PODIGNUTA ZAVESA 4. DEO

Zna se da je glumac čovek koji živi da se svojom igrom dopada publici, a dopadati se mora ako hoće da živi.....
Zato što je u stanju da bude svako - glumac je u opasnosti da postane niko.
Glumci su oličenje ljudske moći i nemoći, uzvišenosti i niskosti, iluzija i stvarnosti, moralnog sjaja i bede, jer glumac je i svaki čovek, koji zbog svoje maske nije u stanju da vidi svoje lice.
I zbog te sveljudske opijenosti sobom, Šekspir ima pravo što ceo svet sagledava kao pozornicu, na kojoj je svaki čovek glumac, jer svesno ili nesvesno igra neku ulogu.
Ne pristajući na postojeće, glumci su zaverenici nepostojećeg. Uviđajući ktarkotrajnost stvarnog, oni se bore za imaginarno. Nedovoljno im je ono što je mogućno i zato se upinju da dosegnu nemoguće.

Milan Grol je rekao: "Najveći srpski glumac je Pera Dobrinović, a najveći talenat je Dobrica Milutinović."

Dobrica Milutinović, poslednji romantičar, prav kao jablan, srebrni vitez: crni šešir sa velikim obodom, umetnička velika leptir mašna, štap i crna pelerina....lep, raskošnog temperamenta, duhovit, divnog stasa, velikih očiju, baršunastog glasa, glumac i pevač kojem nije potreban mikrofon, za života legenda....
..... Pevao je sa Jankom Veselinovićem, piscem, u Skadarliji sedeo za stolom sa Milovanom Glišićem, Stevanom Sremcem, Radojem Domanovićem, Miloradom Mitrovićem, Borom Stankovićem, Branislavom Nušićem...
U 23. godini, "mlad, bujan raspevan" Dobrica je igrao na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, Šekspirovog Romea. Njegova partnerka, Julija, je bila Čehinja Ana Suhankova, koja je kazala: "Dobrica je od glave do pete pravi plemić,on je hrabri ratnik, verni ljubavnik, njegove oči su svetle i prodiru do dna srca, njegovo srce premire od ljubavi, njegove ljubavne reči kao šećer rastapaju se na usnama, njegove snažne ruke istinski me stežu na njegovo srce, ja osećam njegov vreli dah, osećam svu bujnost što sam uz njega, u njegovom naručju krv mi juri u glavu, on za mene postaje pravi Romeo....Dobrica je najslađi Romeo koga sam u životu srela"....
Nušić je rekao: "Milutinović spada u izabranike.... Njegova reč, to je bogomdana moć koja osvaja, sila koja plavi, snaga koja gospodari"...
Velibor Gligorić je zapisao: "Njegovo telo je hrabri legendarni vojskovođa i strasne vrele ljubavi čovek. Pojavom i likom je poprsje legende o heroju. Impozantan muževnošću. U očima vatreni sjaj unutrašnje lepote."
Stupajući u Narodno pozorište,na juriš je osvojio publiku u Šilerovom "Don Karlosu"....bio je Dženaro u "Lukreciji Bordžiji", Vronski u "Ana Karenjna" sa slavnom glumicom Velom Nigrinovom, igrao je u Kornelijevom "Sidu", Šilerovom "Don Karlosu", Karla Mora, Egmonta, Selim-bega i u Rostanovom "Siranu de Beržeraku"
U 43. godini, prvak drame Narodnog pozorišta, Dobrica je proslavio 25 godina umetničkog rada u predstavi "Zulumćar" Svetozara Ćorovića (1923. godine u ulozi Selim-bega) Momčilo Milošević je o tome napisao:" Proslava je izgledala kao praznik čitavog Beograda. U toku dana, ceo trg pred Narodnim pozorištem bio je opsednut publikom koja je očekivala trenutak da pozdravi svog ljubimca. U nekoliko mahova morao je biti obustavljen svaki saobraćaj. Slavljenikova reč zahvalnosti, sa balkona pozorišne zgrade, izazvala je duge ovacije. Studenti su ispregli konje iz kola u kojima je pošao kući i vukli su ih kroz ulice dok je on sedeo u njima, obasut cvećem i praćen poklicima kao kakav rimski trijumfator. Uveče na predstavi doživeo je nezapamćeni trijumf"...
Stvarao je kreacije i iz nacionalnog repertoara...od Đuraška iz "Jelisavete knjeginje crnogorske" Đure Jakšića, preko Hajduk Veljka, do Stanoja Glavaša i Hajduk Stanka...sve su plenile vatrenim srcem i muževnošću.. U Nušičevom "Nahodu" igrao je cara Dušana, snažan je bio i kao Knez Ivo od Semberije...Ređale su se uloge za pamćenje: Kreont u "Antigoni", dr. Ranko u "Nori", Rodolf u "Čergarima", Arman Dival u "Gospođi s kamelijama", Nehljudov u "Vaskrsenju", Orsat u "Allons enfants", princ od Rajhštata u "Orliću", kralj Lir, Šajlok....
Poslednji tragičar, Dobrica Milutinović je u svojoj 57. godini proslavio četrdesetogodišnjicu umetničkog rada (1937.) u ulozi Šajloka u "Mletačkom trgovcu" Udruženje glumaca Srbiju ustanovilo je nasledno glumačko odlikovanje, "Prsten Dobrice Milutinovića". Za Dobričin jubilej predali su slavljeniku takav prsten. Na njemu, na sredini, je lik umetnika, a sa strane dve njegove najuspelije uloge - Orlić i Šajlok.

