Da li ste ikada plakali zbog filma?

Po ko zna koji put..
25777-large.jpg

Isto....
 
My Life, ono sa Michael Keatonom

uf!!

Jao,taj film...Nisam plakala,jer sam ga gledala kad sam bila bas mala,ali od onda nisam ista.Taj film me je zauvek promenio.
Ali "Titanik",naravno..."U potrazi za Nedodjijom",i to..."Armagedon" sam jednom gledala na RTL-u sa nemackom sinhronizacijom,i iako nisam nista razumela,plakala sam k'o niko.Onda "Zivot je lep","Dobri Vil Hanting",ono kad Robin Vilijams 500 puta ponovi Metu Dejmonu "it's not your fault","Beleznica",a hvala Bogu,vidim da nisam jedina koja je plakala uz "Svadbu mog najboljeg druga"...:sad2:
E,i ne znam zasto,ali uvek placem na kraju "Male sirene",kada Ariel zagrli oca...:sad2:
A od novijih me je rasplakao "Up",ono kad se na kraju razilaze oblaci,a kucica stoji odmah pored vodopada,joj...:rida:
Ma,mene pa tesko rasplakati...
 
Mnogo puta - kada plačem to je dokaz da je film glup, ili bar strašno komercijalan.

Jer kada gledam stvarno dobre filmove, i stvarno tužne filmove, nemam vremena ni snage da plačem. Da li sam nekad pustila suzu zbog nekog Loučovog filma, recimo? Nisam - a da su neki od njih tuzni, jesu, i to grozno. Isto važi i za Trifoa, Pekinpoa, Bergmana... ili bilo kog drugog dobrog režisera... Ne znam kako vi, ja u stvari plačem samo na jeftine fore, kao po naređenju, a čak nije ni tužno, prosto kad je tužan momenat očekivan i unapred najavljen tugaljivom muzikom.
 

Back
Top