! Kog’ lad tvoj pokriva?
Niel’ Mato Berlich, sad pod njim počiva.
U selu Svinjaru najpri svitlost’ vidi
pak u Brod doseli, i u njemu sidi.
Zanat habadjinski Mato dobro znade
pošteno se drža, i majstor postade.
Sedam puta deset on živi godina
valjade mu umrit, nemože bit ina.
Na smrtnoj postelji, svim blagosov dili
Andru sina grli, Andro gorko cvili.
Mir i ljubav svima Mato priporuči
tilo Zemlji dade, Bogu duh izruči.
1785.
 
Andrija Antun Brlić

Sin Matijin Andrija Antun (1757.-1804.) školu je pohađao kod franjevaca, gde je kao đak franjevačke gimnazije počeo da se bavi pesništvom. Autor je ciklusa epskih deseteračkih pesama o vojevanju s Turcima "Pjesni o junačtvu vitezova iz gradić Svinarckoga" (1778.).

U istoriji književnosti spominje se kao zapisivač jedine sačuvane školske drame iz XVIII. veka u Slavoniji: Judit, victrix Holofernis-actio comica idiomatae illirico, producta a juventute gymnasii Broodensis. Drama je prikazana oko 1770., a Brlić je u njoj igrao manju ulogu.

Godine 1780. učio je trgovački zanat u Oseku kod poznatog literarnog mecene Joze Kneževića. Uticaj Kneževića na razvoj Andrijinih literarnih sklonosti najbolje se vidi iz "Pisama sinu" Ignjata Alojzija Brlića:

"Stari Joso Knežević bio je veliki ljubitelj našega jezika i književstva, čovyk pametan i bogat, on je Relkoviću, Katančiću, Tomikoviću i drugim tadašnjim pisaocima sa svojim savitom i s novcem u pomoći bio. Moga je oca vele ljubio i njemu ljubav za našinstvom u serdce ulio (...)" (Blažanović, Stjepan. Knjižnica obitelji Brlić .- Slavonski Brod: Samoupravna interesna zajednica kulture općine Slavonski Brod, 1983.Str. 29.)

Andrija je bio imenovan sindikom i prokuratorom (zastupnik-opunomoćenik) franjevaca Bosne Srebrene. Preko njega su bosanski franjevci održavali veze s austrijskim zemljama. Istu ulogu preuzeli su i njegovi naslednici, sin Ignjat Alojzije Brlić i unuk Andrija Torkvat Brlić. Kao dokaz toga u porodičnom arhivu nalazi se obimna korespondencija s mnogim uglednim franjevcima.

Zahvaljujući Andriji, Brlići su od siromašnih doseljenika sa nešto zemlje do kraja XIX. veka bili već vrlo imućna trgovačka porodica. Godine 1786. imao je dve kuće, a 9 godina kasnije kupuje još jednu na današnjem Trgu bana Jelačića, na lokaciji gde se nalazi današnja kuća Brlićevih. Stara kuća u kojoj se nalazio dućan izgorela je u velikom požaru 1882. god. Posedovali su i veći kompleks vinograda i voćnjaka u Brodskom Brdu s vilom "Brlićevac".

U vreme Marije Terezije (1740.-1780.) nastupa jaka centralizacija i germanizcija. Franjevačka škola biva zatvorena, a carskom naredbom (1775.) osnivaju se tzv. Trivialschulen u kojima se nastava održavala na ilirskom jeziku uz obavezno učenje nemačkog jezika. Ovu školu pohađaće Andrijin sin Ignjat Alojzije Brlić.
 
