Sjedila je u separeu, tražeći nešto po torbici. Kosa joj je raspušteno padala preko ramena, otkrivajući jantarno crvene obraze a nebesko plava cicana majica skrivala je nježnu put njezinih breskvastih dojki. Ugledavši me, ustala je iz separea, okrenula se prema meni i raširila ruke dovoljno da može ponijeti odojka. Prišao sam te je zagrlio nakon kraće travestije francuskog naklona. Nisam osjećao njezin zagrljaj, njezina je ljubav odavno pripadala drugome. Bijaše u njoj nešto drveno i onanističko, kao da je otputovala na mjesto gdje ništa više nije važno. Pričao sam joj o svom životu a ona je šutjela, tupo proučavajući prazninu. Pričao sam joj o ljubavima, o milovanjima, o skrivenim mjestima gdje pronalazim utočište, o žuboru potoka u rujansko povečerje. Gledala me kao što gleda svakog drugog čovjeka, sklonog svim strahovima, kukavičlucima i jadima. Odjednom je progovorila, bujica njezinih riječi ispunila je prostor mirisom mošusa. Pričala mi je o čovjeku kojeg voli. Nisam upamtio ime koje je zvučalo poput nadomjestka za maslac ili benzin, ali upamtio sam njezinu ljepotu, gotovo zaigranu drskost prirode u tijelu proračunatom na milimetar da djeluje kao pupoljak a jamči cvijet. Nije niti jednom ponudila lažni zametak radosti, nesmiljeno je govorila o velikoj ljubavi kojom je prožeta. U njezinim mišje sivim očima naša je nekadašnja ljubav bila odbačena kao dosadna večer u gostima, kao izlet na kišni dan, kao kora osušenog blata prilijepljena na njezinu mladost. Pričala je mašući rukama, pokazujući nevidljivim teniskim reketom prema istoku. Osjećao sam katarzičan grč duševnog podriga, i nešto poput slobode. Prestao sam biti progonjeni i progonitelj, prestao sam biti užurban i umoran. Sa ruba teoretskog ponora napokon sam doveden na liticu saznanja. Sve projekcije mračne komore mog uma raspršile su se. Uzaludno sam tražio savršenstvo izvan sebe.
