Najmudrije što možeš da učiniš u tom periodu kad te nešto ne ide jeste da sjedneš, zapališ pljugu i isključiš misli. Potom, zatomi nekako i emocije. Isključene misli i emocije stavljaju te na stend baj, kad, istina, životariš, ali ne živiš punim kapacitetom. To je dobro, jer ne moraš da se ubiješ, da se drogiraš, piješ ili nešto slično. Zapravo, ti ništa ne činiš loše ni sebi, ni drugima. Samo se umiriš.
Čovjeka u životu najviše **** on sam. Tu su ti impulsi, nagoni, sujeta, emocije. Inače, to su, makar meni lično, potpuno pozitivne stvari (sujeta, ne prevelika, isto tako). Medjutim, kod izvjesnih tipova ličnosti, a sve su ličnosti takve, u većoj ili manjoj mjeri, ponekad to zna da eskalira. Povod uopšte nije od značaja, mada ga ne treba potpuno ignorisati. U tim situacijama osnovna je stvar u tome da obuzdate sve te impulse, koji tada postaju potpuno destruktivni.
Kako to učiniti?
Metoda je mnogo. Svako neka nadje neku svoju. Vjerujte, nije teško kako se možda čini. Neko može da proba sa gladovanjem. Interesantna metoda. Ja sam je nedavno iskušao, kad sam bio u nekom teškom zajebu. Prva tri dana su problematična, ali kasnije je ok. Glad prestajete da osjećate, organizam smanjuje svoje aktivnosti, emocije se postepeno gase, i, uopšte, postajete svjesni da sve to i nije nešto bitno. Shvatite zašto su se ljudi nekad okretali askezi. Ubija emociju, ubija sujetu, ubija sve. Ostaje samo neka eterična tvar, bez bilo kakvih osjećanja, bez dobra i zla. Lebdite ulicom, mišiće ne osjećate, tijelo kao da je neko tudje, samo je tu, i vidite ga, ali ono više ne utiče na vašu psihu.
Rezultati su nevjerovatni. Kao kroz maglu sjećate se da ste prije, a to prije čini se kao prije milion godina, bili uništeni zbog nečega. Tada vam više ništa nije bitno. Sve postaje prozaično. Likovi i imena jesu bljesci nekih drugih dimenzija realnosti. Ali, ni to vam nije više bitno
Kad se vratite, osvježeni ste. Kao kad se vratite sa godišnjeg odmora. Još i bolje, jer u ovom slučaju nema one nostalgije za morem, planinom, zezanjem. Ovde postoji samo blagi osmjeh, koji vam emituje pogled. Jer, vidjeli ste još jednom da je sve, ipak, samo Vječna Igra
Čovjeka u životu najviše **** on sam. Tu su ti impulsi, nagoni, sujeta, emocije. Inače, to su, makar meni lično, potpuno pozitivne stvari (sujeta, ne prevelika, isto tako). Medjutim, kod izvjesnih tipova ličnosti, a sve su ličnosti takve, u većoj ili manjoj mjeri, ponekad to zna da eskalira. Povod uopšte nije od značaja, mada ga ne treba potpuno ignorisati. U tim situacijama osnovna je stvar u tome da obuzdate sve te impulse, koji tada postaju potpuno destruktivni.
Kako to učiniti?
Metoda je mnogo. Svako neka nadje neku svoju. Vjerujte, nije teško kako se možda čini. Neko može da proba sa gladovanjem. Interesantna metoda. Ja sam je nedavno iskušao, kad sam bio u nekom teškom zajebu. Prva tri dana su problematična, ali kasnije je ok. Glad prestajete da osjećate, organizam smanjuje svoje aktivnosti, emocije se postepeno gase, i, uopšte, postajete svjesni da sve to i nije nešto bitno. Shvatite zašto su se ljudi nekad okretali askezi. Ubija emociju, ubija sujetu, ubija sve. Ostaje samo neka eterična tvar, bez bilo kakvih osjećanja, bez dobra i zla. Lebdite ulicom, mišiće ne osjećate, tijelo kao da je neko tudje, samo je tu, i vidite ga, ali ono više ne utiče na vašu psihu.
Rezultati su nevjerovatni. Kao kroz maglu sjećate se da ste prije, a to prije čini se kao prije milion godina, bili uništeni zbog nečega. Tada vam više ništa nije bitno. Sve postaje prozaično. Likovi i imena jesu bljesci nekih drugih dimenzija realnosti. Ali, ni to vam nije više bitno
Kad se vratite, osvježeni ste. Kao kad se vratite sa godišnjeg odmora. Još i bolje, jer u ovom slučaju nema one nostalgije za morem, planinom, zezanjem. Ovde postoji samo blagi osmjeh, koji vam emituje pogled. Jer, vidjeli ste još jednom da je sve, ipak, samo Vječna Igra
