- Poruka
- 3.050
Osecao sam miris trulog drveta dok sam se peo stepenicama,skriputavim,isto tako,kao kada sam se mali skrivao u salasu među klipovima kukuruza igrajuci se zmurke.Sve je bilo od drveta.Stepenice,uzani prolaz na improvizovanu „poslednju terasu”,ograda...
Sa drvene terase sam video mnostvo ljudi.Od njihovog ushicenja nisam razumeo bas ništa.Nije bilo potrebno ni da razumem.Bila je to gomila živih stvorenja zavedenih i naucenih da usima ne cuju a ocima ne vide.
Od drveta nije bio samo konopac koji će mi ubrzo staviti oko vrata.Stvorenje,koje se naziva covekom,sa kapom sličnom onoj kakvu je nosio i njegov najvisi zapovednik Napoleon,je jedva procitalo zapovest,koju je potpisao lično nepismeni vojskovodja a kojom se osuđujem na smrt samo zbog toga sto sam mason.
Odjeknuo je jedan plotun,zatim drugi….Na zvuk treceg plotuna ispod mojih nogu će se otvoriti pod.Treci plotun je odjeknuo i … probudio me.
Sa nepunih 14 godina sam imao laksi oblik meningitisa.Inače sam mnogo citao,bio dobar djak,marljivo trenirao kosarku,malo muzicirao za svoju dusu pa sam malo preterao i premorio „pametnu glavicu” kako mi je mama znala često tepati.Ispricao sam ocevom prijatelju,doktoru,svoj problem i on mi rekao da je to ipak slučaj za psihologa a ne za nekog doktora,zanatliju,koji će mi prepisati lekove „po direktivi”.
Par dan nakon razgovora sa ocevim prijateljem doslo je i do prve posete psihijatru.Ispricao sam mu detaljno sve o meni pa i pricu koja se zavrsava trećim plotunom.Bio je iznenadjen mojim pomenom termina „Mason”.Pitao me je da li znam šta to znaci i da li sam to već negde čuo ili pricao o tome.Nisam znao kako da mu odgovorim.Niko mi o tome nikada,ništa nije pricao a kao da sam svaki dan bio u kontaktu sa tom temom.
Pitao me je da li znam šta je reinkarnacija!?!Čuo sam,odgovorih,ali bas ništa sire o tome ne znam.
Psihijatar Nenandovic,covek od ugleda u nasem gradu,me je odveo kod profesora sociologije,njegovog prijatelja i kao druga a i rodbinskog.Deca su im se upravo verila pa se sa vise razloga oslovljavaju sa „prijatelju”.
Profesor je radio u Gimnaziji i biće jedan od ljudi koji će me sledećih 5 godina obezbedjivati literaturom koja govori o masoneriji sa obe tacke gledista;upucenih i neupucenih.
Ono sto mi je stalno govorio je to da sam moram da primetim šta je istina,šta propaganda a šta laz.Morao sam da čitam knjige koje govore dobro a i knjige koje govore loše o masoneriji.Najviše uticaja na mene je imala knjiga „Moja vera”,Hermana Hesea.Delo u kome se ne pominje masonerija ali koja jasno coveku pokazuje istinske i prave vrednosti razmišljanja jednog zrelog coveka.Bila je to knjiga koja će me izgraditi ovakvog kakav sam danas.Objasnivsi ucitelju šta osecam posle citanja te knjige,kako razmišljam i šta mislim o njoj i zivotu uopste,rekao mi je da sam već krenuo putem istoka.Nisam tada znao šta to znaci.
Verovatno će zvucati glupo kada kažem da sam jedva cekao da prekinem lecenje,pa taman se i ne izlecio.Od momenta kada sam prvi put otisao kod psihijatra do momenta kada sam osetio da sve to ima efekta prošlo je nekih godinu ipo dana.Paralelno,moj ucitelj je skoro svakog puta pitao da li mi fali san koji me je proganjao.Istina,falio mi je.Sve vise i vise.Sve vise i vise mi je falio osecaj pripadnosti slobodnim zidarima.Iz knjiga sam mnogo naucio ali sam bio svestan da je to samo osnova za nešto veliko,posebno i mocno.
Veliko:
Kad kažem veliko,mislim na obim onoga sto zidarstvo na duhovnom planu coveku nudi.Ni jednog momenta nisam razmišljao o materijalnoj strani onoga sto masonstvo nudi.Svaka recenica masonskog kodeksa je toliko idealna i sazeta da postaje nepromenljiva.To je ono sto sam smeo i mogao sa 18-19 godina da znam.
