UMIRANJE VASILISE PREKRASNE

„Ubiću se“, kazala je moja prijateljica dok smo, u prolećno predvečerje, pijuckale njeno omiljeno piće, martini. Prethodno smo razgovarale o našim još nenapisanim knjigama i o divnim modelima šešira u izlogu nadomak moje zgrade.
Nisam se zagrcnula. Izgovorila je tu rečenicu mnogo puta, ponekad – kao te večeri – sa osmehom, grickajući muštiklu od žada, kupljenu u boljim vremenima na Portobelo roudu, kao da me iskušava morbidnim šalama na račun nečega s čim se ne valja šaliti. Ali znala sam da se ne šali. Samo sa smrću nije se šalila. Pokušavala sam da postanem imuna na pretnje samoubistvom jer više nije bilo nijednog načina, nijedne meni znane taktike kojom bih je ubedila da je postojanje dragocenost.
Prekorno sam je pogledala. Možda sam i prevrnula očima. Lepo majsko veče odjednom je postalo turobno i zagušljivo. Moja prijateljica, pesnikinja po vokaciji i neshvaćeni dramaturg svog života, umela je od hladnog i sumornog dana da napravi praznik, i obrnuto – zavisno od raspoloženja koje joj se menjalo poput pulsa bolesnika sa aritmijom srca. I sama je bolovala od srca – ako srce shvatimo metaforički, kao sedište osećanja.
„Boli me duša, ne srce!“, ljutnula bi se na moju opasku o ranjenom srcu.
„Ma nemoj, a šta je duša?“, začikavala bih je, više s namerom da joj skrenem misli sa samoubistva nego što me je zaista zanimala definicija neopipljivih pojmova.
I o tome smo pričale mnogo puta: o njenom nepreglednom, mračnom bunaru zvanom duša, nepopravljivo urušenom a teškom svega dvadeset jedan gram. Taj podatak o skoro besmislenoj lakoći bolno pulsirajućeg epicentra koji je imao moć da upija i upravlja postupcima, osećanjima, čulima, organima, naročito je fascinirao. „Svemir je more duša“, rekla bi. „Čestice kosmičke prašine, zvezde, planete – sve se to sastoji od naših duša.“
Volela sam je iako nismo uvek delile iste stavove. Valjalo bi napomenuti da me je često nervirala njena religioznost. Vera joj je bila eklektična: glavni obrok od pravoslavlja, s garnirungom od budizma i zen filozofije. Nije me nerviralo toliko što mi je najbolja prijateljica verujuća, koliko činjenica da se njeno najdublje i najintenzivnije traženje Boga nekako uvek poklapalo sa depresivnim i samoubilačkim fazama. Kad god bi počela da priča o demonima, anđelima-spasiteljima i svecima, znala sam da sledi potonuće u razmišljanje o smrti kao prelasku u nirvanu; kad god bi mi spomenula susret sa sveštenikom, crnom vranom koja joj je punila glavu praznom pričom o smušenoj prirodi slabašnog ljudskog bića, slutila sam da će se predati lirskim aporijama o večnosti duše. Osim toga, moje shvatanje smrti bilo je drugačije: čovek umre i više nema ni tela, ni duše. Praznina. Ništavilo. Tačka na život. Hipoteza o energiji koja se beskonačno preobražava nije mi delovala uverljivo. Poznavala sam isuviše ljudi kojih više nema, i čije prisustvo, nakon njihovih smrti, nisam osećala. Postojali su samo na fotografijama i u mom sećanju. Neki su i tako izbledeli, koliko god sam se trudila da ih zadržim u mojoj ograničenoj večnosti.
Ali, takođe sam znala: u šok-sobama, rovovima i umu usamljenika nema ateizma.