Političko-vojne prilike u Slavoniji

Kakve su tada bile političko-vojne prilike u Slavoniji i Brodu? Već za vreme turske vladavine (1536.-1691.), a i ranije, Brod je bio centar Slavonije. U početku je imao prvorazredno vojno značenje da bi se do sredine 17. veka razvio u jak saobraćajni i trgovačko-zanatlijski centar, centar sudsko-upravne i finansijske oblasti. Tome je doprinosio njegov povoljan geografski položaj. Smešten između doline Save, čiju su plovnost koristili već i Rimljani, i Brodskog brda, imao je dovoljno prostora za širenje. Smešten je na raskršću dvaju prometnih pravaca; jedan od njih koji su još Rimljani uspostavili, a koristili Turci i Austrijanci je Rim-Ljubljana-Sisak-Gradiška-Brod-Vinkovci-Zemun-Beograd. S njim se ukrštao isto tako značajan put koji ide dolinama Neretve i Bosne i koji veže srednje dalmatinsko primorje sa Panonskom nizijom preko lakog prelaza Save. Takav položaj učinio je Brod vratima Bosne. Ovom saobraćajnicom obavljala se živa trgovina; u srednjem veku su išli karavani iz Dubrovnika do Broda i obrnuto, takođe za vreme Turske i Vojne Krajine od XIV. do XIX. veka.

Nakon pobede hrišćanske vojske pod Bečom te potpisivanjem 1699. "Karlovačkog mira" u kojem su Turci izgubili svu Slavoniju između Drave, Dunava i Save pa sve do Berlinskog kongresa (1878. g.), Brod je bio na međi Austrije i turske Bosne. S obzirom da je ovo područje postalo pogranično otpočeo je proces stvaranja Vojne Krajine. To je vreme kada je car Karlo VI izdao naredbu za gradnju nove tvrđave u Brodu čija je gradnja trajala do 1739. godine. Dolazak Matije Brlića, ali i drugih obitelji u Brod u to doba mogao bi se povezati sa činjenicom da su tada vršene opsežne odbrambene pripreme (izgradnja tvrđave i sl.) pa su bili potrebni radnici, trgovci, zanatlije radi popravaka i osposobljavanja utvrđenja za odbranu od Turaka.

Kako su se vremena ipak smirivala, Brod je ponovo postao centar saobraćaja, trgovine i kulture u Slavoniji. Redovnici franjevačkog samostana bili su glavni nosioci kulture.

U Brlićevoj biblioteci postoji zapis u kojem piše da je Brod imao jednu javnu školu još 1709.godine. Tome je doprinela i činjenica što je Brod uz još neke gradove proglašen za "Slobodni komunitet" (Militärkomunitäten) koji su kako Ignjat A. Brlić piše "uživali sljedeća prava:
1) oslobođenje od vojništva;
2) slobodno vlasničtvo;
3) svoju magistratsku upravu slobodnim izborom;
4) oprost od svih ererijalnih i vlastelinskih rabotah;
5) ukonačenje i predrege uz naplatu;
6) sudjenje po austrijskom gradjanskom a ne po vojničkom zakonu."
Sve je to doprinosilo stabilnosti i kulturnom razvoju Broda.
 
Ignjat Alojzije Brlić (1795-1855)

Treću generaciju predstavlja Ignjat Alojzije Brlić, trgovac, lingvista, pisac, rođen 1795. u Brodu na Savi, umro u Cerniku 1855. god., sin Andrije Antuna i Marije Patković Mijatović. Nakon završetka trivijalne škole završava gimnaziju u Požegi kao jedan od najboljih učenika.

Pošto mu otac umire kada je on imao samo devet godina majka ga šalje na trgovački zanat u Vukovar, jer je morao da preuzme očev dućan.

Sasvim je sigurno da to nije bilo njegovo opredeljenje jer u isto vreme dok je izučavao zanat aktivno se bavio knjigom. Ljubav prema knjizi, književnosti, jeziku kao i čuvanje dokumenata i raznih zapisa prenela se s oca na sina i postaće porodičnom tradicijom.

Sakupljao je usmeno narodno stvaralaštvo (pesme, izreke, gatalice i sl.) i ostavio mnoštvo zapisa iz kojih saznajemo mnogo o njegovom životu, ali i prilikama i životu u Brodu. Te je spise kasnije njegov sin dr. Ignjat Brlić uobličio u "Uspomene na stari Brod" te ih objavio u 4 sveska (II.-V.), (I. je objavio Nikola Kaurić kao dio Godišnjeg izvješća Kraljevske građanske učione u Brodu na Savi šk. god. 1884./85.). Njegovi prepisi dokumenata Gradskog magistrata postali su najznačajniji izvor za istoriju grada nakon 1859. kada je u požaru izgoreo gotovo ceo arhiv Gradskog magistrata u Brodu.

