Jesam, uglavnom, sa manjim emotivnim padovima...ali to je već standard kod mene...
Vratila sam se fotografiji kao terapiji za živce...imam novi aparat, zaljubljena sam u njega i dala sam mu ime.
Ostao mi je još jedan ispit koji se nadam da ću položiti u roku za dve nedelje...
A posle život...razmišljam dosta o tome pa me hvata panika...strah od onoga što sledi...većinom poželim da se zamrznem u vremenu ili da jednostavno preletim kroz ostatak života ...
Nisam optimista.
Viđam Rinočku povremeno, obećala sam joj da ću je voditi u Sremsku Kamenicu na izlet...
I to je to otprilike.