Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:
„Ima li pitanja?“ ne očekujući nikakvo pitanje. Zato se našao jako iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:
”Profesore koji je smisao života?”
Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena posmatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:
“Odgovoriću vam“.
Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:
Bio sam dječak u vrijeme u rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.
Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamna prostorija na sjevernoj strani zgrada itd.
Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini.
Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.
Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.
Uspjeh u tvom životu ne zavisi od toga hoćeš li dobiti dobre karte, nego o tome da sa slabim kartama znaš odigrati.
/preuzeto sa interneta/
„Ima li pitanja?“ ne očekujući nikakvo pitanje. Zato se našao jako iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:
”Profesore koji je smisao života?”
Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena posmatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:
“Odgovoriću vam“.
Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:
Bio sam dječak u vrijeme u rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.
Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamna prostorija na sjevernoj strani zgrada itd.
Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini.
Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.
Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.
Uspjeh u tvom životu ne zavisi od toga hoćeš li dobiti dobre karte, nego o tome da sa slabim kartama znaš odigrati.
/preuzeto sa interneta/