Ignjat Alojzije Brlić održavao je kontakte s gotovo svim tadašnjim kulturnim i političkim radnicima te se u arhivu čuva njegova osobna korespondencija. Kada je njegov devetogodišnji sin Andrija Torkvat pošao na školovanje u Vinkovce počeo se s njim dopisivati na latinskom, a zatim na ilirskom jeziku. Uz savete sinu u pismima iznosi i razmišljanja o političkim, kulturnim i društvenim zbivanjima svog vremena, o znamenitim suvremenicima (Lj. Gaj, J. J. Strossmayer i dr.). Jasno je koliko je značenje tih pisama za izučavanje povesti tog vremena. Pisma su pisana u doba ilirizma, od njegova početka sve do 1848.god.

Ignjata Alojzija Brlića zanimala su i lingvistička pitanja. Njegovo najznačajnije lingvističko delo je "Gramatik der Illyrischen Sprache, wie solche in Bosnien, Dalmatien, Slavonien, Serbien, Ragusa etc. dann von den Illyrien im Banat und Ungarn gesprochen wird", gramatika za Nemce koja je bila toliko tražena da je doživela tri izdanja (Budim, 1833.; Zagreb 1842. i 1850.). Ova njegova ilirska gramatika na nemačkom ne razlikuje se bitno od dotadašnjih slavonskih gramatika 18. veka Matije Antuna Reljkovića i Marijana Lanosovića pa uz gramatički deo ima i rečnik najpotrebnijih reči, primere za razgovor, a dodate su joj, kao primeri jezika, poslovice, izreke i dr. kratke priče.

Kao jezikoslovac sledio je Vuka Karadžića, a njegova gramatika obrađuje slavonski štokavski, ikavski govor. Iako pristalica ilirizma, kritički gleda na Gajeva pravopisna i filološka nastojanja. Smatrao je da narodni jezik treba da bude osnovica književnog i zbog toga je u polemikama napadao ilirce što hoće da razdvoje književni od narodnog jezika.

Prevodio je s nemačkog i latinskog, dramatizovao i prerađivao tekstove, uređivao "Ilirski kalendar" (1836.- 1855.) i u njemu štampao etnografsku građu Broda i okoline te svoje radove, pisao u "Zori dalmatinskoj".

Za svoje zasluge 1850. car Franc Jozef ga je odlikovao medaljom za literarne zasluge.

Ignjat je živeo u burno vreme. Godina 1820. je godina kada je Brodu nakon mnogo molbi građana vraćena sloboda i Brod ponovno postaje Slobodni vojni komunitet (prethodno je 1785. god. bio ukinut.). Magistrat ponovno počinje sa radom a za vanjskog većnika imenovan je Ignjat A. Brlić. Bio je zadužen za vršenje svih prepiski za potrebe magistrata.

Dvadeset godina vršio je dužnost nadzornika bivše trivijalne, sada Hauptschule u kojoj se nastava odvijala na nemačkom jeziku. Pri tome je često pisao molbe zahtevajući da se u školama dozvoli upotreba ilirskog jezika.

Njegovom zaslugom u Brodu je 1834. osnovana Devojačka građanska škola.

U braku sa Katarinom pl. Benko imao je petoro dece. Umro je kod kćerke Marije Amruševe u Novoj Gradiški i sahranjen je u kripti franjevačkog samostana u Cerniku 1855.godine.
 
Andrija Torkvat Brlić (1826-1868)

Kao najznačajnija ličnost među decom Ignjata Alojzija Brlića izdvaja se Andrija Torkvat Brlić koji je iza sebe ostavio značajnu istorijsku dokumentaciju budući da je bio aktivan učesnik svih važnih političkih zbivanja u Austriji. Kao izuzetno dobar đak gumnazije u Vinkovcima odlazi na studije teologije u Zagreb, a potom u Beč. U Beču je Andrija Torkvat upao u vrtlog političkih događanja.

