Mating finesse

Ovca je stajala na ozloglašenom ćošku raskrsnice, obasjana svetlom petrolejske lampe koja se ljuljala na starinskom stalku za fenjer.
Polako je počela da je hvata nervoza zbog toga što "đuvegija naslepo" kasni, pa je iz torbice izvadila ogledalce i jarko crveni ruž i počela da iscrtava usne.
Uskoro se iza ugla pojavio On, uglađeni gosn Ovan. Zastao je na trenutak, osvrnuo se levo i desno, i, ne ugledavši nikog drugog, zaključio da je, eto, Ovca ta s kojom je dogovorio sastanak.
Nesigurnim korakom je prišao, i uljudno se nakašljao.
- Khm. Večer je modri baršun?
- ... a zvezde su blještave značke na njemu! - ovca razdragano uzvrati ostatak šifre.
Ovan pruži prednji desni papak, i značajno se isprsi:
- O-bi-VAN. Kenobi. Vama na usluzi.
- O-bi-šta? - zameketa ona ne mogavši da se suzdrži od smeha. - O-bi-VAN, hahahahahaha, ne mogu da verujem! O-BI-VAN!
Crni oblak povređene sujete materijalizovao se iznad ovnovih unazad muževno izvijenih rogova. Nabrekao je poput vimena s mastitisom, a zatim pljusnuo tešku kišu, tresnuo munju u semafor i gromovito zatutnjao.
- Gle, ko je našao da mi se podsmeva! - riknuo je. - Jedna obična ćurka, koja se pretvarala da je jagnje, a u stvari je matora koza!
- Ijuuuuu! Ti ćeš meni da sam koza, konju jedan! - brecnu se gospođica ovca, pa zamahnu damskom torbicom ka raskošnoj O-bi-VNUJSKOJ glavudži. Od siline poteza spade joj šeširić s glave, i otkri dva mala, kozja roga.
O-bi-VAN zaneme. Samo nakratko, doduše.
- Gle! Stvarno koza! Ali... ali kako? - reče, uperivši papak na mesto gde je trebalo da stoji bradica.
Koza, umorna od toga da se pravi da je nešto što nije, frknu otresito:
- Depilacija.
- Ali... ali... - mucao je rogonja zablenut u njeno raskošno, kovrčavo runo.
Koza, čvrsto rešena da odsad prihvati sebe onakvu kakva jeste, i da se voli ma šta drugi o tome mislili, okrenu se na papku zadnje leve noge, i odlazeći, dobaci preko ramena:
- Ondulacija.

 

[Borac za prava zivotinja]

Mnogo mi se dopalo.

Ja se priključila temi iz zezanja, a vidi šta se izrodilo ....

 

[sanja*]

Hahahah
Pa uvek se izrodi nešto tako sumanuto

Doduše, mislim da je drug Lenjin najsumanutiji do sad.

 

[faraonn]

...kozi se mora vjerovati
i onda
kad se kao ovca ponasa
svaku vrlet postuje
a eto,
ponekad zeli i ona neko drugi biti
kao i mi svi
ali,
samo poneko uspije
i,
kad uspije,- pokaje se...

Sanja*, tvoje 'crtice'
na krugove Kandinskog
lice...

 

[sanja*]

O, hvala za Kandinskog

 

[Soradze]

Draga Sanja, sve tvoje napisano čitam i uvek ostanem zgranuta nad maštom koju poseduješ i lepotom pisanja koju koristiš. Zaista je pravo uživanje čitati tvoje, pa makar i kratak komentar bio. Hvala!!!

 

[gost 320781]

.....malo sam... kasno sam startovala dan ali evo lepo je poceo... super je...

 

[LJILJA MMM]

Odlična priča. Nasmeja me

 

[sanja*]

@soradze, gloriana, ljilja:

 

[gost 382857]

Sjajno! kao i uvek, uostalom... U pravu je Soradze, imaš neverovatnu maštu... Kasnim jedan dan, ali kafa je tu, idem sad dalje...

 

[sanja*]

Čisto da udenem ovdi komentar jer nisam sigurna da će biti odobren tamo gde je stavljen.
Majkumu, postoji i opcija nepropuštanja komentara dok ih ne odobriš Nesum čkolovala

Dakle, čisto da sačuvam ovdi komentar na nešto drugo negde drugde

Nemci su najčasniji narod na planeti, a nemački vojnici su najčasnija vojska u istoriji...

Hermann Wilhelm Göring, tada mladi pilot, u Prvom svetskom ratu nije hteo da ubije britanskog pilota, kome se pokvario mitraljez na avionu:

Divno, zaista.
Kamo sreće da nije bilo komunista, danas bi ovakvi divni ljudi vladali Srbijom, a ne tamo neki bivši fanovi bivših saveznika ovih divnih ljudi.

Geringu svaka čast.
Ima i par divnih Hitlerovih pesama, bio je, baš ono, duševan čovek: jednu je posvetio majci, a druga govori o dva neprijateljska vojnika, Francuzu i Nemcu. Oni se sreću u šumi, jedan od njih je ranjen, i u tom trenutku prestaju da budu neprijatelji, iz njih izbija isključivo čovečnost... Divna, dirljiva pesma...

In the Thicket of the Forest at Artois
Adolf Hitler (1916)
(Translated from the German)



It was in the thicket of the Artois Wood.
Deep in the trees, on blood-soaked ground,
Lay stretched a wounded German warrior,
And his cries rang out in the night.
In vain ... no echo answered his plea ...
Will he bleed to death like a beast,
That shot in the gut dies alone?
Then suddenly ...
Heavy steps approach from the right
He hears how they stamp on the forest floor ...
And new hope springs from his soul.
And now from the left ...
And now from both sides ...

Two men approach his miserable bed
A German it is, and a Frenchman.
And each watches the other with distrustful glance,
And threatening they aim their weapons.
The German warrior asks:
"What do you do here?"
"I was touched by the needy one's call for help."

"It's your enemy!"
"It is a man who suffers."

And both, wordless, lowered their weapons.
Then entwined their hands
And, with muscles tensed, carefully lifted
The wounded warrior, as if on a stretcher,
And carried him through the woods.
'Til they came to the German outposts.
"Now it is over. He will get good care."
And the Frenchman turns back toward the woods.
But the German grasps for his hand,
Looks, moved, into sorrow-dimmed eyes
And says to him with earnest foreboding:

"I know not what fate holds for us,
Which inscrutably rules in the stars.
Perhaps I shall fall, a victim of your bullet.
Maybe mine will fell you on the sand —
For indifferent is the chance of battles.
Yet, however it may be and whatever may come:
We lived these sacred hours,
Where man found himself in man ...
And now, farewell! And God be with you!"

Dirljivo i poučno.

Doduše, moji deda i baba po tati su bili u tamo nekakvom logoru u Nemačkoj, pradeda po mami i njegovi sinovi su pobijeni u Jasenovcu, ali ja sam sigurna da je to sve bio jedan veliki nesporazum.