BOLJI VAZDUH U KAFANI

Ilija Stanojević Čiča, komičar i Dobrica Milutinović, tragičar, sastavili drugu noć u kafani "Tri šešira" ("da ih niko ne dira")
U kafani se ništa ne vidi od dima. Tek negde u dnu razaznaje se pevačica. Napolju mraz, a unutra toplo.
Tek će Čiča:
- Lepo nam je.
Na to će Dobrica:
- Ja moram da idem kući.
- Napolju je mraz, ozepćeš. Ugrejan si.
- Moram, Čiča!
- Nemoj, ostani! - insistirao je Čiča.
Dobrica ustane, pozdravi se i izađe iz kafane. Oštar mraz seče, štipa, pod nogama škripi sneg. Dobrica napolju počne da kašlje, ne može da se zaustavi.. Vrati se u kafanu i kašalj prestade.
Videći Dobricu, Čiča se obradova:
- Je l' ti ja govorim da ne ideš na ciču zimu i na čist vazduh, kad je ovde u kafani vazduh bolji!?

KRUPNI I SITNI PROBLEMI

Tokom intervjua sa Dobricom Milutinovićem, novinari su ga zapitali:
- Kako ste uspeli da sačuvate harmoniju u braku sa vašom suprugom, glumicom Jelenom?
- Vrlo jednostavno. Moja supruga Lela i ja smo se odmah u početku dogovorili da sve sitne probleme u zajedničkom životu rešava ona, a krupne ja. I, verujte, imali smo veliku sreću što nismo imali ni jedan krupan problem.

UČTIVOST
Jednog dana vozio se Dobrica u prepunom tramvaju. Na stanici kod "Londona" pope se elegantno odevena gospođa i stade pored Dobričinog sedišta. Dobrica je odmah ustao:
- Izvolite sesti, gospođo!
Gospođa gotovo i ne pogleda Dobricu i bez reči sede na njegovo mesto. Posle kratkog vremena Dobrica se obrati nepoznatoj gospođi:
- Je l' Vi rekoste nešto?
- Ja? Ne, ništa!
- Oprostite, meni se učinilo da rekoste "hvala"...reče Dobrica.

MITKE U ŽIVOTU

U Narodnom pozorištu u Beogradu spremala se "Koštana", Bore Stankovića. Ulogu Mitketa tumačio je Dobrica. U mladim danima Dobrica je igrao Stojana, ali kada je umro Ilija Stanojević Čiča nasledio je tu ulogu.
Reditelj je bio nov: ne pije, ne puši.... Na probama je stalno učio Dobricu kako da igra Mitketa, ispravljao ga je, dopunjavao... Dobrici prekipi i reče mu:
- Ćuti tamo!! Ti ne znaš šta je karasevdah, "žal za mladost", ne znaš kakvu je Bora napisao Koštanu, pravu divotu!! Ja sa, bre, Mitke i u samom životu!!

