.
Pišem i preživljavam ponovo poražavajuća približavanja naših velikih nesporazuma.
Još uvek mi mnogo značiš...
Ono suštinsko tvoje biće koje sam mukotrpno spoznavala,goneći sebe kroz vatru i led,živi i dalje u meni.
Pišem i bolujem svoj hod po mukama...
Pretražujem naše ostatke po izrovarenim iskopinama zajedničkog postojanja.
I nalazim nas napuštene...izranjavane od prevelike želje i strasti za životom.
I pronalazim nas usamljene...ostavljene na bojištu ljubavnog rata,nakon svih njegovih uzaludnih bitaka.
Besmislenim,jer u njima ne postoji pobednik i poraženi.
Koliko sam puta osluškivala tvoju prikrivenu tugu,u nemoći da okončaš uporna traganja za smislom lične životne filozofije.
Koliko puta sam posmatrala tvoju pedantnu tačnost u njenom sprovodjenju,na kojoj si uporno istrajavao po cenu strašnih gubitaka.
Očvrsnuo i ogrubeo u neprijateljskom poljupcu sa onim Drugim u sebi,kad-kad si nagoveštavao oporu žudnju za potrebom da te razumem.
Hrabrost koja ti se ponekada radjala iz očajanja,brzo se utapala u beznadežnu bojažljivost da možda nećeš uspeti u ostvarenju onoga o čemu si sanjao.
Taj san je bio ime za smisao života...čin konačnog zatvaranja vrata pred sopstvenim Tamnim vilajetom duše.
Imao si ponekad blistave trenutke zadivljujuće pobede.
To su bili momenti ravni divljoj pronicljivosti sanjara,saznanje da umeš i znaš kako treba sa životom koji si odlučio da deliš udvoje.
Imao si ponekad tu sposobnost intuitivnog savršenstva i to te je činilo odvažnim.
Tada sam jasno uočavala kako ti rastu zadivljujuća krila...
Ali,iznenadno i u poslednjem času,stizala spoznaja da predstoji dug let tvojim,po sopstvenoj proceni, nedovoljno jakim krilima.
Onda si se povlačio u izolaciju.mučno si sebe samog zatvarao u neprobojnu ljušturu.
U takvim trenucima si bio sklon da pokažeš dirljivu,krotku nežnost.
Njome si me naoružavao u pokušaju da napadnem teško osvojiv zid tvoje emotivne trvdjave.
Sve se ulilo,na kraju,u jedinstveni zajednički imenitelj....u nesporazum.
Konačni rezultat je bio tragični nesporazum....infantilan,ničim dovoljno dobrim opravdan.
Hodam niz celuloidnu traku sećanja,kroz čudesan kaleidoskop doživljaja koji postojeće slike reorganizuje u nove celine.
Na taj način prošlosti dajem pravi kolorit...u takvim bojama ona izgleda moćno,kakva i jeste bila u svojoj suštini.
To je već izrežirana ideja mog uma,formiranog da funkcioniše po principima profesionalnog zanata.,
Po njegovoj shemi,u "lečenju" nerazumevanja potrebno je krenuti od poslednje "tačke slaganja"...jedino ona može da vodi novim vezama tzv."konfliktnih celina".
Za uspešnu završnicu je potrebno prenebregnuti (logički i smisleno) postojeće "različitosti" koje su uzrok i povod sukoba,dijametralnih gledišta u sopstvenim potrebama.
Čarolija bliskosti,sjaj u oku,toplina kože i miris strasti jesu omamljujuća strana rizika pojave zvane Ljubav.
To i jeste univerzalna istina koja ne podleže nikakvoj proveri,niti razumnom teoretisanju.
Ovo ti kažem sada kada hladnije glave,trezveno razmišljam o našim "velikim" razmimoilaženjima.
Sa bolnom istinom se po prvi put suočavam da smo suviše daleko otišli u osvajanju magičnih predela ljubavi,da bismo sebi dozvolili ponovni povratak na početnu njenu poziciju.
Takvo nešto nama nije primereno...mi nikada ne možemo da budemo apsolutni početnici.
A iskreno...i da hoćemo,to zaista ne bismo ni mogli.
Doživljeno iskustvo nas nepovratno menja i dodaje nam neke nove momente budućeg,još težeg izazova.
Ps.
Uspeo ju je prepoznati u gužvi,kroz suze neponovljivog bola što umire bez nje.
Pogledao ju je poslednji put,zauvek,očima sjajnijima,tužnijima i zahvalnijima,nego što ih je ona ikada videla
u pola veka zajedničkog života.
I uspeo je da joj kaže,poslednjim dahom: "Samo Bog zna koliko sam te voleo..."
Gabrijel Garsija Markes "Ljubav u doba kolere"
....