Posebno:
Svi moji poznanici,kolege,rodjaci i td. su bili svakodnevnica.Svi osim mog psihologa i ucitelja.Kasnije sam ukapirao da su radili u dogovoru.Ucitelj mi je pricao o zivotu Vinsenta van Goga a psihijatar o genijalnosti istoga.
Ucili su me da postujem prave velicine,da budem pre posten nego okretan.Najlepse sto sam čuo je recenica moga ucitelja koja glasi: PRIJATELJ I PRIJATELJSTVO TI MORA BITI CILJ A NIKADA,NIKADA,NIKADA SREDSTVO.
U maju 1985 sam otisao u armiju i konacno prekinuo sa svim tretmanima koje sam redovno upraznjavao proteklih 6 godina.
U tom periodu od 6 godina sam procitao 50-ak knjiga a da me ni jedna nije ostavila ravnodusnim.Bio je to mentalni trening.Bavio sam se kosarkom,redovno,i održavao fizicku kondiciju.Muzicirao sam za sebe i svoju dusu cime sam potkrepljivao i obogacivao svoju mastovitost.Obavezna literatura nije postojala.Citao sam sve na šta sam nailazio da je imalo zanimljivo.San koji me je progonio je potpuno iscezao a posledice meningitisa i danas imam ali skoro neprimetne.
Da moji putevi neće biti uobicajeni i svakidasnji zakljucio sam odmah po dolasku iz armije.Nosen svojim poslom,koga sam srcem obavljao,često sam izlazio van granica Srbije,tadasnje Jugoslavije.Sretao sam svakakve ljude;zanimljive,manje zanimljive,opasne,lude,glupe,zaostale,loše,dobre ali i mnogo dobre.
1989 sam se sasvim slučajno obreo u Svajcarskoj,tacnije u Bazelu.Odseo sam u hotelu ciji je vlasnik bio Joahim B.Bio je to treci put da sam sedeo u drustvu Princa Tomislava Karadjordjevica.On me je oslovljavao sa „bato” i već je znao za moje interesovanje za masonstvo.Jednog momenta te veceri na losem srpskom me je upitao:
-I,bato,ima li šta novog kod tebe?
-Nema bas ništa-odgovorih.
-A zidari?Znam da si time bio opsednut.
-Ma,kad bih poznavao bar jednoga,udavio bih ga pitanjima.Možda i poznajem nekoga ali niko da prizna.
-Onda je to dobar mason-rece i nasmeja se.
Za moje interesovanje su znali svi moji poznanici pa i gospodin koji je bio u nasem drustvu te veceri.Ne bih mu pominjao ime jer on to ne bi voleo a inače je danas veoma poznat politicar.
Seo sam pored njega jer je on bio neka vrsta prevodioca između mene i Princa Tomislava.
Poceli smo o masonima.
Trajalo je poprilično.On je pricao tecno,polako,pametno i licio mi je na roditelja koji vaspitava dete posle nekog nestasluka.Bio sam siguran da je mason.Rece mi:
-U ovom hotelu ćeš prekosutra sresti 20-ak ljudi i svi su masoni.
U grudima mi se javi osecaj treme,adrenalin je skocio,pa sam od uzbudjenja ostao bez teksta i eventualnog pametnog pitanja.Pitao sam prosto,narodski:
-Šta će,bre,oni ovde?
-Veceras ću ti pokazati nešto sto malo ko na svetu ima priliku da vidi.
Ocekivao sam neki film ili slično,jer smo posle vecere imali predavanje o vinu.
Predavanje je zavrseno i ništa značajno se nije dogodilo a ja sam bio strpljiv.Mislio sam da je već zaboravio ali posle pola sata sedenja kao grom iz vedra neba pokaza mi da ustanem i da podjem za njim.
Dovezli smo se liftom na drugi sprat hotela i usli u sobu koja u stvari nije bila soba već dugacki hodnik sa mnogo slika sa jedne i druge strane.
-Vidis ovog coveka?-pokaza mi na jednu sliku.-On je mason,astronaut je i upoznaces ga prekosutra.Ovaj sa bejzbol kapom je takođe mason i poznat je igrac bejzbola u Americi.Ovaj na konju ti je sigurno poznat.
Zanemeo sam kada sam na slici video poznati lik iz Srbije.
Redjao je likove i objašnjavao mi ko je ko.
-Vecina ovih ljudi ne kriju da pripadaju slobodnim zidarima-rece mi-Ima njih koje ćeš videti u holu hotela ali ćeš samo nagadjati da li jesu ili nisu u nekom bratstvu.
Dosli smo do koznih vrata,kakva sam do tada video samo u filmovima.