Boraveći u Zagrebu za vreme studija, ostvaruje poznanstva sa brojnim poznatim ličnostima kulturnog i političkog života: B. Šulekom, D. Demetrom, I. Kukuljevićem, V. Babukićem, J. Kopitarom, F. Miklošičem, F. Kurelcem, Strossmayerom. Sve to snažno deluje na njega i on biva ponet idejama ilirizma. Godine 1844. još kao mladić upoznaje Josipa Jelačića i od tada ostaje s njim u tesnoj vezi.

Doživeo je revoluciju u Beču 1848. i učestvuje na Slovenskom kongresu u Pragu. Uključio se u vojsku bana J. Jelačića, a od decembra 1848. do marta 1849. njegov je izaslanik u Parizu gde ga prima i predsednik Francuske Republike Luj Napoleon Bonaparte. Postaje jedan od glavnih nosilaca demokratskog pokreta i odlučan poklonik revolucionarnog saveza između poljskog, italijanskog, mađarskog i jugoslovenskih naroda protiv evropske kontrarevolucije, a njegov politički stav bio je trajno usmeren ka jedinstvu južnih Slovena, posebno narodnom jedinstvu Srba i Hrvata.

O njegovom karakteru i tom "slovenskom idealizmu" možemo dobro prosuditi iz pisma koje mu je 1842. uputio otac Ignjat Alojzije u kojem ga upozorava na razboritost iako nije krio svoje slaganje sa sinom:

"Dobro ja znam da su Mađari naši progonitelji, da nam jezik i narodnost oteti nastoje – zato jim se imamo otprti i braniti se i nogama i rukama, s pameću i krepošću – ali sve razborito, i kad je čemu doba, tiho mirno, pritajeno. Ali tako budovat mogu samo budale i vitrogonje; ti znaš da sam te ja u Zagreb dao, da postaneš Ilir, da ti se ljubav k rodu i narodnosti u mlado srce usije i danas sutra razboriti plod donese; nije pako moja želja i volja da ti fanatikus postaneš i svrhu tog pamet izgubiš i mene potom ovako žalostiš."

Neuspeh revolucije i Bahov apsolutizam izgradio je u njemu trajan stav prema Austriji kao zatiraču slobode. Ni nakon sloma Jelačića nije prestao aktivno da radi na rušenju Austrije pa je bio pod neprestanom paskom austrijske vojne i civilne policije.

Nakon burnih 1848. i 1849. studira pravo u Beču te se kao advokat vraća u Brod na Savi. Od 1850-1851. u Zagrebu je tajnik Matice ilirske, a od 1851-1853. provizor vlastelinstva biskupije u Đakovu i tajnik J. J. Strossmayera.

Andrija Torkvat Brlić, u svom relativno kratkom životu, bio je učesnik svih važnijih događaja na austrijskoj političkoj sceni. Zbog toga je dokumentacija koju je ostavio iza sebe izuzetno važna za istorijska istraživanja. To su porodična pisma (1838-1850.) te prepiska sa osobama izvan porodice koja je izuzetno brojna; oko 3000 od 747 autora. Među njima možemo izdvojiti Strossmayera, Gučetića, Topalovića, Terlečkog, Mesića, Oreškovića, Šuleka i dr.

Posebno je brojna korespondencija s bosanskim franjevcima (fra Grga Martić - 107 pisama) jer je, kako je već bilo rečeno, nasledio čast sindika od svoga oca i dede. Deo korespondencije je objavljen, a deo se još nalazi u Arhivu u Slavonskom Brodu.

Andrija Torkvat, kao i njegov otac, bavio se jezičkom problematikom. Za vreme studija u Beču, napisao je gramatiku, ali za razliku od očeve koja je bila namenjena Nemcima koji žele da nauče naš jezik, Torkvatova je bila namenjena "ilirskom" narodu za učenje svog jezika. Kao i otac napisao ju je na nemačkom.

