Ne bi nas trebalo iznenaditi što pogled na svijet koji izranja u posljednjih par decenija dovodi u pitanje mnogo od onoga što zapadnjačko društvo smatra istinitim. Pogledajmo koja su tri najveća mita na zapadu:
PRVI MIT - Čovječanstvo je dostiglo vrhunac razvoja.
Suosnivač Esalena (alternativni edukativni centar, posvećen istraživanju ljudskog neostvarenog potencijala koji se krije s onu stranu mašte), Majkl Marfi, crpeći iz uporednih religijskih istraživanja, medicinske nauke, antropologije i sporta, iznio je izazovnu tvrdnju kako postoji veći broj naprednih nivoa ljudskog razvoja. Dostigne li osoba te napredne nivoe duhovne zrelosti, počinju cvjetati nevjerovatne mogućnosti – ljubav, vitalnost, osobenost, svjesnost tijela, intuicija, opažaji, komunikacija i volja.
Prvi korak: spoznati kako te sposobnosti zaista postoje. Većina ljudi toga nije svjesna. Tada se, svjesnom namjerom, možemo koristiti s nekoliko metoda.
DRUGI MIT - Potpuno smo odvojeni jedni od drugih, od prirode i svemira.
Taj mit koji govori: »To se događa drugome, a ne meni«, odgovoran je za ratove, silovanje planete i za sve oblike i izraze ljudskih nepravdi. Naposljetku, koji bi čovjek zdravog razuma nanio bol drugome ako je svjestan kako je druga osoba dio njega sâmoga? Stan Grof, u svom istraživanju o nesvakidašnjim stanjima svijesti, sažima to mišljenje govoreći kako su »psiha i svijest svakoga od nas, u krajnjoj liniji, razmjerni ‘Svemu što jest’, budući da nema apsolutnih granica između tijela/ega i sveukupnosti postojanja.«
Medicina trećeg milenijuma, prema dr. Lariju Dosiju, u kojoj misli, stavovi i iscjeliteljske namjere jednog pojedinca mogu uticati na fiziologiju drugog (za razliku od prevladavajuće medicine uma i tijela u drugom milienijumu) ima mnoštvo čvrstih dokaza u naučnim istraživanjima o iscjeljujućoj moći molitve. Prema poznatim načelima fizike i prema pogledu na svijet tradicionalne nauke, molitva ne može izazvati iscjeljenje. Velika količina dokaza, pak, govori da se to ipak događa.
TREĆI MIT - Tjelesni svijet jedini je koji postoji.
Vezana uz materijalizam, tradicionalna nauka pretpostavlja kako sve ono što se ne može izmjeriti, ispitati u laboratoriji ili proniknuti uz pomoć pet čula ili uz pomoć njihovih tehnoloških produžetaka jednostavno ne postoji. To »nije stvarno«. Posljedica toga jeste da se sveukupna stvarnost svela na fizičku stvarnost. Duhovne ili netjelesne dimenzije stvarnosti prognane su iz vidokruga.
To se sukobljava s »vječnom filozofijom«, onim filozofskim konsenzusom koji spaja različita razdoblja, religije, tradicije i kulture te koji opisuje različite, ali trajne dimenzije stvarnosti. Te dimenzije obuhvaćaju one od najgušćih i najmanje svjesnih – koje bismo nazvali »materijom« – do najrjeđih i najsvjesnijih, koje bismo nazvali duhovnim područjem.
Zanimljivo je kako o takvom proširenom i višedimenzionalnom obrascu stvarnosti govore kvantni teoretičari, kao što je Džek Skarfeti, koji opisuje nadsvjetlosna putovanja. Druge dimenzije stvarnosti koriste se kako bi objasnile putovanje koje se odvija brže od brzine svjetlosti – koja predstavlja konačno ograničenje brzine. Ili razmislite o radu legendarnog fizičara, Dejvida Boma, koji je govorio o eksplicitnom (tjelesnom) i implicitnom (netjelesnom) višedimenzionalnom obrascu stvarnosti. To nije puka teorija — eksperiment sproveden 1982. godine u Francuskoj pokazao je kako dvije kvantne čestice koje su jednom bile povezane ostaju na neki način povezane čak i ako su razdvojene ogromnim udaljenostima. Mijenja li se jedna čestica, istovremeno se mijenja i druga. Naučnici ne znaju kako se može odvijati to putovanje brže od brzine svjetlosti, iako neki teoretičari navode kako se ta povezanost odvija kroz prolaz koji vodi u više dimenzije.
U suštini, taj novi pogled na svijet zahtijeva da sebe, druge i sveukupnost života promatramo – ne očima malog zemaljskog ja koje živi u vremenu i rađa se u vremenu – nego očima duše, našeg Bića, istinskog Ja.
