Volim sjediti na pulskome forumu, u omiljenom kafiću ispijam čaj, sunčam se i hranim golubove. Poznanica koja radi u kafiću mi kaže:
- Ti si kao ovi čudaci što hrane golubove po gradu.
- Nisam kao...Ja jesam pulski čudak.
Moj se prijatelj Mladen nije složio, kaže da sam jedan od rijetkih normalnih ljudi, a oko nas su većinom čudaci. Čovjek je stručnjak pa sam se nasmijao. Ne trebaju mi tuđe oči da bih se sagledao. Znam da ispadam iz društvenog kolosijeka ali me to ne opterećuje. Mi čudaci se međusobno prepoznajemo, na neki čudan način smo povezani. Bilo je to prije 5-6-7 godina, ne sjećam se više, kada sam prvi put ugledao zen starog. Sjedio je u kafiću u Kauflandu, na samome ulazu, na uho je prislonio tranzistor iz kojeg su dopirali čudni zvukovi.
- Djeco, pogledajte ovog čovjeka – rekao sam djeci – to je zen stari.
Od prvog sam pogleda na tog čovjeka bio svjestan njegove energije. Raspitavši se, saznao sam da živi u kućici na stablu koju je sam sagradio i da ne posjeduje ništa. Hrani se kao ptica nebeska, djelatnici Kauflanda ga puštaju da sjedi u kafiću i koji put mu poklone štogod za jelo.
- Ali tata, zašto je on zen stari ?
- Sine moj, taj je čovjek nadišao i materijalno i psihičko. Taj je čovjek čista energija.
Stariji je sin prošle godine pred društvom iz škole pričao o zen starome, potaknuta pričom, jedna je djevojka pokrenula akciju preko interneta kojom su skupljena sredstva. Napravljena je TV reportaža, zen stari je bio na otvorenom/provjerenom, kako li se već zove emisija. Društvo se senzibiliziralo pa je zen stari zbrinut, kupljena mu je lijepa drvena kućica i još neke stvari. Mlađi sin još uvijek ne razumije:
- Ma ja ne kužim zašto je on zen stari ?
- Jel ga vidiš da hrani golubove ?
- Vidim.
- Vidiš da je oko njega stotine golubova, jedu mu iz ruke, stoje na njemu, golubovi ga vole. Ako mu se netko približi, golubovi pobjegnu.
- Pa što ?
- Pa kako to objašnjavaš ? Zašto meni, kada hranim golubove, dođe možda 15-20 golubova i rijetko mi prilaze blizu.
- Ne znam...
- Zato što životinje osjete njegovu energiju, to ti je sva mudrost. On nema grijanje u svojoj kućici, njega griju mačke svojim tijelom.
Peg je jučer bila u Lidlu i ugledala je zen starog. Falilo mu je par kuna za limenku hrane za njegove mace pa mu je Peg kupila više limenki. Zen stari je bio presretan; zagrlio je Peg i poljubio je.
- Gogi, imao si pravo. On je stvarno zen stari. Osjetila sam njegovu energiju.
Peg nije mogla prestati pričati o njemu dugo, dugo. Uljepšao joj je život čovjek koji nema ništa. Samo osmijehom i ljubavlju. Onim jedinim uistinu vrijednim.
- Ti si kao ovi čudaci što hrane golubove po gradu.
- Nisam kao...Ja jesam pulski čudak.
Moj se prijatelj Mladen nije složio, kaže da sam jedan od rijetkih normalnih ljudi, a oko nas su većinom čudaci. Čovjek je stručnjak pa sam se nasmijao. Ne trebaju mi tuđe oči da bih se sagledao. Znam da ispadam iz društvenog kolosijeka ali me to ne opterećuje. Mi čudaci se međusobno prepoznajemo, na neki čudan način smo povezani. Bilo je to prije 5-6-7 godina, ne sjećam se više, kada sam prvi put ugledao zen starog. Sjedio je u kafiću u Kauflandu, na samome ulazu, na uho je prislonio tranzistor iz kojeg su dopirali čudni zvukovi.
- Djeco, pogledajte ovog čovjeka – rekao sam djeci – to je zen stari.
Od prvog sam pogleda na tog čovjeka bio svjestan njegove energije. Raspitavši se, saznao sam da živi u kućici na stablu koju je sam sagradio i da ne posjeduje ništa. Hrani se kao ptica nebeska, djelatnici Kauflanda ga puštaju da sjedi u kafiću i koji put mu poklone štogod za jelo.
- Ali tata, zašto je on zen stari ?
- Sine moj, taj je čovjek nadišao i materijalno i psihičko. Taj je čovjek čista energija.
Stariji je sin prošle godine pred društvom iz škole pričao o zen starome, potaknuta pričom, jedna je djevojka pokrenula akciju preko interneta kojom su skupljena sredstva. Napravljena je TV reportaža, zen stari je bio na otvorenom/provjerenom, kako li se već zove emisija. Društvo se senzibiliziralo pa je zen stari zbrinut, kupljena mu je lijepa drvena kućica i još neke stvari. Mlađi sin još uvijek ne razumije:
- Ma ja ne kužim zašto je on zen stari ?
- Jel ga vidiš da hrani golubove ?
- Vidim.
- Vidiš da je oko njega stotine golubova, jedu mu iz ruke, stoje na njemu, golubovi ga vole. Ako mu se netko približi, golubovi pobjegnu.
- Pa što ?
- Pa kako to objašnjavaš ? Zašto meni, kada hranim golubove, dođe možda 15-20 golubova i rijetko mi prilaze blizu.
- Ne znam...
- Zato što životinje osjete njegovu energiju, to ti je sva mudrost. On nema grijanje u svojoj kućici, njega griju mačke svojim tijelom.
Peg je jučer bila u Lidlu i ugledala je zen starog. Falilo mu je par kuna za limenku hrane za njegove mace pa mu je Peg kupila više limenki. Zen stari je bio presretan; zagrlio je Peg i poljubio je.
- Gogi, imao si pravo. On je stvarno zen stari. Osjetila sam njegovu energiju.
Peg nije mogla prestati pričati o njemu dugo, dugo. Uljepšao joj je život čovjek koji nema ništa. Samo osmijehom i ljubavlju. Onim jedinim uistinu vrijednim.