-Imam dozvolu da ti ovo pokazem-rekao mi je i otvorio vrata.
U sobi je bio mrak.Stajao sam na mestu i cekao da se nešto dogodi.Svetlo je se upalilo!
Sa drvene terase sam video mnostvo ljudi.Od njihovog ushicenja nisam razumeo bas ništa.Nije bilo potrebno ni da razumem.Bila je to gomila živih stvorenja zavedenih i naucenih da usima ne cuju a ocima ne vide.
Od drveta nije bio samo konopac koji će mi ubrzo staviti oko vrata.Stvorenje,koje se naziva covekom,sa kapom sličnom onoj kakvu je nosio i njegov najvisi zapovednik Napoleon,je jedva procitalo zapovest,koju je potpisao lično nepismeni vojskovodja a kojom se osuđujem na smrt samo zbog toga sto sam mason.
Odjeknuo je jedan plotun,zatim drugi….Na zvuk treceg plotuna ispod mojih nogu će se otvoriti pod.Treci plotun je odjeknuo i … probudio me.
Sa nepunih 14 godina sam imao laksi oblik meningitisa.Inače sam mnogo citao,bio dobar djak,marljivo trenirao kosarku,malo muzicirao za svoju dusu pa sam malo preterao i premorio „pametnu glavicu” kako mi je mama znala često tepati.Ispricao sam ocevom prijatelju,doktoru,svoj problem i on mi rekao da je to ipak slučaj za psihologa a ne za nekog doktora,zanatliju,koji će mi prepisati lekove „po direktivi”.
Par dan nakon razgovora sa ocevim prijateljem doslo je i do prve posete psihijatru.Ispricao sam mu detaljno sve o meni pa i pricu koja se zavrsava trećim plotunom.Bio je iznenadjen mojim pomenom termina „Mason”.Pitao me je da li znam šta to znaci i da li sam to već negde čuo ili pricao o tome.Nisam znao kako da mu odgovorim.Niko mi o tome nikada,ništa nije pricao a kao da sam svaki dan bio u kontaktu sa tom temom.
Pitao me je da li znam šta je reinkarnacija!?!Čuo sam,odgovorih,ali bas ništa sire o tome ne znam.
Psihijatar Nenandovic,covek od ugleda u nasem gradu,me je odveo kod profesora sociologije,njegovog prijatelja i kao druga a i rodbinskog.Deca su im se upravo verila pa se sa vise razloga oslovljavaju sa „prijatelju”.
Profesor je radio u Gimnaziji i biće jedan od ljudi koji će me sledećih 5 godina obezbedjivati literaturom koja govori o masoneriji sa obe tacke gledista;upucenih i neupucenih.
Ono sto mi je stalno govorio je to da sam moram da primetim šta je istina,šta propaganda a šta laz.Morao sam da čitam knjige koje govore dobro a i knjige koje govore loše o masoneriji.Najviše uticaja na mene je imala knjiga „Moja vera”,Hermana Hesea.Delo u kome se ne pominje masonerija ali koja jasno coveku pokazuje istinske i prave vrednosti razmišljanja jednog zrelog coveka.Bila je to knjiga koja će me izgraditi ovakvog kakav sam danas.Objasnivsi ucitelju šta osecam posle citanja te knjige,kako razmišljam i šta mislim o njoj i zivotu uopste,rekao mi je da sam već krenuo putem istoka.Nisam tada znao šta to znaci.
Verovatno će zvucati glupo kada kažem da sam jedva cekao da prekinem lecenje,pa taman se i ne izlecio.Od momenta kada sam prvi put otisao kod psihijatra do momenta kada sam osetio da sve to ima efekta prošlo je nekih godinu ipo dana.Paralelno,moj ucitelj je skoro svakog puta pitao da li mi fali san koji me je proganjao.Istina,falio mi je.Sve vise i vise.Sve vise i vise mi je falio osecaj pripadnosti slobodnim zidarima.Iz knjiga sam mnogo naucio ali sam bio svestan da je to samo osnova za nešto veliko,posebno i mocno.
Veliko:
Kad kažem veliko,mislim na obim onoga sto zidarstvo na duhovnom planu coveku nudi.Ni jednog momenta nisam razmišljao o materijalnoj strani onoga sto masonstvo nudi.Svaka recenica masonskog kodeksa je toliko idealna i sazeta da postaje nepromenljiva.To je ono sto sam smeo i mogao sa 18-19 godina da znam.
Posebno:
Svi moji poznanici,kolege,rodjaci i td. su bili svakodnevnica.Svi osim mog psihologa i ucitelja.Kasnije sam ukapirao da su radili u dogovoru.Ucitelj mi je pricao o zivotu Vinsenta van Goga a psihijatar o genijalnosti istoga.
