(ili neka moja razmišljanja i životu inspirisana ko zna čime)
NARAMAK
Užasnog li dana
I užasnih misli
Što me tako sviju
I po mozgu biju.
Što me prošlo sklupča
Kao mače malo
Da drhtim, treperim
Lomim se i padam
U ponore crne
Duboke i tamne
Gde svetlosti nema
Osmeha ni nade.
Vraćaju me tamo
Gde ne želim biti
I sada se samo,
Samo želim skriti.
Daj mi snagu Bože
Da ne vidim nevid
Da ne čitam više
Da ne mislim o tom.
Idem sada doma
Da vidim lepotu,
I osmeh i sunce
Da mi zgreju kosti
Idem sada tamo
Gde nevida nema
Ispred doma ja ću
Naramak svoj bacit
Osmehom ću svojim
Kapiju otvorit
U zagrljaj poći
Ljubavima mojim
I poljupcem jednim
Vrata ću zatvorit.
PS Idemo dalje.......u susret životu