Utrošio sam ceo svoj život , tragajući za tim , kad je " nestao čovek" sa naših prostora ! Mmožda ga pojeo onaj trenutak , kad je Dositej izgubio prosvetiteljsku bitku od austrougraskog ministarstva sa Karadžićem i novom pismenicom , ili kad je veličana apisovština sa sto i više probodnih rana na ljudskim telima , što je bacila ljudskost u bezdno krvabog ludila. Bilo kako bilo , živimo ništavne živote , jer je sve postalo prihvatljivo - sa novom pismenicom i apisovskim čovekoljubljem !
" Poniženja koja se trpe, licemerje, loši uslovi, klimanje glavom na priče iz novina, sa neta i televizije za koje svi znamo da su maksimalno razvedene od onoga što je realni život u Srbiji, pristanak na to da živite u društvu u kome vas svakodnevno doslovce i bezočno kradu, sve postaje prihvatljivo. Uz dozu minimalca, ne nestaje bol, već mogućnost da se bol oseti, i sve se polako utapa u jednu monotonu, monohromatsku sliku u čijoj pozadini nestaje i sam čovek. Tu i tamo neki bledunjav simulakrum: kao postoje neki pisci, imaš kao neko društvo, kao snimaju se neki filmovi, kao postoji neka muzička scena, kao naši ljudi su super kreativni ali to nema ko da prepozna (ili nije nema, nego neće), kao postoji neka intelektualna scena u čaršiji i kao sukob koncepcija i stavova, kao super je noćni život u Beogradu (možeš da misliš), kao nije ni drugde bolje (ma kakvi). Utehu više ne pružaju ni obećanja političara, znajući da su građani Srbije toliko otrovani dnevnom politikom da bi neko mogao da pretpostavi da će samo od prepričavanja i pljuvanja moći da se živi još nekoliko decenija, a neće. Tanka anestezija koja se nudi će se davati i nasilno, čak i pod pokušajem da se obesmisli svaki i svačiji napor da svojim životom da primer da život na Zemlji zaista postoji i da može da se živi drugačije."
http://blog.blic.rs/1148/Decko-koji-ne-obecava
" Poniženja koja se trpe, licemerje, loši uslovi, klimanje glavom na priče iz novina, sa neta i televizije za koje svi znamo da su maksimalno razvedene od onoga što je realni život u Srbiji, pristanak na to da živite u društvu u kome vas svakodnevno doslovce i bezočno kradu, sve postaje prihvatljivo. Uz dozu minimalca, ne nestaje bol, već mogućnost da se bol oseti, i sve se polako utapa u jednu monotonu, monohromatsku sliku u čijoj pozadini nestaje i sam čovek. Tu i tamo neki bledunjav simulakrum: kao postoje neki pisci, imaš kao neko društvo, kao snimaju se neki filmovi, kao postoji neka muzička scena, kao naši ljudi su super kreativni ali to nema ko da prepozna (ili nije nema, nego neće), kao postoji neka intelektualna scena u čaršiji i kao sukob koncepcija i stavova, kao super je noćni život u Beogradu (možeš da misliš), kao nije ni drugde bolje (ma kakvi). Utehu više ne pružaju ni obećanja političara, znajući da su građani Srbije toliko otrovani dnevnom politikom da bi neko mogao da pretpostavi da će samo od prepričavanja i pljuvanja moći da se živi još nekoliko decenija, a neće. Tanka anestezija koja se nudi će se davati i nasilno, čak i pod pokušajem da se obesmisli svaki i svačiji napor da svojim životom da primer da život na Zemlji zaista postoji i da može da se živi drugačije."
http://blog.blic.rs/1148/Decko-koji-ne-obecava