Možda sam je volela baš zbog duše deteta u telu odrasle žene. Prijateljica me je zvala „draga moja“, a ja nju – Vasilisa Prekrasna. Kada bi Vasilisa šetala ulicom – visoka, raskošnih oblina, bujne crvene kose – ne biste mogli a da je ne primetite; druge žene su, pored nje, uvek nekako padale u zasenak čak i kada bi Vasilisa ćutala. Mogli ste je uočiti po drečavim ešarpama, smelim kombinacijama boja odeće, čipkanim rukavicama, velikim naočarima za sunce (u fazama kada je krišom i mnogo plakala), masivnim ogrlicama od kojih samo jednu nikada nije skidala: dugački srebrni lanac sa krstom. Bila je ekstravagantna i mišlju i pojavom. Maestralno napisanim dugačkim rečenicama mogla je da parira čak i Andriću. Ali u dubini svoje napaćene duše ipak je bila dete – starmalo, razočarano, ogorčeno i kivno na svet sa kojim se ne razume.
„Stvarno ću se ubiti“, ponovila je te večeri. Znala sam da hoće. Šta Vasilisa naumi, to tvrdoglava Vasilisa i uradi. Samo je bilo pitanje koliko je čvrsta u nameri. Kada, kako? Ne i zašto. Naum je već bio iscrtan, u vidu ožiljaka, na zglobovima njenih ruku. To je, za Vasilisu, bila predigra: vene je isekla smišljeno nevešto, tek da isproba koliko joj je, u tom trenutku, zaista bilo stalo do smrti.
Njen život ličio je na ranu koja ne zarasta. Mnogo loših iskustava, mnogo patnje, previše gubitaka. Privlačila je, poput svetiljke oko koje obleću noćni leptiri, intelektualce, primitivce, alkoholičare, poklonike zdravog života, boeme, pesnike, lekare, pandure, konobare, profesore. Zaljubljivali su se u njenu individualnost, posebnost ... a ona se zaljubljivala tražeći oslonac i snagu koju nije posedovala u dovoljnoj meri da se se izbori sa samom sobom. Bila je gladna ljubavi; sve početke nazivala je „najlepšim, najvećim i najbitnijim do tada“, a svoje muškarce volela zato što su je – kako reče – čuvali kao što se čuva posebno osetljiv cvet u vazi. Meni se, međutim, nije sviđala ta stilska figura: ona nagoveštava prethodno iščupan cvet, i šaku koja se za tili čas može zatvoriti i ostaviti cvet bez svetla i vazduha, pa ga čak i nehotice zgnječiti.
U početku su njene veze ličile na idile: jedno drugom bili su sve, život je cvrkutao, vreme prolazilo u zaljubljenim osmesima, pogledima i uzdasima, spavanju do podneva, putovanjima, ćaskanjima i ćutanjima punim razumevanja. A onda bi, kao grom iz vedra neba, nastupio period ubeđivanja Vasilise da promeni političko ubeđenje, frizuru, način odevanja, prijatelje ... nastojanje da Vasilisa prestane da bude Vasilisa Prekrasna, i postane domaćica u šlafroku koja svakodnevno sprema ručkove i večere za njegove pajtose - kako i dolikuje jednoj ženi koja je napokon ukroćena. Više nije bila cvet nego «nerazumna», «trdoglava», «nedokazana», pa čak i «sumanuta». Posle meseci i meseci borbe da održi vezu, Vasilisa bi, shvativši da se ljubav gasi i da joj nema spasa, spakovala svoje Ja u kofer i odlazila, trudeći se da oprosti i zaboravi. Od bivših ništa nije tražila – nikakvo grand finale, nikakva oproštajna objašnjenja, a, bogami, ni cvonjak. Iza takve, prividno hladne i racionalne odluke, krila se uvređena devojčica, nadurena što je ne vole zbog onog što jeste. Vasilisa je iz veza uvek izlazila kao pobednik – neko ko je otišao na vreme, uspravno, bez krupnih reči (pa čak i nedorečen). A kada bi zatvorila vrata za sobom, oni su se, znajući da je kod nje svako «zbogom» - zauvek zbogom, danima napijali i ispisivali eho šupljeg ponosa u obliku očajničkih stihova. Dok su se pitali gde su pogrešili, strasti Vasilisine duše već su, poput neumoljivog vrtloga, usisale i poslednji trag napaćene ljubavi. Da, bila je strastvena, skoro nezajažljiva u zahtevima da bude voljena. Strastveno je volela, mrzela, poklanjala, pisala, pušila, strastveno se borila protiv savremene pošasti prosečnosti, i strastveno bila zaljubljena u smrt.
Zatim bi nastupali dani, nedelje ili meseci samoće u kojima bi nestajala sa životne pozornice. Nigde ne biste mogli da je sretnete, osim u lokalnom bircuzu sa kariranim stolnjacima i limenim pikslama, pored tornja knjiga koje je uvek nosila sa sobom, gde je u tom periodu ispijala kafu i u svesku zapisivala misli.

