Lutka

Vadila bi me iz kutije u ormanu povremeno svakog trećeg meseca kad kupi nešto novo.

Pa me se seti zapuštenu u tom mom grobu, prekrivenu finim papirom što uvijaju se u glancane nove cipelice neke.
Ili bi bila zavijena u velikoj nekoj blistavoj kesi tek haljine nove, neke sva od visuljaka.

Nekad, posle škripanja mi zglobova, promenjog ugla glave, pa i zavrnute iste. Bila bi bačena samo u neki ugao.

I progledala bih tad svojim bistrim plavim očima uvis, kako se klati na čiviluku, predivna tkanina, froncle skoro kao da bi htele da me zagolicaju.

A na mojoj maloj, moljac, na mojoj davno ne sleće.


Prestala sam da je volim, one večeri kada je pokupila neko dlakavo, krupno stvorenje. Golo kao i mene što ostavlja ponekad.


Pa ga sakrila u mojoj prostoriji, nije ono bilo za ovo mesto tame i šumova samo nekih naslućenih.


Nije, nije i suviše je veliko, mnogo živahno. Stalo je na mene, a noga mu masna i smrdi isto ko na najlonke joj čarape, te iste što stalno nosi .

A on, ukočio se vise nego ja ikada.


Uspeh, zavukla sam mu ruku medju prste te debele nožne.​


Jedva čekam, kad me gazdarica bude ponovo pokupila.

Jer voli ponekad da mi sisa ekstemitete - dok telefonira.

bud@
 

Back
Top