NE VOLITE VI MENE, NEGO DON KARLOSA

Lep, mlad, Dobrica je bio obožavan. Kad prođe ulicom ogrnut pelerinom i s' leptir mašnom, sve se živo okretalo za njim i čekalo da vidi ljubimca i mezimca. Bio je romantični heroj omladine.
Mladići su trčali za njim, pratili ga po kafanama, sedali do njegovog stola kod "Tri šešira", "Dva jelena", pričali sa njim.
A devojke? Kada bi se pod pozorišni balkon, u Knez Mihajlovoj ulici, ili na Terazijama pojavio Dobrica, učenice Više ženske i Učiteljske škole zastajale bi bez daha.
- Ceo moj razred bio je zaljubljen u Dobricu - pričala je ondašnja učenica Milica Janković. On je bio naš ideal. Prolazile smo pored pozorišta sa divljenjem i obožavanjem, kao pokraj kakvog hrama u kome je služio samo on - Dobrica..
Jedna učenica, koja je stanovala u istoj ulici u kojoj i Dobrica, ugledavši ga jednog dana usudila se da priđe Dobrici.
- Ja Vas.....
Delikatan kakav je uvek bio prema ženama, Dobrica se nije nasmejao. Skinui je šešir, uhvatio zaljubljenu devojčicu pod ruku i, dobro pazeći da ne povredi njena osećanja, blago reče:
- Draga moja, nešto moram da Vam kažem. Ja se radujem zbog Vaših osećanja prema meni, ali.... Dozvolite da budem najiskreniji: Vi ne volite mene, tvrdim Vam, Vi volite Don Karlosa. A ja sam danas Don karlos, sutra Romeo, prekosutra Dženaro, naksutra Rodrigo. Doviđenja, lepa devojko....- ponovo je Dobrica skinuo šešir i nastavio put prema Pozorištu.

............... nastaviće se..................
 
Sfyontull;bt287358:
Soradze, divno napisano, kao i uvek. Hvala vam na ovim dragocenim razglednicama iz prošlosti. :cvet:
Draga Sfyontull, ponekad mi se učini da su i Beograd i njegovi žitelji u to vreme bili i lepši i kulturniji i čovečniji... Danas je Beograd našminkan, žitelji forumaši, idoli Kristijan i kurave...nažalost... tako da me ove "razglednice iz prošlosti" umiruju i raduju toliko da mogu da izdržim našu svakodnevnicu. Lepo je, Sfyontull, što ste ponovo navratili na "čašicu" čitanja i hvala Vam na lepom komentaru. :zag:
 
I od mene jedno veliko :hvala: za ovaj povratak u jedno kulturnije vreme. Generalno, vreme koje je poštovalo Čoveka iako on nije bio glumac ili poznati pevač, pisac itd. Jako lepo napisano, sa toliko "žal za mladost" koja i daje dušu svakoj reči i poštovanje.
Mogla bih pisati, a i pisala sam mnogo, o tim malim, običnim ljudima, čija vas je veličina, koju su skromno, kao običnost nosili,zaustavljala. Zaustavljeni, bi nastavljali dalje oporavljeni snagom koju samo ostvarena realna nada može dati.
Ovo sada je.........čip.I o njemu sam davno, davno pisala. Volela bih da nisam......
Ipak, kada se sve izbilansira, sretni smo što imamo takve doživljaje koji su postali divna sećanja.
 
LJILJA MMM;bt287375:
I od mene jedno veliko :hvala: za ovaj povratak u jedno kulturnije vreme. Generalno, vreme koje je poštovalo Čoveka iako on nije bio glumac ili poznati pevač, pisac itd. Jako lepo napisano, sa toliko "žal za mladost" koja i daje dušu svakoj reči i poštovanje.
Mogla bih pisati, a i pisala sam mnogo, o tim malim, običnim ljudima, čija vas je veličina, koju su skromno, kao običnost nosili,zaustavljala. Zaustavljeni, bi nastavljali dalje oporavljeni snagom koju samo ostvarena realna nada može dati.
Ovo sada je.........čip.I o njemu sam davno, davno pisala. Volela bih da nisam......
Ipak, kada se sve izbilansira, sretni smo što imamo takve doživljaje koji su postali divna sećanja.
Vaša divna razmišljanja me navode na dalje, pa se setih reči Jovana Ćirilova, koji je kazao da glumac može biti izuzetno veliki i u malim ulogama....preneseno, Čovek se može biti i u našim malim životima...preneseno još dalje, monumentalnost skulpture ne zavisi od njenih dimenzija"" :heart: eto, to su moja razmišljanja na Vaš lep komentar
Istina je da smo srećni, mi, koji znamo da biti Čovek nije pitanje volje, već dara za to i da je snaga našeg dara veća od dilema da li to jesmo, ili ne. Hvala, draga Ljiljo na uživanju u Vašoj poseti i komentaru divnom.
 

Back
Top