Koliko stvari smo učinili sa srcem, dušom...dali sebe na dlanu KRIVIM LJUDIMA...dobili pregolemi nož u leđa....u srce..ali i dalje šutjeli sa tom boli i tugom koju smo nosili i dalje...
Kako pronaći čarobni štapić i odmah na prvu staviti stvari na pravo mjesto....okrenuti leđa sa smijehom....dajući im do znanja da idu dalje u svoj život a ne MOJ....??
Iz osobnog iskustva, a poznajem iz u zadnje dvije godine previše, postoje ljudi koji se tako licemjerno smješkaju dok razgovaraju sa tobom, a znaš tko su, što su i kakvi su. Jesam li ja licemjer zato jer šutim, jer pristajem na takva druženja zbog osobe do koje mi je stalo?? Jesam, licemjer sam jer u svojoj glavi i duši ne nosim taj smješak i riječi a dajem im ih kao da se nikada ništa nije dogodilo...kao da smo stalno u pristojnoj komunikaciji....vrijedi li mučiti samoga sebe da bi nekoga zadovoljio, točnije zadovolji formu u kojoj ti ljudi žive? A istovremeno osječam se nesretnom...a i dalje to radim....jer izgovorim li istinu otvoriti će se pakao svađe, laži, teških riječi....i samo sjedim i šutim...a srce polako ali sigurno se rasipa u prah..a ja to dozvoljavam.....
