Sjedeci u sobi razmisljala sam o stvarima koje su ustvari stvorile mene, moj zivot i svjet u kojem sam zivjela i u kojem zivim.Razmisljala sam o sjecanjima, kako onim dobrim , tako i o onim pomalo tuznim.
U danasnje vrjeme , kada se zivi brzo , kada se ne osvrcemo iza sebe da bi ispravili greske koje uradimo, uvjek za sobom ostavimo nekog sebi dragog kojeg se rado prisjetimo.I poput filma , kada se osjecamo usamljenima, vracamo tu zapamcenu sliku u glavi ponovo i ponovo , i ponovo.....jer je to jedini nacin da bi ih drzali blizu sebe.
Kada izgubimo dragu osobu, gubimo i dio sebe.Boli nas i boljece dok smo god zivi , ali sjecanja su upravo ta koja njihov magicni lik oslikavaju u nasim mislima i cine nas sretnim.Pomazu nam ponovo da cujemo njihov glas, vidimo osmjeh, obrisemo suze, cujemo njihov sapat ili ih jednostavno zagrlimo.
Kroz sjecanje mozemo cuti njihova obecanja, vratiti ih ponovo u zivot, kako bi nam pomogli u ovom okrutnom svjetu koji ne bira sredstva, da bi nas povrjedio.
Sjecanjima nastojimo osjetiti njihov miris, potraziti bilo kakav znak koji bi nas utjesio kada nam je tesko.
Sjecanjima nastojimo osjetiti sigurnost,dozivjeti te predivne zarobljene trenutke u svojoj glavi.
Sjecanja su oruzje , toliko mocno da ih skoro mozemo i dodirnuti, ali su ipak njezna poput svile koja na laganom vjetru leprsa kroz vase misli.
U sjecanjima mozemo stisnuti nihovu ruku , oprostiti rjeci koje su recene u ljutnji.Mozemo se smijati i osjecati slobodnima.
A na kraju sa sjecanjima najcesce ljezemo i budimo se, gledajuci u sliku onog koga vise nema, ali opet sa osmjehom na licu i suzom koja se iskrade, prisjetimo se djetinjstva i mirisa onih zbog kojih je vrjedilo reci " dobro se vratiti kuci".
Posveceno meni dragim ljudima kojih vise nema......
U danasnje vrjeme , kada se zivi brzo , kada se ne osvrcemo iza sebe da bi ispravili greske koje uradimo, uvjek za sobom ostavimo nekog sebi dragog kojeg se rado prisjetimo.I poput filma , kada se osjecamo usamljenima, vracamo tu zapamcenu sliku u glavi ponovo i ponovo , i ponovo.....jer je to jedini nacin da bi ih drzali blizu sebe.
Kada izgubimo dragu osobu, gubimo i dio sebe.Boli nas i boljece dok smo god zivi , ali sjecanja su upravo ta koja njihov magicni lik oslikavaju u nasim mislima i cine nas sretnim.Pomazu nam ponovo da cujemo njihov glas, vidimo osmjeh, obrisemo suze, cujemo njihov sapat ili ih jednostavno zagrlimo.
Kroz sjecanje mozemo cuti njihova obecanja, vratiti ih ponovo u zivot, kako bi nam pomogli u ovom okrutnom svjetu koji ne bira sredstva, da bi nas povrjedio.
Sjecanjima nastojimo osjetiti njihov miris, potraziti bilo kakav znak koji bi nas utjesio kada nam je tesko.
Sjecanjima nastojimo osjetiti sigurnost,dozivjeti te predivne zarobljene trenutke u svojoj glavi.
Sjecanja su oruzje , toliko mocno da ih skoro mozemo i dodirnuti, ali su ipak njezna poput svile koja na laganom vjetru leprsa kroz vase misli.
U sjecanjima mozemo stisnuti nihovu ruku , oprostiti rjeci koje su recene u ljutnji.Mozemo se smijati i osjecati slobodnima.
A na kraju sa sjecanjima najcesce ljezemo i budimo se, gledajuci u sliku onog koga vise nema, ali opet sa osmjehom na licu i suzom koja se iskrade, prisjetimo se djetinjstva i mirisa onih zbog kojih je vrjedilo reci " dobro se vratiti kuci".
Posveceno meni dragim ljudima kojih vise nema......
