Da li ćemo se dočepati svemirskih granica? Nećemo nikad, jer smo tehnološki ograničeni, na za sada, male brzine. A informacije u vidu elektromagnetnog zračenja uvek dobijamo sa zakašnjenjem: npr procese na Suncu saznajemo sa 8 minuta zakašnjenja a sa najbliže zvezde informacija kasne nešto manje od 5 godina. To znači kada bismo imali vasionske brodove koji se kreću brzinom svetlosti (300.000 km/s, a teorija relativiteta kaže da je ta brzina nedostižna) onda bi nam trebalo oko 5g da stignemo do eventualne planete te zvezde. Zamislite komunikacione probleme sa kosmonautima koji su u nekoj takvoj misiji.
Prema tome držimo se naše majčice Zemlje i trudimo se da je ne uništimo, jer (ne možemo) nemamo (ni)kuda da odemo.
Najveci problem nije u ogromnosti kosmosa nego u nasoj ogranicenosti, ovde pre svega mislim na ogranicenost nacina razmisljanja i ogranicenost usled jakih navika u misljenju.
Npr. najveci broj ljudi smatra da se iz tacke
A u tacku
B moze stici SAMO tako sto se prodje nekom neprekidnom linijom koja ih povezuje. Tako smo navikli da mislimo na osnovu obicnog svakodnevnog iskustva. Iznenadili bi se kada bi jedno telo nestalo u tacki
A a pojavilo se u tacki
B pa jos trenutno. A tako nesto je , vec danas, bar teorijski moguce!
Da ne bi ulazili u pakao kvantne mehanike (zbog koje sam propusio), ispricacu jednu pricu cija je svrha samo da pomocu analogije ukaze na jedan nov nacin razmisljanja a krajnje je lak za razumevanje cak i za osnovca.
Zamislimo planktone na ravnoj povrsini okeana. Njihov svet je bioloski dvodimenzionalan:
sve sto njih zanima i sto im je bitno je na toj istoj povrsini vode. Zamislimo da polako
zamocimo zasiljenu grafitnu olovku u vodu. Panika! Nesto se u njihovom dvodimenzionalnom
svetu pojavilo niotkuda pa jos raste! Hajde sad da polako izvlacimo olovku iz vode.
To sto se pojavilo niotkuda pocelo je da se smanjuje i, gle, nestade bez traga!
Javno planktonsko mnenje se tek povratilo iz shoka, kada mi, zezatori jadnih malih
planktona, uradimo sa onom olovkom isto samo na drugom mestu! Planktonski naucnici
su odjednom bili suoceni sa dva preteska problema
1. Kako nesto moze da nastane ni iz cega? (i da se tamo i vrati?)
2. S obzirom da su analize pokazale da se radi o istom objektu, kako je moguce da
on predje iz jedne tacke u drugu a da pritom ne prodje celu putanju izmenju njih?
Ostavljam vam mozgalicu sta bi se desilo kada bi zezatori jadnih malih NAS zarili
cetvorodimenzionalnu grafitnu olovku u ovu trodimenzionalnu opnu koju nazivamo kosmosom?:rolleyes: