Lagana muzika i kisa koja tiho zubori probude u covjeku ono nesto sto najcesce nazivamo " mastom".
Dosta puta razmisljala sam o tome zasto je bas kisa ta koja u meni probudi tu kreativnu stranu mene i zasto se bas tada osjecam ispunjenom , voljenom i sigurnom, dok umotana u svoju plisanu deku , sa soljicom toplog caja pored ove tastature pisem rjeci koje ponekad same zure napolje iz moje glave.
U tim trenutcima preplavi me nevjerovatan osjecaj , sve mi nekako postae draze, prisjetim se naravno i sjecanja koje mi izmame i suzu u oku , ali ipak sve me to nekako raznjezi jos vise , a onda pozelim da zauvjek ostanem tako sigurna u tom svom malom svjetu.
Ponekad uhvatim samu sebe kako satima posmatram kapljice na prozoru i grane koje se lagano ljuljaju na vjetru, tada shvatim koliko priroda moze biti ljepa kada ozivi i zaplese svoj ples.
Jedna sam od rjetkih koja te kako ih zovemo "tmurne dane" dozivljava kao najvedrije u ovoj godini.Pomazu mi da otkrijem rjeci koje su nedostajale, da pisem satima u toj predivnoj atmosveri uzivajuci u toplini svoje sobe, dozvoljavaju mi da nesmetano mastam i plovim po svojim sjecanjima u potrazi za stvarima , ljudima i dogadjajima zbog kojih bi se mogla smijati satima.
Tada se ne ljutim na prirodu , jer moram na posao , a nemam nove cipele koje bi me zastitile od vode, nego jednostavno shvatim , da ni ona ne moze uvjek da bude sretna i svojim osmjehom pokusam da uljepsam dan.
Ne dozvoljavam depresivnim mislima da isplivaju vani, jer bi pokvarile taj pridivan osjetljivi trenutak , jednostavno se opustim i utonem u svoj svjet iz kojeg nikada ne bi zeljela ni otici.
Dosta puta razmisljala sam o tome zasto je bas kisa ta koja u meni probudi tu kreativnu stranu mene i zasto se bas tada osjecam ispunjenom , voljenom i sigurnom, dok umotana u svoju plisanu deku , sa soljicom toplog caja pored ove tastature pisem rjeci koje ponekad same zure napolje iz moje glave.
U tim trenutcima preplavi me nevjerovatan osjecaj , sve mi nekako postae draze, prisjetim se naravno i sjecanja koje mi izmame i suzu u oku , ali ipak sve me to nekako raznjezi jos vise , a onda pozelim da zauvjek ostanem tako sigurna u tom svom malom svjetu.
Ponekad uhvatim samu sebe kako satima posmatram kapljice na prozoru i grane koje se lagano ljuljaju na vjetru, tada shvatim koliko priroda moze biti ljepa kada ozivi i zaplese svoj ples.
Jedna sam od rjetkih koja te kako ih zovemo "tmurne dane" dozivljava kao najvedrije u ovoj godini.Pomazu mi da otkrijem rjeci koje su nedostajale, da pisem satima u toj predivnoj atmosveri uzivajuci u toplini svoje sobe, dozvoljavaju mi da nesmetano mastam i plovim po svojim sjecanjima u potrazi za stvarima , ljudima i dogadjajima zbog kojih bi se mogla smijati satima.
Tada se ne ljutim na prirodu , jer moram na posao , a nemam nove cipele koje bi me zastitile od vode, nego jednostavno shvatim , da ni ona ne moze uvjek da bude sretna i svojim osmjehom pokusam da uljepsam dan.
Ne dozvoljavam depresivnim mislima da isplivaju vani, jer bi pokvarile taj pridivan osjetljivi trenutak , jednostavno se opustim i utonem u svoj svjet iz kojeg nikada ne bi zeljela ni otici.