Ta njegova "Gramatik der illyrischen Sprach wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten gebäuchlich ist" izašla je u Beču 1854. god. Ona ima sve uobičajene gramatičke delove, a njena posebnost je popis imeničkih i pridevskih sufiksa. Pisana fonološkim pravopisom s primerima na latinici i ćirilici ima novoštokavsku akcentuaciju.

Bavio se i novinarstvom, učestvovao je u uređivanju novina ("Slavenski jug", "Kolo" i dr.) i prevodio s grčkog, češkog i nemačkog jezika.

Umro je mlad, sa 42 godine (1868.) i iza sebe ostavio ženu Fanny (Faniku), rođ. Daubachy (1832-1882) i troje dece. Fanny Brlić rođ. Daubach pl. Doljska bila je zapažena kao slikarka.

Nakon smrti Andrije Torkvata njegovom udovicom ženi se njegov mlađi brat dr Ignjat Brlić.

***

Danas o Andriji Torkvatu Brliću hrvatska istoriografija govori kao o najistaknutijoj istorijskoj ličnosti sredine 19. stoleća, genijalno obdarenom, ali javno neistraženom.

U svojoj je zaostavštini Andrija Torkvat Brlić ostavio 800 rukopisnih stranica kontroverznog “Dnevnika”, prvorazrednog istorijskog izvora, koji je pisan s velikim strpljenjem. Andrija je sve zapisivao – o Jelačiću, Štrosmajeru i svim najuticajnijim ljudima političke scene tog vremena, o Parizu i susretu s Lujem Napoleonom Bonaparteom, s pariskim nadbiskupom, predstavnicima poljske emigracije. Za vreme boravka u Parizu, Andrija Torkvat Brlić postaje obaveštajac ministarstva unutrašnjih poslova Kneževine Srbije i Ilije Garašanina.

Njegov "Dnevnik" pisan je od 1857. godine. Ivana Brlić Mažuranić objavila je 1935. najpre u "Obzoru", a potom kao samostalnu kopiju, "Ulomke dnevnika Andrije Torkvata Brlića iz razdoblja 1848.-1849." Originali ovog Dnevnika više se ne nalaze u Arhivi prodice Brlić jer ih je dr. Ivan Brlić (Ivanin sin) prodao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 1969. o čemu u Arhivu porodice Brlić postoji originalna beleška.

Andrija Torkvat Brlić umire sa 42 godine kao član "Propagande", tajne revolucionarne organizacije za Bosnu.

Vasilije Krestić navodi Andriju Torkvata Brlića kao redak primer iskrenog pobornika jugoslovenstva.
 
Gramatik der illyrischen Sprache wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten gebäuchlich ist
von Andreas Torquat Berlić​

Vorerinnerung.
Es ist bekanntlich der gesetzlich ausgesprochene Wille Seiner k. k. apostolischen Majestät, dass jeder Beamte und Officier, welcher zum Vorgesetzten von Serben und Kroaten im ganzen Süden der k. k. Staaten vom eisernen Thore bis türkisch Albanien bestellt ist, deren Sprache verstehe und spreche. Um die Befolgung des allerhöchsten Willens zu erleichtern habe ich vorliegende Grammatik mit der möglichsten Praecision verfasst und werde mich für die dabei gehabte Mühe reichlich belohnt fühlen, wenn recht viele Deutsche daraus meine Muttersprache erlernen.

Diesem Werkchen liegen zu Grunde die gediegenen Vorarbeiten des Vuk Stefanović Karadžić, Franz Miklošić, Georg Daničić, I. A. Berlić und Vjekoslav Babukić. Auch habe ich in meiner zweijährigen Anstellung, als bevollmächtigter Verwalter der bisthümlichen Herrschaft Djakovar, täglich Gelegenheit gehabt mit dem Volke, das, zum Theile vor etwa 100 Jahren aus Bosnien und Lika eingewandert, die reinste Sprache in Slavonien spricht, und sich sowohl zur slavisch-orientalischen, als zur römisch-katholischen Kirche bekennet, in vielfachen unmittelbaren Verkehr in und ausserhalb meines Berufes zu kommen und meine Aufmerksamkeit selbst den geringeren Wendungen der Sprache zu widmen. Was ich schrieb, das verbürge ich vom Volke oft gehört zu haben.

