Sveti Sava je podigao svoju isposnicu u Kareji (Orahovici) odmah po osnivanju Hilandara, srpske lavre u Svetoj Gori. Hilandar je završen 1198, kada su mu izdate i dve osnivačke hrisovulje, Aleksija III Anđela iz juna 1198. i Stefana Nemanje - Svetog Simeona krajem 1198. Nešto kasnije, 1199. ili 1200, no u svakom slučaju odmah posle smrti Svetog Simeona, manastir je dobio i svoj ustav, Hilandarski tipik, koji se u vidu pergamentnog kodeksa čuva i danas u hilandarskoj riznici. Karejska isposnica je podignuta, prema tome, 1199. Njen osnivački ili ktitorski dokument je svitak, koji je poznat pod nazivom Karejski tipik, napisan iste godine. Po nekima, prvi ili rani prepis sa originala, ali po hilandarskom predanju i mišljenju drugih naučnika original sa svojeručnim potpisom i pečatom Svetog Save, svitak se čuvao u Karejskoj isposnici sve do druge polovine XIX veka, kada je prenet u Hilandar. To je jedan od najstarijih i najznamenitijih srpskih dokumenata, spomenik duhovnosti, jezika i književnosti srpskog naroda.
Karejski tipik se nalazi u arhivu manastira Hilandara pod signaturom AS 132/134. Pisan je na svitku od pergamenta, samo na jednoj strani. List svitka je špartan: redovi širine oko 120 mm (osim pri suženom vrhu, gde su kraći) uokvireni su po dvema uporednim uspravnim linijama sa razmakom 5 mm. Rastojanje između vodoravnih linija je 6 mm, slova su veličine 2 mm (pri vrhu čak i manja od 1 mm). Nema tragova ubodima šila; linije su izvlačene pomoću lenjira.
Svitak se sastoji od dva slepljena lista, prvi je dug 535, a drugi 205 mm; ukupna dužina je 740 mm. Širina nije jednaka: pri dnu je 170, pri vrhu samo 110 mm. Sužavanje je upadljivo u gornjem delu dužega lista i zahvata do 33 reda teksta. Do ovoga je došlo naknadno, pošto je tekst već bio ispisan. Pergament je tanak, dosta izgužvan, mestimično poderan, tako da u tekstu ima lakuna. U svojoj prvoj četvrtini svitak je veoma potamneo i tekst se teško čita. Zbog svega toga, on je zalepljen na mlađu pergamentnu podlogu, koja se sastoji od tri slepljena lista (odnosno šest polulistova) u ukupnoj dužini do 800 mm, širine oko 180 mm pri dnu — 175 mm pri vrhu. Listovi podloge su iz nekoga grčkog muzičkog rukopisa.
O vremenu ove konzervacije može se zaključiti i na osnovu starijih opisa svitka, posebno njegova pečata. Pečat od tamnog, zelenkasto-mrkog voska, nepravilnoga kružnog oblika sa prečnikom 39 odnosno 43 mm, sada je pričvršćen uz pomoć dve uske trake pergamenta, zalepljene jedna na drugu a obe na samo dno svitka, vodoravno uz ivicu; gornja, uža i kraća traka provučena je kroz vosak na leđima pečata, koja su radi toga morala biti delimično rastopljena, trag toga postupka je vidljiv. Na početku je krstoliko utisnut žig sa monogramom САВА (SAVA), tako da svako polje (površine približno 1 cm[SUP]2[/SUP] predstavlja jedan krak krsta. Pečat je u vreme posete Nićifora Dučića Hilandaru (1882) visio „na povetšanoj svilenoj uzici". Današnje stanje je prvi evidentirao Pero Popović u radu objavljenom 1927. godine, što znači da je do konzervacije Karejskog tipika, tj. do njegovog lepljenja na novu podlogu i prilepljivanja pečata, došlo između 1882. i 1927, najverovatnije u vreme kada je Sava Hilandarac kao hilandarski bibliotekar (1894-1911) sređivao riznicu i arhivske fondove manastira.
Pečat je, po svoj prilici, originalan. Tip i oblik slova sa karakterističnom ligaturom А i В (A i V) mogu se prepoznati i u nekim drugim natpisima i potpisima kraja XII ili ranoga XIII veka, na primer u studeničkom natpisu o „prvom igumanu" Dionisiju, u ktitorskom natpisu Lada iz 1218. u Vitovnici kod Petrovca na Mlavi ili u signaturi mileševskog portreta Svetog Save. Pitanje datiranja i autentičnosti samoga svitka, međutim, nije konačno rešeno. Prema Petru Đorđiću, to nije original već prepis iz prve polovine XIII veka. Vladimir Ćorović je bio sličnog mišljenja: „verovatno ako ne sam original ono još za Savina vremena učinjeni prepis". Paleografska analiza Karejskog tipika na prvi pogled daje povoda za sumnju, jer ustavno pismo ovog svitka ima i takvih oblika koji se obično smatraju mlađim, svojstvenim razvijenom ustavu XIII veka, na primer: petopotezno asimetrično ž, niska omega, prečka u jatu ispisana po gornjoj liniji. Sigurno je da će se više sličnosti naći u Uroševoj Stonskoj povelji, oko 1253, nego u Hilandarskoj povelji Simeona Nemanje iz 1198. godine. Međutim, pažljivijim posmatranjem čak i navedenih „mlađih" oblika može se doći do uverenja da je u pitanju pismo sa kojim se iz XII ulazi u XIII vek. Treba ga uporediti sa Hilandarskom poveljom Stefana Prvovenčanog iz 1200, sa Gligorijevim sekcijama u Miroslavljevom jevanđelju, oko 1185, sa Vukanovim jevanđeljem, oko 1197—1199. godine. Arhaično je, na primer, slovo ч (č; rakljasto sa visokom drškom, još uvek sa varijantama „čaše", simetrično u vertikalnom preseku). Pogotovu krupnija slova u potpisu, istovetna sa onima na pečatu, ulaze u XIII vek iz ranijeg perioda.
Jezik Karejskog tipika je staroslovenski, što odgovara prirodi i sadržaju tipika, za razliku od Nemanjine povelje, diplomatičkog dokumenta koji je dobrim delom napisan narodnim srpskim jezikom. Potpuno formirana srpska redakcija Karejskog tipika nema ni staroslovenizama ni rusizama; jusovi se ne sreću čak ni u formalnoj ili simboličnoj upotrebi. Pravopis je raški, svojstven njegovoj starijoj fazi s kraja XII i prve polovine XIII veka, sa doslednom prejotacijom (je, ja) posle samoglasnika, ali bez ove posle suglasnika. Izvesni retki tragovi srpskog narodnog jezika, prepoznaće se u leksici (потворено, прѣтворень), a potom u oblicima завeзань, оузимати, оустворихь, ако, ничесаре, никоієрe, ієре, гдѣре, попаче; u dijalektizmu тьги, naročito u arhaičnom instr. jedn. ž. a-osnova s nastavkom -овь um. -eю, -ою: над товь келиωвь, надь келиωвь тωвь odn. надь келиωвь товь (!), obliku koji je iz štokavskog govora nestao „već negde oko sredine XIII veka".
Postojanost predanja u čuvanju ovoga važnog dokumenta kao Savinog autografa i originala ne daje nam za pravo da to uverenje odbacimo bez veoma krupnih i egzaktnih dokaza. Datiranje pergamentnih rukopisa, međutim, počiva na dosta neodređenim i nesigurnim merilima; mnogi pergamentni spomenici danas se smatraju starijim nego u ranijoj literaturi, jer se i u datiranje uvode novi elementi.