BROŠ

Početkom nesrećnih devedesetih godina, moja tridesetogodišnja komšinica S., inače predstavnik neke velike strane firme, izgubi posao. Do tada su ona, njena majka, i petogodišnja ćerkica živele prilično komotno. Profesija komšinice S. bila je takoreći egzotična, tražena i odlično plaćena, ali je tada, u vreme sankcija, i njoj bilo nemoguće da pronađe posao. Naviknuta na letovanja i zimovanja, na svakodneve vožnje taksijem, kupovine u luksuznim buticima, redovne odlaske kod frizerke i manikirke, odjednom je morala da se snalazi samo sa majčinom penzijom i manjom ušteđevinom.
(Valja napomenuti da je S. bila plemenita. Pomagala je siromašnijim komšijama, brinula o baki iz susednog stana, udomljavala pse i mačke-lutalice.) Uvek blistava od unutrašnjeg zadovoljstva, vedra, optimistična ... sve dok joj budžet nije spao na poslednjih sto maraka (kevina penzija je bila zanemarljiva). Postajala je sve turobnija i neprivlačnija, jer joj je inače široki osmeh bio glavni adut. Kopnjenje se videlo i na njenoj zarozanoj odeći, štepu rano osedelog razdeljka na platinastoj kosi, nekoj – za sve nas – iznenađujućoj aljkavosti u pojavi. Hodala je po rubu depresije.

Sedele smo – ona, moja sestra i ja – i ispijale jutarnju kafu. „Ne znam šta ću“, kazala je S. mračno. „Konkurisala sam na nekoliko radnih mesta i niko mi nije odgovorio. Imam još samo toliko para da poplaćam račune i jedemo pola meseca ... A šta ću posle, bog te pita ...“
Uzajamno smo se tešile (porodica moje sestre i moja ukupno nisu imale sto maraka u tom trenutku). Odjednom se S. ozarila, skočila sa stolice, ne ispivši kafu do kraja, i egzaltirano uzviknula: „Setila sam se, setila sam se! Znam kako ću rešiti problem!“
Pomislih da se S. setila nekog uticajnog prijatelja koji bi je mogao zaposliti. Ili da joj je palo na pamet da proda auto, ili jednu od umetničkih slika, možda komad antikvitetnog nameštaja ...
I pre nego što smo stigle da je pitamo za tajanstveno rešenje, kazala je: „Znate, ima jedan broš ... zlatan .... Posmatram ga u izlogu već godinama, i uvek sam ga strašno želela, ali nikako da ga kupim. Sad je pravi trenutak.“
Sestra i ja smo se zgledale. Poludela je! – razmenismo misli. Kakav crni broš, pa još zlatni, u ovim vremenima? Zaboga, ima i dete o čijoj bi sudbini trebalo da razmišlja.
Nismo ni stigle da probamo da je odgovorimo od nerazumnog nauma, jer je munjevito izletela iz sestrinog stana. Došlo mi je da zaplačem, jer sam baš volela S.

Sestra i ja smo analizirale situaciju, pokušavajući da dokučimo motive ranije uvek pragmatične komšinice S. Padao nam je na pamet sijaset mogućnosti: da krišom pije ili se drogira pa su joj poroci pomutili um, da je ideja o kupovini zlatnog broša poslednji poklon samoj sebi pred samoubistvo ...
„Ma folira, neće to uraditi. Kad pogleda u prazan frižider i neplaćene račune, dozvaće se svesti“, rekla je moja sestra.
Međutim, nepuna dva sata kasnije, S. je došla – sva ozarena – da nam pokaže svoj mali trofej: zlatni brodić, razbaškaren na crvenom satenu kutijice na kojoj je stajala cena od, otprilike (kad se preračuna iz dinara), osamdeset pet maraka. Zaista je bio divnog dizajna, sa jedrom od sedefa i sidrom koje je, okačeno o zlatnu alku, slobodno visilo sa minijaturnog pramca. Toliko mi se dopao da sam ga i ja poželela.
„Eto“, kazala je S, „napokon je moj. A za ostatak novca vodila sam malu u Mek. I sad nemam – ništa!“ Tu se nasmejala, iskreno srećno, bez traga skrivene ironije.

Otišla sam kući. Sutradan ujutru sestra me je zvala telefonom. „Zamisli, jutros na stepeništu sretnem S“, počela je da priča. „Doteranu kao nekad, energičnu. Naravno, s brošem na reveru. Pitam je kuda ide, ona kaže – na posao! Ispostavilo se da su je juče popodne zvali iz firme u kojoj je ranije radila i pitali je da li bi se vratila.“

Možda je mislila da nezadovoljstvo, koje je isijavalo iz nje, smanjivalo šansu da nađe posao? Možda je kupovina zlatnog jedrenjaka bila karmička? Možda je neskromnost ponekad poželjna – ako će nas izlečiti? S. je ubrzo napredovala u službi i postala šef nekog resora. Ne da joj se život vratio na staro, već je postao i luksuzniji, pri čemu je ona ostala ista, dobra S.

„Verovatno bi i ja trebalo da kupim broš“, pomislila sam tada, ali, nažalost, nisam imala osamdeset pet maraka. Skoro da sam očajavala što će mi brodić (još samo jedan, jedini u zlatarskoj radnji na Terazijama) – zasigurno – izmaći i otploviti na tuđim reverima, i nekom drugom doneti sreću. A onda sam se setila da očaj zato što nešto nemamo i ne možemo imati kvari ten i dane koji sijaju sitnim ali podjednako vrednim zadovoljstvima.
 
..a taman sam razmišljala kako da se rešim preostale siće iz novčanika, da me ne nervira bezveze...:lol:
Ako nema brodića, zadovoljiću se i malim srebrnim čamcem..
Lepa pričica Borka..
 

Back
Top