Das Buch ist zwar nicht gross, doch grosser als ich es gewünscht hätte. Die Benutzung des cуrillischen sowohl als des lateinischen Alphabetes ist die Ursache dessen. [Auch hätte ich die Aufgaben und Bedeutungen der Worte in denselben gerne mit kleinerer Druckschrift herauszugeben gewünscht, aber der Accentuation wegen mussten sogar diese serbischen und Kroatischen Lettern neu gegossen werden.] Anderseits bewog mich die Abneigung vor grösserem Umfange in der Sуntaхe bloss ein Alphabet zu benützen.

Ich habe desshalb beide Schriftzeichen angewendet, damit man nicht glaube, dass die Croaten und Serben zwei verschiedene Nationen sind, welche verschiedentliche Sprachen sprechen und schreiben. Nunmehr beschränkt sich, in Folge der ethnographischen Vereinigung, der Unterschied im Gebrauche dieser Namen bloss auf die Cultusverschiedenheit. Die römisch-katholischen Bekenner einer und derselben Nation heissen Croaten, die den slavisch orientalischen Cultus bewahrt haben, werden Serben genannt. Jene, untreu dem glagolitischen Alphabete, nennen das lateinische Alphabet ihr, diese halten an das mit dem Christenthume ererbte cуrillische. Daher ist jener am halben Wege, welcher nur eines dieser Alphabete kennt. Die Katholiken Bosniens und Slavoniens bedienten sich bis fast zu unserer Zeit in religiös-officiellen Büchern und Protokollen der Cуrilica, während die slavisch-orientalischen Priester auch jetzt noch mit lateinischen Buchstaben in Croatien und Slavonien die amtliche Correspondenz mit den landesfürstlichen Behörden führen. Wir sind Stammesbrüder, durch die Eifersüchtelei Constantinopels mit Rom getrennt, wir sind eine Nation, wie diess auch der scharfsinnige Jesuit Pejacsevich in seinem Werke : Historia Serviae seu colloquia XIII. de statu regni et religionis Serviae ab eхordio ad finem sive a saeculo VII. ad XV. auctore Franc. Xav. e L. B. de Pejacsevich a Verocza etc. Edidit Math. Franc. Kerticza, Eppus Bosn. Colocae 1799. mit einer in jener Zeit ungekannten Klarheit ausspricht: Ritus sacrorum, quod sciam, ut olim, in Serbliae regno promiscuas, hodieque ac plane permiхtus est. Sunt ab olim in praesens usque tempus per Serbliam magno numero Archiepiscopi, episcopi, coenobia, clerus, populusque ritus utriusque: et quamquam sacrorum caerimoniis magna pars ipsorum Lafinis consentiat, non sunt tarnen gens extranea, sed consanguinea, et unius prorsus tecum, qui graeco more operaris, originis. Et aetas illa, qua idolis damnatis Christi (idem Serblia primum compleхa est, tantum mуsterium in ritus discrimine non posuit, quantum nunc nobis fingimus. (So viel ich weiss, war in Serbien [Hier sind jene Länder gemeint, welche das serbische Kaiserthum des Stephan Dušan Silni im 14- Jahrhunderte bildeten, welche zwar verschiedene Provinziat-Namen führen, aber annoch von Serben römisch-katholischen und orientalischen Ritus im ganzen illyrischen Dreiecke bewohnt werden.] der Ritus einstens gemischt und ist es auch heut zu Tage noch. Es giebt von je her bis in die Gegenwart in Serbien zahlreiche Erzbischöfe, Bischöfe, Klöster, Geistlichkeit und Volk beiderlei Ritus: und obwohl in den heiligen Caeremonien ein grosser Theil derselben mit den Lateinern hält, so sind es doch kein fremdes Volk, sondern ein blutsverwandtes und desselben Ursprungs mit dir, der du auf griechische Weise deine Andacht verrichtest. Und auch zu jener Zeit, wo Serbien, nach Ablegung des Heidenthums, den Glauben Christi zum ersten Mahle annahm, wurde in die Verschiedenheit des Ritus kein solches Glaubensgeheimniss gesetzt, wie wir es uns jetzt einbilden.)