„Zašto hoćeš da se ubiješ?“, pitala sam, nebrojeno puta, odgovarajući joj na noćne poruke na mobilnom telefonu („skočiću s mosta“, „popiću sve tablete za spavanje“) Krala sam od njenog vremena, rezervisanog za planiranje savršenog samoubistva. Mislila sam – ako je pitam, možda će joj napokon sinuti odgovor pa će se predomisliti. „Svakako ne zbog nekog muškarca. Nisam baš toliko luda!“, odgovorila bi mi sutradan, raspoložena i sveža, kao žena koja ume da uživa i u sitnicama poput naših ispijanja kafa u bašti kafića. „Jednostavno, MORAM. Smrt je svrha mog života. A i ne mogu više da podnosim bol.“ Onda bi se odjednom zamislila. Slutila sam da se premišlja da li nešto da mi kaže – ne zato što smatra da je ne bih razumela, već zato što nije volela da razotkriva baš sve što joj je padalo na pamet. Posebno dragocene misli čuvala je kao šlagvort za novu priču ili roman. Zamišljenost joj je lepo pristajala; tada bi njeno privlačno lice dobijalo blistavost mudraca čije su tajanstvene misli odlepršale na Tibet i tamo se, od znatiželjnika, sakrile pod kamen. Moguće i da je tada zapadala u stanje slično mesečaranju i da je htela da se probudi ali se plašila šta će biti kada se probudi.
„Sanjala sam da su mi ispale oči. Držim ih na dlanovima i one, odatle, gledaju u mene. Užasne, užasne, prazne oči.“
Rasplakala se. Bila sam privilegovana: nikada nije plakala ni pred kim. „Bojim se da sam šuplja, draga moja. Ponekad sebe vidim kao nepoznatu osobu. Gledam se u filmu koji se preda mnom odvija, a ja hodam, jedem i dišem nevezano za tu ženu koja samo liči na mene ... i uopšte ne saosećam sa njom.“
 
„Dobro, Vasilisa, jesi li bila skoro kod lekara?“
„Jesam.“
„Da li si mu kazala šta nameravaš?“
„Naravno, ali me ne shvata ozbiljno. Znaš li koliko je pacijenata koji stalno prete da će se ubiti pa to ne učine?“
„Sigurno te je shvatio ozbiljno. Da li ti je promenio terapiju?“
„Šta to vredi – promenjena terapija? Za mene ne postoji prava terapija, osim, naravno, smrti.“
„Slušaj, priča o lošoj sudbini je izgovor za budale ...“
„Ko kaže da je smrt loša sudbina? Smrt je deo života, neminovan, i dođe kad-tad. E pa ja je želim sad.“
Sa njom je, u takvim trenucima, bilo skoro nemoguće razgovarati. Zatim bih se setila poslednjeg argumenta, kojeg sam nerado potezala: „Šta kaže tvoja vera o samoubistvu? Jesi li i o tome razmišljala, mudrice?“ Trudila sam se da zvučim ironično i strogo, kao autoritet. Bila je osetljiva na nežnosti, sklona da prozre i najmanji trag sažaljenja. Sažaljenje je smatrala najnižim oblikom privrženosti, osećanjem koje gazi po dostojanstvu i lepoti čiste ljubavi, onakve kakvu je opisivao Petrarka. „Jesi li rekla i duhovniku šta nameravaš, a?“
Zaćutala je. Ali ne zadugo. „Bog prašta čak i kada slobodnu volju okrenemo protiv sopstvenog života. Poznaje on patnju. Uostalom, greh je sebe siliti na postojanje, greh je želeti dugovečnost. Tako sebično i gordo. Zašto bismo hteli da budemo prisutni, kao da svet ne može bez nas?“
„Pišeš li nešto novo, Vasilisa? Pisanje, a ne umiranje je tvoja svrha...“
„Ne, ne mogu, nemam ideje, izgubila sam spisateljski dar.“ Nije bilo prvi put da upadne u krizu odbeglog nadahnuća. Tada bi zvučala vrlo tužno, tužnije nego kada su se okončavale njene ljubavne veze. „Mučim se da sročim jednu jedinu rečenicu. Prazna sam ... Misli su mi, draga moja, zaglibile u trnjacima. Možda i nisam umetnik, možda sam obični niko.“
„Nije moguće. Jednom pisac – uvek pisac. Promeni sredinu, otputuj negde, videćeš kako će ti ideje nadoći....“
„Otputovaću. Možda ću napisati roman. Možda ću otići u manastir. Šta misliš, postoji li reinkarnacija? Zašto sam osuđena da budem Ja? Zašto nisam rođena kao Fokner?“ Misli su joj i inače bile skokovite i nekome, ko je nije dobro poznavao, mogle su se učiniti kao digresije. Ali, meni je bilo jasno da je njena priča o smrti i samoubistvu uvek u sprezi sa stvaranjem. Pisanje, a ne Bog, bilo je njena religija. Neki tvrde da dobri pisci moraju biti nesrećni, i da je pisanje oblik auto-psihoterapije. Pisanjem se čisti talog iz bunara-duše, izbacuje se mrak pre nego što se u njemu zauvek izgubimo. „Pisanje je mentalna onanija“, govorila je Vasilisa, „u kojoj stremimo ka orgazmu, i čar je upravo u tome što smo stalno na ivici, u neprekidnom iščekivanju da do njega dođe.“ Pisanje je bilo način da se život, makar nakratko, i na silu, zavoli.

