.
Kroz vremeplov sećanja
mesta su svedoci
naših senki što prolaze...
a snovi nam se i dalje nižu,
sa godinama uporno nadolaze.
I kada sidjemo sa jednog voza
nadjemo se u bespuću
i sa strepnjom krećemo da gradimo
svoju buduću kuću...
u očajanju okrećemo novu stranicu
i tražimo već zamišljenu,
poslednju železničku stanicu.
A kada naidje novi voz
pokupi nas i lagano krene,
od želje,čežnje i strasti
srca nam i duše ponovo zaneme...
pa nastavljamo da putujemo
kroz mesta i kroz vreme,
tegleći na umornim ramenima
nataloženo prošlosti breme.
Poput deteta,u strepnji se nadamo
dolasku na najlepšu stanicu sveta,
iz koje vozovi nemaju povratni red vožnje
i priželjkujemo da to odredište
bude naša konačna meta.
U odsjaju ovih reči na indigo hartiji
ostaje čarobni svetlucavi prah,
trag za propušteno vreme i snove
kojima uporno usadjujemo dah...
i nastavljamio da prkosimo vozu života
koji će jednom zauvek stati,
dok hrabrimo sebe nerazumno:
"nije me strah...ne,nije me strah".
....
Kroz vremeplov sećanja
mesta su svedoci
naših senki što prolaze...
a snovi nam se i dalje nižu,
sa godinama uporno nadolaze.
I kada sidjemo sa jednog voza
nadjemo se u bespuću
i sa strepnjom krećemo da gradimo
svoju buduću kuću...
u očajanju okrećemo novu stranicu
i tražimo već zamišljenu,
poslednju železničku stanicu.
A kada naidje novi voz
pokupi nas i lagano krene,
od želje,čežnje i strasti
srca nam i duše ponovo zaneme...
pa nastavljamo da putujemo
kroz mesta i kroz vreme,
tegleći na umornim ramenima
nataloženo prošlosti breme.
Poput deteta,u strepnji se nadamo
dolasku na najlepšu stanicu sveta,
iz koje vozovi nemaju povratni red vožnje
i priželjkujemo da to odredište
bude naša konačna meta.
U odsjaju ovih reči na indigo hartiji
ostaje čarobni svetlucavi prah,
trag za propušteno vreme i snove
kojima uporno usadjujemo dah...
i nastavljamio da prkosimo vozu života
koji će jednom zauvek stati,
dok hrabrimo sebe nerazumno:
"nije me strah...ne,nije me strah".
....