„Kakav smo mi par kad se ne svađamo?“, pita ona mene posle dva meseca zabavljanja, naviknuta na to da se sve njene drugarice svađaju sa svojim momcima. U suštini, nije bilo nikakvog razloga za svađu, jer sam joj sve dozvolio, čak i to da mi se penje na glavu (u prenesenom značenju, ali i bukvalno) - i svaka mogućnost za svađu je bila ukinuta. (I njen ultimatum: „Ako mi ne oližeš šuljeve ostaviću te!“) Ali ona je insistirala na ovom pitanju, i insistirala, i insistirala sve dok nije napravila besmislenu svađu, a besmislenu svađu pretvorila u raskid; a raskidom upropastila i svoj i moj život...