Zatim je nestala iz mog vidokruga. Isključila je telefon. Nije se javila sve dok nije završila roman. Zvučala je srećno, poput majke tek izašle iz porodilišta. „Uspela sam, draga moja“, kazala mi je, vidno procvetala, iako omršavela, i iako je bio novembar, najmizerniji i najsumorniji mesec u godini. „Napisala sam ono što sam želela da napišem već dugo, dugo ....“
„Super, zar ti nisam rekla da spisateljski dar ne nestaje? Čim te prođe euforija, počećeš s pisanjem sledeće knjige. Jer uvek nam je najbolja i najdraža ona koju ćemo tek napisati, zar ne?“
„Nikada neću napisati bolji roman“, odgovorila je sa smeškom. „Ovo je moj vrhunac. Posle toga sledi samo pad. Znaš, morala sam da ukinem lekove, sputavali su mi kreativnost.“ Lecnula sam se. Više mi nije delovala srećno. Pre umorno. Nije mi se dopala neuobičajena smirenost kojom su odisale njene reči. „Nadala sam se da sam isterala demona“, dodala je, „ali me je, budalu, prevario. Još uvek je tu, samo se pritajio, i raste.“ „Ne razumem o kakvom demonu govoroš“, kazala sam, mada sam razumela. „O onom čije se ime ne sme izgovoriti, o gigantskom Idu, kompostu podsvesti svih nas.“
„Hajde da proslavimo rođenje tvog čeda“, predložila sam. „Ali obećaj mi da ćeš otići kod lekara po terapiju.“
„Hm, da ... Volela bih ludu žurku sa puno gostiju, da se napijemo i potpuno poblesavimo – ako je uopšte moguće da budemo blesavije.“

Napravile smo ludu sedeljku.

Oh, Vasilisa, pretpostavila sam ... tačno sam videla na tvom srećnom licu da si zadovoljna zbog načina na koji si isplanirala smrt. Želela si da ostaviš trag, uplašila si se da – ako ne napišeš knjigu svog života – traga neće biti, da ćemo te zaboraviti. Mudro si prestala sa pričom o samoubistvu; odglumila pomirenje sa prošlošću i sadašnjošću. Budućnost nisi ni uzimala u razmatranje. Ali demon je – kao što si se izdala rečima – i dalje čučao u tebi. Na kraju je uspeo da te prevari i ubedi da topao glas pripada iscelitelju sa instant karmičkim rešenjem: ubij život dok on nije ubio tebe. Niko te nije mogao sprečiti u nameri da pohrliš u oblak kosmičke prašine, kao još jedna duša koja stremi sjedinjavanju sa ostalim izgubljenim dušama. Tako je, valjda, bilo lakše pronaći utehu: zamisliti da ćemo otići negde gde uzaludnost prestaje, i gde smo deo večitog kretanja talasa svega pojmljivog i nepojmljivog.

U februaru su mi javili da se ubila. Iznenađeni. Kažu – nisu očekivali, ne baš sada, kada je izgledala i zvučala ispunjeno i smireno, kao da je napokon dostigla unutrašnju harmoniju. Zamerili su joj što je otišla. Zamerila sam joj, u prvom mahu, i ja, smatrajući njenu odluku sebičnom. Ali, posle sam razmišljala: ako sami donosimo odluke u svojim životima, zašto ne bismo i o njegovom kraju? Ako nas život boli, zašto ne bismo imali pravo da ga svojevoljno ugasimo? Zar ljudi u agoniji nemaju slobodu da donose odluku o svojoj eutanaziji? Možda je to jedini moguć način da se uništi demon.

Došla mi je, par puta, u snu. Nasmejana, sa cigaretom u muštikli od žada u jednoj ruci, i novim romanom u drugoj. Kao neko božanstvo ekscentričnih spisateljica kojima je pisanje jedini smisao, i koje se ne odriču duvana, po cenu da ih on i ubije – ako ih već ne ubiju zbrkane i podivljale emocije. Moja prijateljica, Muza hedonizma stvaranja.
 
Neznam što da napišem...zaista ne znam...jer toga demona nosimo svi u sebi...kad je teško...kad smo na dnu....taj demon liči na jedini spas od boli...razočaranja..mislim ali samo mislim da razumijem njezin čin....njezin kraj..iako samo mislim..nisam sigurna...jer kad i sam prođeš tom stazom gdje te demon drži za ruku...ne čini se teško uraditi taj korak...

ali i dalje samo mislim da razumijem...
 

Back
Top