Rasel di Karlo
PRVI MIT - Čovječanstvo je dostiglo vrhunac razvoja.
Suosnivač Esalena (alternativni edukativni centar, posvećen istraživanju ljudskog neostvarenog potencijala koji se krije s onu stranu mašte), Majkl Marfi, crpeći iz uporednih religijskih istraživanja, medicinske nauke, antropologije i sporta, iznio je izazovnu tvrdnju kako postoji veći broj naprednih nivoa ljudskog razvoja. Dostigne li osoba te napredne nivoe duhovne zrelosti, počinju cvjetati nevjerovatne mogućnosti – ljubav, vitalnost, osobenost, svjesnost tijela, intuicija, opažaji, komunikacija i volja.
Prvi korak: spoznati kako te sposobnosti zaista postoje. Većina ljudi toga nije svjesna. Tada se, svjesnom namjerom, možemo koristiti s nekoliko metoda.
DRUGI MIT - Potpuno smo odvojeni jedni od drugih, od prirode i svemira.
Taj mit koji govori: »To se događa drugome, a ne meni«, odgovoran je za ratove, silovanje planete i za sve oblike i izraze ljudskih nepravdi. Naposljetku, koji bi čovjek zdravog razuma nanio bol drugome ako je svjestan kako je druga osoba dio njega sâmoga? Stan Grof, u svom istraživanju o nesvakidašnjim stanjima svijesti, sažima to mišljenje govoreći kako su »psiha i svijest svakoga od nas, u krajnjoj liniji, razmjerni ‘Svemu što jest’, budući da nema apsolutnih granica između tijela/ega i sveukupnosti postojanja.«
Medicina trećeg milenijuma, prema dr. Lariju Dosiju, u kojoj misli, stavovi i iscjeliteljske namjere jednog pojedinca mogu uticati na fiziologiju drugog (za razliku od prevladavajuće medicine uma i tijela u drugom milienijumu) ima mnoštvo čvrstih dokaza u naučnim istraživanjima o iscjeljujućoj moći molitve. Prema poznatim načelima fizike i prema pogledu na svijet tradicionalne nauke, molitva ne može izazvati iscjeljenje. Velika količina dokaza, pak, govori da se to ipak događa.
TREĆI MIT - Tjelesni svijet jedini je koji postoji.
Vezana uz materijalizam, tradicionalna nauka pretpostavlja kako sve ono što se ne može izmjeriti, ispitati u laboratoriji ili proniknuti uz pomoć pet čula ili uz pomoć njihovih tehnoloških produžetaka jednostavno ne postoji. To »nije stvarno«. Posljedica toga jeste da se sveukupna stvarnost svela na fizičku stvarnost. Duhovne ili netjelesne dimenzije stvarnosti prognane su iz vidokruga.
To se sukobljava s »vječnom filozofijom«, onim filozofskim konsenzusom koji spaja različita razdoblja, religije, tradicije i kulture te koji opisuje različite, ali trajne dimenzije stvarnosti. Te dimenzije obuhvaćaju one od najgušćih i najmanje svjesnih – koje bismo nazvali »materijom« – do najrjeđih i najsvjesnijih, koje bismo nazvali duhovnim područjem.
Zanimljivo je kako o takvom proširenom i višedimenzionalnom obrascu stvarnosti govore kvantni teoretičari, kao što je Džek Skarfeti, koji opisuje nadsvjetlosna putovanja. Druge dimenzije stvarnosti koriste se kako bi objasnile putovanje koje se odvija brže od brzine svjetlosti – koja predstavlja konačno ograničenje brzine. Ili razmislite o radu legendarnog fizičara, Dejvida Boma, koji je govorio o eksplicitnom (tjelesnom) i implicitnom (netjelesnom) višedimenzionalnom obrascu stvarnosti. To nije puka teorija — eksperiment sproveden 1982. godine u Francuskoj pokazao je kako dvije kvantne čestice koje su jednom bile povezane ostaju na neki način povezane čak i ako su razdvojene ogromnim udaljenostima. Mijenja li se jedna čestica, istovremeno se mijenja i druga. Naučnici ne znaju kako se može odvijati to putovanje brže od brzine svjetlosti, iako neki teoretičari navode kako se ta povezanost odvija kroz prolaz koji vodi u više dimenzije.
U suštini, taj novi pogled na svijet zahtijeva da sebe, druge i sveukupnost života promatramo – ne očima malog zemaljskog ja koje živi u vremenu i rađa se u vremenu – nego očima duše, našeg Bića, istinskog Ja.
Rasel di Karlo