.
Zar je zaista prošlo toliko godina već kada su naše prerano otvorene pupoljke mladosti spržili jaki mrazevi i ostavili za sobom svenule
latice,da nikada više ne urode plodovima života?
Ciklično se ponavlja ta slika na celuloidnoj traci naših sećanja.
Ponekad zaiskri nada da i nije baš sve tako,kako nam na prvi pogled izgleda.
S vremena na vreme,srećom,osetimo kao nam krvotokom kolaju sokovi ljubavne strasti,onakve kakvu sada prepoznajemo,sa tugom,
u nekim srećnim mladim parovima.
I znamo da će kroz njih,naslućene godine neke,izniknuti nežne mladice ljubavi i da će oni,sa rukom u ruci i zaljubljenih pogleda da žive
neke srećne godine naše.
Imaće,ničim realno izazvanu,ogromnu snagu entuzijasta.
Posedovaće neverovatnu moć strasti i veru koja ćerbiti u stanju da planine pokrene,da kroz zidove prolazi kao kroz vetar.
Verovaće nepokolebljivo u to veliko Sutra,kao što smo nekada i mi verovali.
Sanjaće umesto nas…
Sa tugom gledam na naše unutrašnje glasove ljubavi,koji nam i dalje šapuću u svojoj obamrlosti.
Odzvanjaju muklo,još se ne predaju,a već ih je privila sopstvena tišina.
Njihova rumorenja godinama nas u lažnoj nadi ohrabruju da mladost nije prošla.
Obmanjuju nas zavodljivom iluzijom čijoj privlačnosti se teško može odoleti..
Ta opsena nam je i potrebna,da preživimo u ovom za nas teškom vremenu.
Mi više ne umemo,kao nekad,da sanjamo širom otvorenih očiju.
Tek širom zatvorene oči nas vode u sećanja....stvarnost nam krade snove.
Neverovatno je mala mogućnost,u promilima tek,da možemo da ponovimo neke davne pogrešne korake.
To su bili putevi izazova kojima smo sticali znanje,iskustvo,mudrost.
Stvarali smo realniju sliku sveta od one koju smo dodirnuli u snovidjenju.
Teško se mirili sa njom,patili i bili nesrećni....na taj način smo surovo i sazrevali.
U godinama smo kada više nismo ni naivni,ni nesmotreni,iskustvo nas je obučilo da prepoznamo ćorsokake.
Ono nas je i deformisalo nepovratno…umrla su ona deca u nama koja su svet bojila lepotom.
Ogrubeli smo prema slici za koju smo verovali da smo mi sami i koju smo želeli za sopstveno biće.
Sa tugom sve ćešće gledamo svoj lik u ogledalu i ne prepoznajemo ga.
No,čini se da ljubav uporno u nama još stanuje,prepoznajemo je po neponovljivom mirisu.
Njen dah je zauvek ostao utisnut u naše nozdrve,prilepljen na naše nepce.
Posmatramo je i dalje kao fatamorganu,često nesvesni da je prisutna…ne verujemo joj,ali je i dalje udišemo.
Srca nam kucaju u ritmu njenog daha i u ovim već nadolazećim poznim godinama,kao i toliko decenija ranije već.
Ćini se da je njen eho ostao u nama zarobljen kroz vekove,milenijume.
Koliko je već prošlo tih naših proleća kada je vetar raznosio zaljubljeni behar oko nas i uvlačio ga u našu dušu?
I ostavljao je taj njegov prah zauvek nataložen u nama.
Pre toliko mnogo godina su nežni pupoljci mladosti nikli i trajno utisnuli svoj mirisni trag u nama.
Urezali su ga za večnost u ehu vremena autentičnih ljubavi našeg života...
Ps.
Stvarnost je za one koji ne mogu podneti snove.
Sigmund Frojd
...
Zar je zaista prošlo toliko godina već kada su naše prerano otvorene pupoljke mladosti spržili jaki mrazevi i ostavili za sobom svenule
latice,da nikada više ne urode plodovima života?
Ciklično se ponavlja ta slika na celuloidnoj traci naših sećanja.
Ponekad zaiskri nada da i nije baš sve tako,kako nam na prvi pogled izgleda.
S vremena na vreme,srećom,osetimo kao nam krvotokom kolaju sokovi ljubavne strasti,onakve kakvu sada prepoznajemo,sa tugom,
u nekim srećnim mladim parovima.
I znamo da će kroz njih,naslućene godine neke,izniknuti nežne mladice ljubavi i da će oni,sa rukom u ruci i zaljubljenih pogleda da žive
neke srećne godine naše.
Imaće,ničim realno izazvanu,ogromnu snagu entuzijasta.
Posedovaće neverovatnu moć strasti i veru koja ćerbiti u stanju da planine pokrene,da kroz zidove prolazi kao kroz vetar.
Verovaće nepokolebljivo u to veliko Sutra,kao što smo nekada i mi verovali.
Sanjaće umesto nas…
Sa tugom gledam na naše unutrašnje glasove ljubavi,koji nam i dalje šapuću u svojoj obamrlosti.
Odzvanjaju muklo,još se ne predaju,a već ih je privila sopstvena tišina.
Njihova rumorenja godinama nas u lažnoj nadi ohrabruju da mladost nije prošla.
Obmanjuju nas zavodljivom iluzijom čijoj privlačnosti se teško može odoleti..
Ta opsena nam je i potrebna,da preživimo u ovom za nas teškom vremenu.
Mi više ne umemo,kao nekad,da sanjamo širom otvorenih očiju.
Tek širom zatvorene oči nas vode u sećanja....stvarnost nam krade snove.
Neverovatno je mala mogućnost,u promilima tek,da možemo da ponovimo neke davne pogrešne korake.
To su bili putevi izazova kojima smo sticali znanje,iskustvo,mudrost.
Stvarali smo realniju sliku sveta od one koju smo dodirnuli u snovidjenju.
Teško se mirili sa njom,patili i bili nesrećni....na taj način smo surovo i sazrevali.
U godinama smo kada više nismo ni naivni,ni nesmotreni,iskustvo nas je obučilo da prepoznamo ćorsokake.
Ono nas je i deformisalo nepovratno…umrla su ona deca u nama koja su svet bojila lepotom.
Ogrubeli smo prema slici za koju smo verovali da smo mi sami i koju smo želeli za sopstveno biće.
Sa tugom sve ćešće gledamo svoj lik u ogledalu i ne prepoznajemo ga.
No,čini se da ljubav uporno u nama još stanuje,prepoznajemo je po neponovljivom mirisu.
Njen dah je zauvek ostao utisnut u naše nozdrve,prilepljen na naše nepce.
Posmatramo je i dalje kao fatamorganu,često nesvesni da je prisutna…ne verujemo joj,ali je i dalje udišemo.
Srca nam kucaju u ritmu njenog daha i u ovim već nadolazećim poznim godinama,kao i toliko decenija ranije već.
Ćini se da je njen eho ostao u nama zarobljen kroz vekove,milenijume.
Koliko je već prošlo tih naših proleća kada je vetar raznosio zaljubljeni behar oko nas i uvlačio ga u našu dušu?
I ostavljao je taj njegov prah zauvek nataložen u nama.
Pre toliko mnogo godina su nežni pupoljci mladosti nikli i trajno utisnuli svoj mirisni trag u nama.
Urezali su ga za večnost u ehu vremena autentičnih ljubavi našeg života...
Ps.
Stvarnost je za one koji ne mogu podneti snove.
Sigmund Frojd
...