Jezikoslovna slikovnica

mariogrcevic1993.jpg


nJWucsC.jpg


Mario Grčević: "čakavski je bio prvo i svojevremeno jedino hrvatsko narječje koje se do 15. stoljeća koristilo", 1993, Buenos Aires



1993. godine, dok još nije bio diplomirao (1995.), Mario piše za troměsečni časopis "argentinskih Hrvata" República Croata (Hrvatska Republika); Urednik: Dr Ivo Korsky, Castilla de Correo 2959, 1000 Buenos Aires (Argentina); za isti broj pišu: Dr Zvjezdan Petrović (oslobođenje Cavtata), Jole Pavelić (Tri pjesme); Šime Letina (Hrvatske žrtve ne smiju biti uzaludne); Prof. Malkica Dugeč (Ispovjed pred hrvatskim narodom); Jure Vujić (Istinsko i idealno republikanstvo) i zakljčno, Mario Grčević s temom:
Povijest Hrvatske i Srpske pismenosti​

odakle donosim navode, khm, khm:
Mario Grčević:
U šesnaestom stoljeću, u doba renesanse, više nije postojala jedinstvena glagoljaška književnost u svome dotadašnjem obliku. Čakavski, koji je svojevremeno bio jedini supstrat narodnoga jezika u crkvenohrvatskom jeziku – i tako postao prvi hrvatski književni izraz – izgubio je tu svoju dominantnu ulogu. Tako je tradicionalna crkvenoslovenska osnova (i glagoljica) u 15. stoljeću izgubila svoju opću važnost i ostala je u uporabi samo u skučenom obliku, u crkvene svrhe. Ali jer je čakavski bio prvo i svojevremeno jedino hrvatsko narječje koje se do 15. stoljeća koristilo na književnoj razini u sklopu glagoljaške književnosti, ne iznenađuje da je najvažnije djelo 16. stoljeća, Marulićeva "Judita", napisano na čakavskom.
Kliknite za proširenje...
I sad pravi Hrvat, tamo na otoku Braču plače jer mu čakavicu niko od znanstvenika ne gaji niti istražuje. A zašto, zato što znaju kakve veze danas ima čakavica s Bosnom – nikakve! Vidi pred kraj posta.
Mario Grčević:
Budući da je Hrvatska bila pod stalnim udarcima stranih osvajača, pojedini dijelovi njezinog područja dolazili su pod utjecaj različitih kultura. Ovo je s jedne strane otežavalo hrvatski kulturni razvitak, ali je s druge strane dalo hrvatskoj književnosti raznovrsno i jedinstveno kulturno bogatstvo.
Štokavska se književnost počela razvijati krajem šesnaestog stoljeća, i to najprije u Dubrovniku. Čakavski elementi koji su u to doba bili nazočni u dubrovačkoj štokavskoj književnosti, postupno su se gubili i tijekom sedamnaestog stoljeća potpuno su nestali.
Kliknite za proširenje...
Kako kaže I. Popović (i ne samo on) štokavicu je u Dubrovnik donělo pravoslavno štokavsko stanovništvo koje se vremenom katoličilo.
Mario Grčević:
Čakavski franjevac Bartol Kašić sa otoka Paga (1575-1650) otkrio je da je štokavski među "Ilircima" najrasprostranjenije narječje (Kašić je štokavski učio u Dubrovniku). Kašić je predložio da se na temelju toga narječja stvori standardni pismeni izraz. Godine 1604. izdao je prvu štokavsku gramatiku "Institutiones lunguae illyricae".
Kliknite za proširenje...
Otkrio je da je štokavski među Srbima najrasprostranjenije narječje - Bartol je, prema Mariju, otkrio toplu vodu, što tada nije bila tako mala stvar... Drugo, Vatroslav Jagić je rekao za Kašićevu gramatiku da "nije ništa drugo do gramatika srpskog narodnog jezika!" Međutim, postojao je i čakavski, dakle Hrvatski, rěčnik iz toga doba:
Mario Grčević:
Prvi je Hrvatski čakavski rječnik izašao iz tiska 1595. pod naslovom "Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarom: latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et hungaricae", od Fausta Vrnčića, koji se služio čakavskim kao temeljem hrvatskog dijela ovog petojezičnoga rječnika.
Kliknite za proširenje...
Eto vidiš. Samo što je i Grčević svojevrsni Faust...
Mario Grčević:
U osamnaestom stoljeću je u (štokavskom) književnom jeziku došlo do većih promjena. U to je vrijeme bio napušten komplicirani barokni stil. Nakon što je Slavonija nakon sedamnaestoga stoljeća oslobođena od Turaka, počela se i tamo pod utjecajem drugih hrvatskih krajeva razvijati književna djelatnost. Slavonski su pisci bili štokavci; ugledavši se na pisce iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije i Dubrovnika, i oni su također pisali narodnim jezikom.
Slavonac Reljković (1732-1798; nama poznat po tome što su njegovi stari srpski čitali i pisali, prim. Zrcadlo) i Dalmatinac fra Andrija Kačić-Miošić svojim su štokavskim radovima naišli na veliki odjek, čak i izvan svoga naroda. Njih se dvojicu, kao pisce novije hrvatske književnosti može smatrati na neki način "obnoviteljima hrvatske književnosti".
Kliknite za proširenje...
​
Naposamce je obnovitelj Matija Reljković što i sam, siroma', kaže da srpski čita i piše. Ma i ovaj drugi, fra Andrija, što piše o Milošu Kobiliću i Marku Kraljeviću...

