Бранко Миљковић-Узалуд је будим

Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe
biljkama,
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima.
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči,trgova.Вudim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu.
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim.
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku
 

Back
Top