PORODILIŠTE
XXIV
Kako je otužan ovaj dvodnevni brak
bez dece,
u hotelskoj sobi,
gde sve podseća na rastanke.
Hoćeš li da se igramo žmurke,
ili školice,
od kreveta do stolice?
Ili da ljuljamo ovu flašu vina,
umesto sina,
niz nedelje,
niz mesece?
Hoćeš li da budem za tebe,
u svim tim jalovim noćima,
najbudalastiji pajac,
sa tužnim filcanim očima,
pa da se cerekam kroz suze
i vrištim kroz uspavanke?
XXV
Evo dve moje pesnice,
dve gologlave kvrgave bebe.
Evo im, od jodoform gaze,
najskupocenije pelene.
Čitave noći
spavaće site i okupane
na tvojim malecnim grudima.
I svi će budući moji pokušaji ubistva
podsećati na tebe.
Sve će na tebe ličiti:
i svetiljke za oknom,
i kiše od lišća zelene,
i dvorci kuća u magli,
i livrejisani izlozi,
i sve potresne bajke
još nerođene među ljudima.
XXVI
Eno,
oslušni,
u slivniku pod tušem
svi naši potomci pevuše.
Guše se nerođeni.
Rastu.
Sanjaju drvorede i trube.
Eno,
oslušni,
na peškiru se suše,
mljackaju ukus sapuna
i povraćaju duše.
I dobijaju prve zube.
Hajde da budu ružni.
Da budu filmski glumci.
Da budu admirali.
I tužni.
I najlepši.
I grbavi.
Hajde da izmislimo za njih
iste ovakve bolesti,
iste ovakve svađe,
ovakve zvezdane časove
i pokradene ljubavi.
Pa da ih damo nekim dobrim aprilima.
Nekim svilama.
Nekim krilima.
Pa da ih damo nekim suludim gradovima.
Nekim padovima.
Nekim gadovima.
XXVII
Kako je otužan
ovaj sterilni dvodnevni brak
u hotelskoj sobi,
između četiri prazna zida.
Ja,
izrešetan kao stari oluci,
turoban kao mrak,
izbezumljen od golotinje
i stida.
Ti,
s kožom koja zaslepljuje
kao farovi na okuci
i ustima otrovnim kao mak.
Ti,
koja ništa na svetu i ne znaš,
sem da se skidaš,
da se skidaš,
da se skidaš.
Kako ćeš mi gledati u oči sutra,
kad svane?
Kako ćeš moći da žvaćeš?
Da čitaš novine?
Da kupuješ kartu za operu?
Kako ćeš sa tom utrobom,
okrečenom sapunicom,
uopšte moći da veruješ
u neke obične dane?
Kako ćeš moći da se češljaš
i šminkaš,
dok sobarice presvlače za nama postelju
i nose ovaj gladni plač da operu?
XXVIII
Ostani tako.
Stavi mi ruku u kosu.
I ja plačem.
Ostani sa očima ogromnim kao fleke.
Kao puževi.
Kao parčad kolača.
Ti si najlepša majka.
Ti si dolina gde se topole
u magli svlače i presvlače.
U bedrima ti avionska karta za Afriku.
U jeziku ti svetionik sa Pacifika.
Pod rebrima ti gegavo srce kao pingvin korača.
Ti si najveća majka.
Molim te, zato, neka noćas u tebi
ostane onaj moj sin
kojeg smo oboje tako sebično sanjali.
Ali da bude kao ti.
Isti takav.
Sa tim šuštavim glasom.
I sa čuperkom kao lan
što iznad oka veje.
Zar ćeš,
inače,
zaista moći kad svane
da mi pogledaš u ove oči slane?
Zar ćeš moći da kažeš: vidim nebo?
I zar ćeš umeti da se nasmeješ?
XXIX
Ljubim ruke,
godpođice devojčice i gospodo dečaci,
vama,
nerođenim u hotelskim sobama,
neželjenim i željenim,
vama,
čekanim uzaludno,
izbrisanim čaršavom ili sunđerom
iz matične knjige svojih vršnjaka.
Evo, jedan pogrešni tata večeras
plače nad vama, zaljuljan tako čudno
između najlepših snova
i najbanalnijih raka.
Dozvolite mi jednu zdravicu
uz šolju običnog mleka
u ovom trenutku kad me je čudna neka,
samrtna nežnost dotakla.