Pišem i preživljavam ponovo poražavajuća približavanja naših velikih nesporazuma.
Još uvek mi mnogo značiš...
Ono suštinsko tvoje biće koje sam mukotrpno spoznavala,goneći sebe kroz vatru i led,živi i dalje u meni.
Pišem i bolujem svoj hod po mukama...
Pretražujem naše ostatke po izrovarenim iskopinama zajedničkog postojanja.
I nalazim nas napuštene...izranjavane od prevelike želje i strasti za životom.
I pronalazim nas usamljene...ostavljene na bojištu ljubavnog rata,nakon svih njegovih uzaludnih bitaka.
Besmislenim,jer u njima ne postoji pobednik i poraženi.
Koliko sam puta osluškivala tvoju prikrivenu tugu,u nemoći da okončaš uporna traganja za smislom lične životne filozofije.
Koliko puta sam posmatrala tvoju pedantnu tačnost u njenom sprovodjenju,na kojoj si uporno istrajavao po cenu strašnih gubitaka.
Očvrsnuo i ogrubeo u neprijateljskom poljupcu sa onim Drugim u sebi,kad-kad si nagoveštavao oporu žudnju za potrebom da te razumem.
Hrabrost koja ti se ponekada radjala iz očajanja,brzo se utapala u beznadežnu bojažljivost da možda nećeš uspeti u ostvarenju onoga o čemu si sanjao.
Taj san je bio ime za smisao života...čin konačnog zatvaranja vrata pred sopstvenim Tamnim vilajetom duše.
Imao si ponekad blistave trenutke zadivljujuće pobede.
To su bili momenti ravni divljoj pronicljivosti sanjara,saznanje da umeš i znaš kako treba sa životom koji si odlučio da deliš udvoje.
Imao si ponekad tu sposobnost intuitivnog savršenstva i to te je činilo odvažnim.
Tada sam jasno uočavala kako ti rastu zadivljujuća krila...
Ali,iznenadno i u poslednjem času,stizala spoznaja da predstoji dug let tvojim,po sopstvenoj proceni, nedovoljno jakim krilima.
Onda si se povlačio u izolaciju.mučno si sebe samog zatvarao u neprobojnu ljušturu.
U takvim trenucima si bio sklon da pokažeš dirljivu,krotku nežnost.
Njome si me naoružavao u pokušaju da napadnem teško osvojiv zid tvoje emotivne trvdjave.
Sve se ulilo,na kraju,u jedinstveni zajednički imenitelj....u nesporazum.
Konačni rezultat je bio tragični nesporazum....infantilan,ničim dovoljno dobrim opravdan.
Hodam niz celuloidnu traku sećanja,kroz čudesan kaleidoskop doživljaja koji postojeće slike reorganizuje u nove celine.
Na taj način prošlosti dajem pravi kolorit...u takvim bojama ona izgleda moćno,kakva i jeste bila u svojoj suštini.
To je već izrežirana ideja mog uma,formiranog da funkcioniše po principima profesionalnog zanata.,
Po njegovoj shemi,u "lečenju" nerazumevanja potrebno je krenuti od poslednje "tačke slaganja"...jedino ona može da vodi novim vezama tzv."konfliktnih celina".
Za uspešnu završnicu je potrebno prenebregnuti (logički i smisleno) postojeće "različitosti" koje su uzrok i povod sukoba,dijametralnih gledišta u sopstvenim potrebama.
Čarolija bliskosti,sjaj u oku,toplina kože i miris strasti jesu omamljujuća strana rizika pojave zvane Ljubav.
To i jeste univerzalna istina koja ne podleže nikakvoj proveri,niti razumnom teoretisanju.
Ovo ti kažem sada kada hladnije glave,trezveno razmišljam o našim "velikim" razmimoilaženjima.
Sa bolnom istinom se po prvi put suočavam da smo suviše daleko otišli u osvajanju magičnih predela ljubavi,da bismo sebi dozvolili ponovni povratak na početnu njenu poziciju.
Takvo nešto nama nije primereno...mi nikada ne možemo da budemo apsolutni početnici.
A iskreno...i da hoćemo,to zaista ne bismo ni mogli.
Doživljeno iskustvo nas nepovratno menja i dodaje nam neke nove momente budućeg,još težeg izazova.
Ps.
Uspeo ju je prepoznati u gužvi,kroz suze neponovljivog bola što umire bez nje.
Pogledao ju je poslednji put,zauvek,očima sjajnijima,tužnijima i zahvalnijima,nego što ih je ona ikada videla
u pola veka zajedničkog života.
I uspeo je da joj kaže,poslednjim dahom: "Samo Bog zna koliko sam te voleo..."
Gabrijel Garsija Markes "Ljubav u doba kolere"
....