Verujem u cuda

Eto tako....Spokojna sam, mirna i strpljiva.. Prepustena,sveznajuca,otkacena,lojalna,uplasena,i stidljiva, cak.
Posmatram iste stare stvari kako menjaju dimenziju, kao oni oblici u lava lampi. Tako bih volela da verujem u cuda.
I to me vise ne uznemirava vec raduje - stihovi, replike, crtezi, pisma. Uspavljuje me osećaj spokojstva i uljuljkuje ritmicnost tisine. Skidam cipele i sedam na drveni stepenik u stanu. Zamisljam da pijem slatku crnu kafu iza nekih polustaklenih vrata kroz koja vidim ko ide.
Mozda je to neka veranda.Pored mene se na stepeniku sklupcao dan mazeci me po glavi. Gusi me strah, ali udisem poslednje mrvice moci sa dlana, pa zazmurim da pronadjem sebe. Umorna sam od iznalazenja razloga za budjenje. Za preguravanje jos jednog dana. Za tusiranje, cekanje autobusa, nosenje kisobrana, placanje novina, zaradjivanje plate , ispijanje kafa sa komsinicama, za smeh, kozmeticara, frizera, nes kafu, novi film, staro drugarstvo…ma sve bih to zamenila…tom malom verandicom kroz koju mogu da vidim ko to ide,za neslucajnost dodira nasih ruku dok smo naslonjeni na isti sto,za brojke koje se prekopiraju svaki put kad mi se pogled nadje na satu, za zatvaranje starih i otvaranje novih vrata, za stomacne leptire,za caroliju, istinu i zelje, za…tebe i mene. Plasim se reci nas, Jer je to vise i od cuda.
 

Back
Top