Dozvolite mi da vam na izmišljeno uho
šapnem ovo,
tiho,
tiho kao što mrmlja
kroz staru obnevidelu noć sanjiva reka,
tiho kao što šapću nad krovom
kiše od žutog i pozlaćenog stakla.
XXX
Ovo nije novogodišnja čestitka,
ni rođendanski poklon,
zacelo,
nego obična,
sasvim obična uspavanka,
kao kad vas vetar sretne
i poljubi u sanjivo oko.
Želim da vam svako vaše mrtvo jutro,
lepi moji,
bude strahovito belo.
I da ostane belo.
Želim da vam mrtvo nebo od zemlje,
lepi moji,
bude u korenju toplo,
ušuškano,
široko.
I da ostane tako široko.
XXXI
Želim da svi vi,
siroti kauboji sa maminim šeširima,
siroti nerođeni gusari,
izmazani oko usta džemom i medom,
želim da sve vi,
lepooke tatine maze,
- svi nerođeni, redom,
da svi vi tamo u klijanju,
u nekim budućim suncokretima
i žitnim poljima zrelim,
imate pod zemljom srce
kao lampion beli,
pa da vam vekovima
iz pogašenih zenica zrači.
Ja,
eto,
samo toliko svakome od vas želim.
Možda na izgled mnogo.
Al’ ipak – mnogo znači.
XXXII
Najzad,
ovo i nije novogodišnji poklon,
zacelo,
ni čestitka za vaš nepostojeći rođendan,
nego obična,
sasvim obična uspavanka,
kao kad vas vetar poljubi u pokojno čelo
i odgega se u san.
Ljubim vam ruke,
vi nerođeni,
evo se nešto po obrvi kao samoća oplelo.
Tiho.
Hajdemo tiho na prstima,
da se ne probude vaše umorne hotelske mame.
Iskradimo se vi i ja
da malo šetamo sami
kroz jednu kristalnu noć,
najlepšu noć na svetu..
Da se nagutamo belih kokica kiše.
I da nam nešto luckasto
prvi i poslednji put
teče niz dušu i niz odelo.
I jata bakarnog lišća
da nam dolete na rame.
Ljubim vam ruke,
vi, moji progutani krici.
Ljubim vam ruke,
vi, moje nerođene igračke,
utopljenici i spomenici.
XXIV
Kako je otužan ovaj dvodnevni brak
bez dece,
u hotelskoj sobi,
gde sve podseća na rastanke.
Hoćeš li da se igramo žmurke,
ili školice,
od kreveta do stolice?
Ili da ljuljamo ovu flašu vina,
umesto sina,
niz nedelje,
niz mesece?
Hoćeš li da budem za tebe,
u svim tim jalovim noćima,
najbudalastiji pajac,
sa tužnim filcanim očima,
pa da se cerekam kroz suze
i vrištim kroz uspavanke?
XXV
Evo dve moje pesnice,
dve gologlave kvrgave bebe.
Evo im, od jodoform gaze,
najskupocenije pelene.
Čitave noći
spavaće site i okupane
na tvojim malecnim grudima.
I svi će budući moji pokušaji ubistva
podsećati na tebe.
Sve će na tebe ličiti:
i svetiljke za oknom,
i kiše od lišća zelene,
i dvorci kuća u magli,
i livrejisani izlozi,
i sve potresne bajke
još nerođene među ljudima.
XXVI
Eno,
oslušni,
u slivniku pod tušem
svi naši potomci pevuše.
Guše se nerođeni.
Rastu.
Sanjaju drvorede i trube.
Eno,
oslušni,
na peškiru se suše,
mljackaju ukus sapuna
i povraćaju duše.
I dobijaju prve zube.
Hajde da budu ružni.
Da budu filmski glumci.
Da budu admirali.
I tužni.
I najlepši.
I grbavi.
Hajde da izmislimo za njih
iste ovakve bolesti,
iste ovakve svađe,
ovakve zvezdane časove
i pokradene ljubavi.
Pa da ih damo nekim dobrim aprilima.
Nekim svilama.
Nekim krilima.
Pa da ih damo nekim suludim gradovima.
Nekim padovima.
Nekim gadovima.
XXVII
Kako je otužan
ovaj sterilni dvodnevni brak
u hotelskoj sobi,
između četiri prazna zida.
Ja,
izrešetan kao stari oluci,
turoban kao mrak,
izbezumljen od golotinje
i stida.
Ti,
s kožom koja zaslepljuje
kao farovi na okuci
i ustima otrovnim kao mak.
