Još jedno, nemo pismo, upućeno tebi koji ga nikada nećeš pročitati...
I evo ga opet onaj isti osećaj bola, nedostajanja... Fale mi tvoji topli zagrljaji, nedostaje toplina tvojih ruku i daha kada se jutrom probudim. Znaš li da ne postoji zamena za onaj osećaj kada otvorim oči na tvome ramenu, kada te gledam kako mirno spavaš... Otima mi se jecaj u želji da te samo poljubim, zagrlim i privijem se uz tebe. Ne vredi... ostaju mi samo sećanja i pusta praznina u grudima, među rukama... Spavaj dušo, ja ću te voleti...
I evo ga opet onaj isti osećaj bola, nedostajanja... Fale mi tvoji topli zagrljaji, nedostaje toplina tvojih ruku i daha kada se jutrom probudim. Znaš li da ne postoji zamena za onaj osećaj kada otvorim oči na tvome ramenu, kada te gledam kako mirno spavaš... Otima mi se jecaj u želji da te samo poljubim, zagrlim i privijem se uz tebe. Ne vredi... ostaju mi samo sećanja i pusta praznina u grudima, među rukama... Spavaj dušo, ja ću te voleti...