Ucili su me da postujem prave velicine,da budem pre posten nego okretan.Najlepse sto sam čuo je recenica moga ucitelja koja glasi: PRIJATELJ I PRIJATELJSTVO TI MORA BITI CILJ A NIKADA,NIKADA,NIKADA SREDSTVO.
U maju 1985 sam otisao u armiju i konacno prekinuo sa svim tretmanima koje sam redovno upraznjavao proteklih 6 godina.
U tom periodu od 6 godina sam procitao 50-ak knjiga a da me ni jedna nije ostavila ravnodusnim.Bio je to mentalni trening.Bavio sam se kosarkom,redovno,i održavao fizicku kondiciju.Muzicirao sam za sebe i svoju dusu cime sam potkrepljivao i obogacivao svoju mastovitost.Obavezna literatura nije postojala.Citao sam sve na šta sam nailazio da je imalo zanimljivo.San koji me je progonio je potpuno iscezao a posledice meningitisa i danas imam ali skoro neprimetne.
Da moji putevi neće biti uobicajeni i svakidasnji zakljucio sam odmah po dolasku iz armije.Nosen svojim poslom,koga sam srcem obavljao,često sam izlazio van granica Srbije,tadasnje Jugoslavije.Sretao sam svakakve ljude;zanimljive,manje zanimljive,opasne,lude,glupe,zaostale,loše,dobre ali i mnogo dobre.
1989 sam se sasvim slučajno obreo u Svajcarskoj,tacnije u Bazelu.Odseo sam u hotelu ciji je vlasnik bio Joahim B.Bio je to treci put da sam sedeo u drustvu Princa Tomislava Karadjordjevica.On me je oslovljavao sa „bato” i već je znao za moje interesovanje za masonstvo.Jednog momenta te veceri na losem srpskom me je upitao:
-I,bato,ima li šta novog kod tebe?
-Nema bas ništa-odgovorih.
-A zidari?Znam da si time bio opsednut.
-Ma,kad bih poznavao bar jednoga,udavio bih ga pitanjima.Možda i poznajem nekoga ali niko da prizna.
-Onda je to dobar mason-rece i nasmeja se.
Za moje interesovanje su znali svi moji poznanici pa i gospodin koji je bio u nasem drustvu te veceri.Ne bih mu pominjao ime jer on to ne bi voleo a inače je danas veoma poznat politicar.
Seo sam pored njega jer je on bio neka vrsta prevodioca između mene i Princa Tomislava.
Poceli smo o masonima.
Trajalo je poprilično.On je pricao tecno,polako,pametno i licio mi je na roditelja koji vaspitava dete posle nekog nestasluka.Bio sam siguran da je mason.Rece mi:
-U ovom hotelu ćeš prekosutra sresti 20-ak ljudi i svi su masoni.
U grudima mi se javi osecaj treme,adrenalin je skocio,pa sam od uzbudjenja ostao bez teksta i eventualnog pametnog pitanja.Pitao sam prosto,narodski:
-Šta će,bre,oni ovde?
-Veceras ću ti pokazati nešto sto malo ko na svetu ima priliku da vidi.
Ocekivao sam neki film ili slično,jer smo posle vecere imali predavanje o vinu.
Predavanje je zavrseno i ništa značajno se nije dogodilo a ja sam bio strpljiv.Mislio sam da je već zaboravio ali posle pola sata sedenja kao grom iz vedra neba pokaza mi da ustanem i da podjem za njim.
Dovezli smo se liftom na drugi sprat hotela i usli u sobu koja u stvari nije bila soba već dugacki hodnik sa mnogo slika sa jedne i druge strane.
-Vidis ovog coveka?-pokaza mi na jednu sliku.-On je mason,astronaut je i upoznaces ga prekosutra.Ovaj sa bejzbol kapom je takođe mason i poznat je igrac bejzbola u Americi.Ovaj na konju ti je sigurno poznat.
Zanemeo sam kada sam na slici video poznati lik iz Srbije.
Redjao je likove i objašnjavao mi ko je ko.
-Vecina ovih ljudi ne kriju da pripadaju slobodnim zidarima-rece mi-Ima njih koje ćeš videti u holu hotela ali ćeš samo nagadjati da li jesu ili nisu u nekom bratstvu.
Dosli smo do koznih vrata,kakva sam do tada video samo u filmovima.
-Imam dozvolu da ti ovo pokazem-rekao mi je i otvorio vrata.
U sobi je bio mrak.Stajao sam na mestu i cekao da se nešto dogodi.Svetlo je se upalilo!