Covek mog zivota

Gubim iz vida
ruke velicine dudove grane,
pohabane, nazuljane
a nezne toplinom i vernoscu
koje bi sve ove zive rane
umele da brane !
Lece.
Dugo sam ih sanjala.
Sve redje im se nadala.

Gubim iz vida tog
setnog coveka
koji ce moci ovo dete u meni
da cuje
i lice zene zvezdama da kuje.
Covek od meda,
od neba satkan,
a ziv i od mesa i krvi krpljen.
Spasen, strpljen.

I sad ljubim ogavne,
drske, prljave i strasne,
trbuhe lenje skoro izdasne,
pomalo klince.
Pomalo stare.
I zalim, nije da nije !
Kosu i telo, oci
i usne.
I srce.
Koje kad-tad ce da prsne
kao na Suncu vreli
nar.

 

[faraonn]

...drago mi je vidjeti a i osjetiti
prodor rijeci i kako im Lena
otvara kapije
jednu po jednu
onako bez sarenila i kako bi htjeli da je
nego onako
kako je...

Leno, Tvoje rijeci s postovanjem pozdravljam a Tebe Tvorce,-da ovako tvoris i dalje,
moje postovanje,
Faraonn

 

[Lena </3]

Hvala na lepim recima ! Uzvracam pozdrave.

 

[Wuka]

... I sad ljubim ogavne,
drske, prljave i strasne,
trbuhe lenje skoro izdasne,
pomalo klince.
Pomalo stare....

slika stvarnosti... ironija zivota...
a uvek sam se pitala
zasto se nismo sreli jos na putu stvaranja
vec mora postojati taj medjuprostor, raskrsnice i
svi ti ostali sokaci i stupice koje 'moramo'
kusati....
Lena </3 istinito da istinitije
biti ne moze...

 

[Lena </3]

slika stvarnosti... ironija zivota...
a uvek sam se pitala
zasto se nismo sreli jos na putu stvaranja
vec mora postojati taj medjuprostor, raskrsnice i
svi ti ostali sokaci i stupice koje 'moramo'
kusati....
Lena </3 istinito da istinitije
biti ne moze...

Hvala, Sanjalicce