"Ako hocesh da dobijesh crvenu ruzu" - reche ruzino drvo - "morash je stvoriti od muzike na mesechini i krvi iz svog sopstvenog srca. Moracesh da mi pevash sa grudima naslonjenim na trn. Celu noc cesh mi pevati, sa grudima tako postavljenim da trn mora probosti tvoje srce. Tvoja sopstvena krv mora da teche u moje vene i da postane moja."
"Smrt je velika cena za jednu crvenu ruzu" - reche slavuj - "a zivot je svakome drag. Prijatno je sedeti u zelenoj livadi i posmatrati sunce kako se vozi nebom u svojoj kochiji od zlara i mesec u kolima od srebra. Opojan je miris glogovog cveta, divni su zvonchici shto se kriju po livadama i vres shto cveta po rudinama. Pa ipak, ljubav je vaznija od zivota, a shta je srce ptice u poredjenju sa srcem choveka?"
Slavuj rashiri krila i poche kruziti iznad studentove bashte.
Klizio je iznad leja sa cvecem kao senka, kao senka je proleteo iznad polja.
Mladi student je josh lezao na travi gde ga je ostavio; suze se josh nisu osushile u njegovim lepim ochima.
"Budi srecan" - reche slavuj - "budi zadovoljan: dobicesh crvenu ruzu. Stvoricu je svojom pesmom na mesechini i krvlju iz svog srca. Sve shto trazim zauzvrat jeste da budesh veran svojoj ljubavi, jer ljubav je mudrija od filosofije, premda je filosofija zaista mudra. Jacha je od moci premda je moc zaista mocna. Njena krila su plamene boje. Telo joj takodje ima boju plamena. Usta su joj sladja od shecera, njen dah je prijatniji od tamjana."
Student podize pogled sa trave i poche slushati, ali nishta nije razumeo shta mu je slavuj govorio, jer on je znao samo stvari koje su bile zapisane u njegovim knjigama.
Ali stablo starog hrasta je sve razumelo i rastuzilo se, jer je ono snazno volelo malog slavuja koji je odabrao njegovo stablo da u njemu nachini svoje gnezdo.
"Otpevaj mi jednu pesmu za oproshtaj!" - reche hrast - "bicu veoma usamljen kad odesh."
Slavuj ispuni zelju svom stanodavcu; njegov glas je lichio na klobuchanje vode u srebrnom krchagu.
Kad je slavuj zavrshio pesmu, student ustade i izvadi svoju beleznicu i grafitnu olovku iz dzepa.
"On poseduje formu" - reche student sam sebi dok je shetao kroz lug - "koju mu niko ne moze osporiti, ali kako stoji sa osecanjima? Nazalost, odgovor je odrichan. U stvari, slavuj je kao i vecina umetnika: on je savrsheni stil bez trunke iskrenosti. On ne bi pristao da se zrtvuje za druge. On ne misli ni o chem' do o svom pevanju, a svi znaju da su umetnici sebichni. Pa ipak , mora se priznati da slavuj ima divne note u svom glasu. Shteta shto one ne znache nishta i shto se ne mogu korisno upotrebiti." I on udje u svoju sobu, izvali se na krevet i utonu u misli o svojoj ljubavi, onda u dubok san.
A kad je mesec izashao na nebesko prostranstvo u svojoj srebrnoj kochiji, slavuj je odleteo na ruzin grm i naslonio grudi na oshtar trn. Celu noc je pevao sa grudima naslonjenim na trn, a kristalno hladni mesec, zanesen njegovom pesmom, zamalo nije zakasnio na sastanak sa ruzoprstom zorom. A slavuj je pevao celu bogovetnu noc. Trn je sve dublje prodirao i krv je polako tekla iz njegovih grudi.
Najpre je pevao o rodjenju ljubavi u srcu dechaka i devojchice. A na najvishem izdanku razvijala se prekrasna ruza: latica po latica kako je pesma odmicala. U pochetku je bila bleda poput izmaglice shto lebdi nad rekom, bleda ko stopa jutra, srebrnasta kao krila zore. Kao senka ruze u ogledalu od srebra, kao senka ruze u fontani, tkva je bila ruza sto je razvijala latice na najvishem izdanku ruzinog drveta.
Ali, ruzino drvo upozori slavuja da treba jache da pritisne grudima na trn. "Pritisni jache mali slavuju: - govorio je ruzin grm - "inache ce dan svanuti pre nego shto ruza bude dovrshena."
Slavuj jache naleze na trn, njegova pesma je postajala sve glasnija, jer je pevao o rodjenju strasti u srcu mladica i devojke.
I nezna rumen poche polako da ispunjava nezne latice kao shto rumeni lice mladozenje kada poljubi usne svoje neveste.
Ali, trn josh nije bio prodro u njegovo srce, pa je ruzino srce josh bilo bledo: samo krv iz slavujevog srca mogla je da oboji grimiznocrvenom bojom ruzino srce.
Ruzino drvo ponovo opomenu slavuja da grudima jache pritisne trn.
"Pritisni jache, mali slavuju" - reche grm - "inache ce se zabeleti dan pre nego shto ruza bude dovrshena."
Slavuj uchini kako mu reche drvo i trn najzad dodirne njegovo srce: oshtar bol poput strele prostruji njegovim telom.
Bio je to oshtar, preoshtar bol; pesma je postajala sve lepsha, jer slavuj je pevao o ljubavi shto ne umire o grobu.
I divna ruza postadew grimiznocrvena, kao ruza istochnog neba.
Grimiznocrven je bio pojas latice, grimiznocrveno kao rubin bilo je njegovo srce.
Sad je slavujev glas polagano zamirao; njegova krilashca pocheshe leprshati; koprena pade preko njegovih ochiju: osecao je kako ga ropac gushi u grlu.
Poslednji talas pesme napustio je njegove grudi i toliko je ocharao bledi mesec da za trenutak zaboravi na zoru i ostade josh malo da boluje na nebu.
I crvena ruza je chula poslednje akorde slavujeve pseme, sva zadrhta od zanosa i razvi svoje nezne latice na prohladnom jutarnjem vazduhu.
Odjek odnese slavujevu pesmu u purpurne pecine u brdima i probudi usnule pastire. Pronosila se kroz rechnu trsku. Trska prenese njenu poruku morskim prostranstvima.
"Gle, gle!" - reche ruzin grm - "ruza je zavrshena".
Slavuj, medjutim, ne reche nishta: lezao je mrtav u visokoj travi sa trnom u srcu.
U podne student otvori prozor i pogleda u bashtu.
"O Boze, kakva sreca!" - reche. "Nebo mi je darovalo crvenu ruzu. Kako je divna! Niakda nisam video tako lepu ruzu. Toliko je lepa da sam siguran da ima neko drugo latinsko ime."
On se naze kroz prozor i ubra crvenu ruzu.