Grčević Mario:
Tradicionalna filologija poučavala je da je hrvatski (i srpski) standard – kakav danas poznajemo – nastao u devetnaestom stoljeću. To je stajalište (zahvaljujući prvenstveno radu D. Brozovića) danas modificirano. Brozović je utvrdio da standardizacija hrvatskoga književnog jezika počinje u 18. st. Tu njegovu spoznaju doveo je pak u pitanje S. Babić. On je, prema novim saznanjima, pomaknuo vremensku odrednicu standardizacije hrvatskoga književnog jezika: "Da današnji hrvatski književni jezik ne počinje jučer, to je jasno, ali kada zapravo počinje, nije jasno. Sa sigurnosti tvrdim, ako Kačić i Reljković pripadaju početku hrvatskoga književnoga standarda, pripadaju mu po istim kriterijima i Šiško Menčetić i Džore Držić i narodne pjesme Ranjinina zbornika, a onda se samo po sebi razumije i Ivan Gundulić"
Kliknite za proširenje...
Ako ustreba Hrvatskoj pripojiti Crnu Goru, stići će će hrvatska standardizacija u 11. stolěće.
A sada šlag na tortu:
Mario Grčeviću:
U Hrvatsku su crkvenoslavenski i glagoljicu uveli osobno Ćiril i Metod. Činjenica da je Hrvatska bila u ono vrijeme (885. Metodova smrt, prim. Zrcadla) samostalna država omogućila je da se pisani jezik proširi u cijeloj državi.
Nakon što je Srbija u trinaestom stoljeću postala kraljevina, a još više kad se je u četrnaestom stoljeću razvila u carstvo, počela se je razvijati i srpska redakcija crkvenoslavenskog i započela je srpska pismenost..
Na teritoriju današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, postojale su dvije skupine narječja. Jednu skupinu tvorilo je svojom međusobnom srodnošću kajkavsko čakavsko i zapadnoštokavsko narječje, a drugu skupinu tvorilo je istočnoštokavsko narječje i torlačko narječje. (Hrvatska kraljevina i kneževina Crvena Hrvatska prostirale su se i na istočnoštokavskim područjima.) Srpska su se narječja prostirala negdje do Drine, i djelomično u istočnoj Hercegovini. Hrvatska narječja prostirala su se, otprilike, od današnje Hrvatske do istočnih granica Bosne i Hercegovine i nekih dijelova današnje Crne Gore. Od dvanaestoga stoljeća započeo je konvergentni razvitak dvaju štokavskih narječja, dok su se istovremeno srodni čakavski i kajkavski počeli udaljavati od zapadnoštokavskoga.
Kliknite za proširenje...

Bljuv.
Sve u svemu – Bosna je hrvatski teritorij, čisto znanstveno - lingvistički dokazano... Baš kao u Brozovićevu pozdravnome govoru na www.ihjj.hr. Veeeelika lingvistika. Rekao sam da će biti šlag, samo još trešnjica nedostaje, ali biće i ona... ima vrėmena.



Mario Grčević: Hrvati nisu Južni Slaveni

Grčević: "Ja sam bio postavio tezu da je jedno središte nositelja imena Hrvat, kada su došli među Južne Slavene, bilo ne samo u Dalmaciji, odakle mi vučemo svoju etnogenezu, nego da je jedno bilo i oko Duklje."