Der Versuch, das National-Gefühl der Croaten und Serben unter dem Namen von Illуriern zu vereinigen ist vollkommen gescheitert. Ob der Name Srb oder Hrvat zum allgemeinen, herrschenden auf dem illуrischen Dreiecke werden wird, hängt von dem überwältigenden geistigen und politischen Aufschwünge der Serben oder Croaten ab. Diesen aber birgt die Zukunft in ihrem Schosse. Mir hat der Name Illуrier keinen proselytenmachenden Zweck. Weil die Alten unser Land Illyrien und im Deutschen und Latein uns selbst Illyrier hiessen, so liess ich die Ansprüche dieses Namens auf den Titel meines Werkchens gelten.

Schließlich bemerke ich, dass wenn Jemand die allenfälsigen Mängel und Fehler, die er darinnen zu finden vermeint, mit kritischer Feder zu bezeichnen gesonnen ist, er diess sine ira et studio thue, beseelt von demselben Streben, das meine Brust erfüllt : das Emporblühen unserer schönen und lieben Muttersprache zu fordern. Auch halte er stets meinen Zweck klar vor den Augen, welcher war: Nicht als Auctorität im Senate slavischer Grammatiker und Philologen aufzutreten, sondern den deutschen Anfängern die Erlernung unserer Muttersprache zu ermöglichen.

Wien in der Charwoche 1854.

Der Verfasser.
 
Ivo Pranjković: GRAMATIKA IGNJATA ALOJZIJA BRLIĆA

Brlići su bili podrijetlom iz Hercegovine. U Brodu na Savi naselili su se tek 1724. godine (Vince 1978:152). Tu se Ignjat Alojzije rodio 30. kolovoza 1795., a umro je u Cerniku kod Nove Gradiške 27. ožujka 1855. Temeljito gimnazijsko obrazovanje stekao je kod franjevaca u Brodu i Požegi. Trgovački zanat izučio je u Vukovaru te nakon očeve smrti preuzeo obiteljske trgovačke poslove. Od rane mladosti pokazuje međutim izrazitu sklonost prema književnosti i znanosti. Osim toga, marno je skupljao narodne gatalice, zagonetke, molitve i si. te ih dodao već postojećoj zbirci svoga oca Andrije Antuna, autora epskih deseteračkih pjesama (usp. Pisme o junačtvu vitezova iz gradić Svinarckoga, 1778). Iz te zbirke kasnije je nastala i knjiga Uspomene na stari Brod (1-3. Brod na Savi, 1885; 4-5. Đakovo, 1888). Pošto je sina Andriju Torkvata, kasnije također autora jedne gramatike (pod istim naslovom: Grammatik der Illyrischen Sprache, Wien, 1854), poslao na školovanje u Vinkovce, počeo se s njim intenzivno dopisivati. U pismima sinu, koja su objavljena tek 1943. godine (Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836-1855), dolaze do izražaja njegov rafinirani književni ukus, otvorenost neuobičajena za tu vrstu korespondencije i izrazit dar zapažanja.

Kad je riječ o jezikoslovnim nazorima i stavovima, Ignjat Alojzije bio je pristaša Ilirizma, ali se u mnogim pojedinostima nije slagao s Gajem odnosno s predstavnicima zagrebačke filološke škole. Štoviše, moglo bi se reći da je po nekim stajalištima bio bliži slijedbenicima Ante Kuzmanića (bio je uostalom suradnik Zore dalmatinske od 1844. do 1847. godine). Bio je u prijateljskim odnosima s Jernejem Kopitarom i Vukom Karadžićem, pa se jedno vrijeme zalagao za uvođenje ćirilice. Kasnije je ipak prihvatio Gajevu grafiju i pravopis. U gramatici o kojoj je ovdje riječ opisuje jezik zasnovan na govoru brodskog Posavlja i na slavonsko-posavskoj staroštokavskoj akcentuaciji.
 

Back
Top