Ti,
koja ništa na svetu i ne znaš,
sem da se skidaš,
da se skidaš,
da se skidaš.
Kako ćeš mi gledati u oči sutra,
kad svane?
Kako ćeš moći da žvaćeš?
Da čitaš novine?
Da kupuješ kartu za operu?
Kako ćeš sa tom utrobom,
okrečenom sapunicom,
uopšte moći da veruješ
u neke obične dane?
Kako ćeš moći da se češljaš
i šminkaš,
dok sobarice presvlače za nama postelju
i nose ovaj gladni plač da operu?
XXVIII
Ostani tako.
Stavi mi ruku u kosu.
I ja plačem.
Ostani sa očima ogromnim kao fleke.
Kao puževi.
Kao parčad kolača.
Ti si najlepša majka.
Ti si dolina gde se topole
u magli svlače i presvlače.
U bedrima ti avionska karta za Afriku.
U jeziku ti svetionik sa Pacifika.
Pod rebrima ti gegavo srce kao pingvin korača.
Ti si najveća majka.
Molim te, zato, neka noćas u tebi
ostane onaj moj sin
kojeg smo oboje tako sebično sanjali.
Ali da bude kao ti.
Isti takav.
Sa tim šuštavim glasom.
I sa čuperkom kao lan
što iznad oka veje.
Zar ćeš,
inače,
zaista moći kad svane
da mi pogledaš u ove oči slane?
Zar ćeš moći da kažeš: vidim nebo?
I zar ćeš umeti da se nasmeješ?
XXIX
Ljubim ruke,
godpođice devojčice i gospodo dečaci,
vama,
nerođenim u hotelskim sobama,
neželjenim i željenim,
vama,
čekanim uzaludno,
izbrisanim čaršavom ili sunđerom
iz matične knjige svojih vršnjaka.
Evo, jedan pogrešni tata večeras
plače nad vama, zaljuljan tako čudno
između najlepših snova
i najbanalnijih raka.
Dozvolite mi jednu zdravicu
uz šolju običnog mleka
u ovom trenutku kad me je čudna neka,
samrtna nežnost dotakla.
Dozvolite mi da vam na izmišljeno uho
šapnem ovo,
tiho,
tiho kao što mrmlja
kroz staru obnevidelu noć sanjiva reka,
tiho kao što šapću nad krovom
kiše od žutog i pozlaćenog stakla.
XXX
Ovo nije novogodišnja čestitka,
ni rođendanski poklon,
zacelo,
nego obična,
sasvim obična uspavanka,
kao kad vas vetar sretne
i poljubi u sanjivo oko.
Želim da vam svako vaše mrtvo jutro,
lepi moji,
bude strahovito belo.
I da ostane belo.
Želim da vam mrtvo nebo od zemlje,
lepi moji,
bude u korenju toplo,
ušuškano,
široko.
I da ostane tako široko.
XXXI
Želim da svi vi,
siroti kauboji sa maminim šeširima,
siroti nerođeni gusari,
izmazani oko usta džemom i medom,
želim da sve vi,
lepooke tatine maze,
- svi nerođeni, redom,
da svi vi tamo u klijanju,
u nekim budućim suncokretima
i žitnim poljima zrelim,
imate pod zemljom srce
kao lampion beli,
pa da vam vekovima
iz pogašenih zenica zrači.
Ja,
eto,
samo toliko svakome od vas želim.
Možda na izgled mnogo.
Al’ ipak – mnogo znači.
XXXII
Najzad,
ovo i nije novogodišnji poklon,
zacelo,
ni čestitka za vaš nepostojeći rođendan,
nego obična,
sasvim obična uspavanka,
kao kad vas vetar poljubi u pokojno čelo
i odgega se u san.
Ljubim vam ruke,
vi nerođeni,
evo se nešto po obrvi kao samoća oplelo.
Tiho.
Hajdemo tiho na prstima,
da se ne probude vaše umorne hotelske mame.
Iskradimo se vi i ja
da malo šetamo sami
kroz jednu kristalnu noć,
najlepšu noć na svetu..
Da se nagutamo belih kokica kiše.
I da nam nešto luckasto
prvi i poslednji put
teče niz dušu i niz odelo.
I jata bakarnog lišća
da nam dolete na rame.
Ljubim vam ruke,
vi, moji progutani krici.
Ljubim vam ruke,
vi, moje nerođene igračke,
utopljenici i spomenici.