 
Poslednja izmena:
5IbXGyz.jpg




Marko Samardžija: "Crkva je za pastoralne potrebe razdijeljenoga naroda odabrala štokavsko narječje jer je njim mogla daleko prodrijeti na područje koje su zaposjeli osmani." Index.hr (20.9.2004. 23:19)
 
Poslednja izmena:
babicibrozovic.jpg

PJI10p1.jpg



"Taktika hrvatskih jezikoslovaca

"Kako se Jezik ponašao u opisanim prilikama? Očito je da je bilo važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:

- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.

- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."


Dalibor Brozović: Uloga časopisa Jezik u hrvatskome jezikoslovlju, Jezik, XLIV/2, Zagreb 1996, str. 42-53

meg4yOi.png


 
Poslednja izmena:
Radoslav Katičić:

Došli smo do jako komplicirane teme koja je preduvjet da se uopće razumije što je hrvatski jezik. Dogma je da je hrvatski književni jezik izgrađen na dijalektu. Hrvatski književni jezik izgrađen je na pisanju knjiga pri čemu se imitira model određenog dijalekta koji pomaže, olakšava, da književni jezik bude blizak onima kojima se obraća, da im bude razumljiv.

xradoslav_katicic.jpg.pagespeed.ic.fGHP88WZbB.jpg


katicic.clanak.jpg

"Došli smo do jako komplicirane teme koja je preduvjet da se uopće razumije što je hrvatski jezik."

Matica Hrvatska, Vijenac 427 - 15. srpnja 2010.

B7fjGeJ.jpg




Urvan Hroboatos:
Kad netko nema kapaciteta za diskusiju, služi se šupljim frazama. Na linku kojeg sam dao, nalaze se vrhunski znanstveni (iz područja filologije i povijesti književnosti, u mjeri u kojoj su to znanosti) tekstovi dvojice stručnjaka koji o tematici znaju, svaki za sebe, više nego cijela ne samo srpska, nego i "svjetska" filologija.

http://leksikon.muzej-marindrzic.eu/bogisic-rafo-rafael/
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=30884

Proglasiti Rafu Bogišića i Radoslava Katičića propagandistima znak je totalne neukosti.
Kliknite za proširenje...


Lddjou1.jpg



http://www.matica.hr/vijenac/427/srpski-jezik-nije-stokavski-1754/

Katičić je katolički Srbin, Šokac, rođen u Iloku gde je završio osnovnu školu, što krije kao zmija noge (u biografijama sam Radoslav upisuje da je rođen u Zagrebu); nadojen mržnjom prema svemu srpskom mlekom majke čiji je brat poginuo kao austrijski oficir od Srpske artiljerije na Drini 1914. Jedan majčin ujak bio mu je oženjen ćerkom poznatog slovenačkog filologa, a drugi je bio književnik. Kod takvog nadojenika i nije moglo biti drugačijeg životnog puta do filološkog puta popločanog srbofobijom. To su ujedno suštinski razlozi zašto Katičić spada u red hrvatskih (kvazi)lingvista koji ne mogu izgovoriti istinu kada je vide, već izriču svoju verziju sofizma, a suštinske i naučne laži: "Hrvatski književni jezik izgrađen je na pisanju knjiga pri čemu se imitira model određenog dijalekta koji pomaže, olakšava, da književni jezik bude blizak onima kojima se obraća, da im bude razumljiv."

Iz gorerečenog vidimo da je imenovanje R. Katičića propagandistom znak natprosečno dobre obaveštenosti, a negiranje - duvanje u jedra sve propalije velikohrvatske ideologije.
 
Poslednja izmena:
Dalibor Brozović (1965: 39) također priznaje: »Govorimo li iskreno, moramo priznati da je u posljednjih 130 godina poteklo iz Zagreba, doduše, deklarativnih inicijativa manje, ali konkretnih postupaka u pravcu jezičnog približavanja više. Zagreb se u 19. stoljeću sukcesivno odricao prvo kajkavštine, pa zagrebačke škole, pa svojega pravopisa, i to sve samoinicijativno, i ušao je u 20. stoljeće vukovskiji nego ekavska zona istočne varijante«.
 
Dragoljub Petrović:
Letopis Matice srpske, 1994. knj. 434. sv. 3, str. 260

Budući da sam tih godina češto boravio po Baniji i Kordunu i razumevao tamošnje narodno raspoloženje pitao sam Brozovića kako to (rešiti srpski problem, prim. Mrkalj) misle učiniti:
–– Daćemo ih asimilirati!
–– A ako ne pristanu?
–– Ima i drugih mogućnosti!
–– Novi Jasenovac?
–– Ako bude potrebno, da!
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top