Odavno smo svesni da svet u kojem živimo nije svet pravde i pravičnosti već svet moći. Njegova najveća tragedija je što moć imaju pojedinci, javno ili skriveno, što je mnogo toga na šta ne možemo da utičemo u sopstvenim životima.
I dok je Pariska tragedija napunila sve moguće vesti, a internet prostor otvorio mogućnost mnogim “običnim” ljudima da bar prokomentarišu i iskažu sopstveni stav, gledajući masu komentara, slušajući ljude, letmično čitajući nešto od napisanog... Ne mogu a da ne pomislim: “Svi ste u pravu!”
U pravu je svako ko kaže “dođe đavo po svoje” aludirajući na činjenicu da je Francuska država jedna od “moćnih” vekovima unazad. U pravu su i oni koji žale nevine žrtve, osuđujući nasilje i teroristički akat. U pravu u i oni koji se pitaju, gde je bila francuska, konačno i svetska, solidarnost kada su nam 1999. bacali bombe. U pravu su i oni što pitaju po čemu su nam žrtve u Parizu važnije od žrtava u Nigeriji, Siriji, Iraku, Turskoj, Iranu... U pravu su svi oni koji saosećaju sa nevinim francuskim žrtvama i pitaju se zašto “moćni teroristi” nisu udarili na npr. Vojnu bazu već na fudbalski stadion, koncert, kafiće... U pravu su i oni koji se boje najezde terorizma i sličnih scenarija, ali su u pravu i oni koji brinu za i onako već jako tešku sudbinu izbeglica pristiglih u Evropu...
Imam drugara Nemca. Pravog, autentičnog Nemca koji živi u Nemačkoj. Dolazio je u Srbiju poslom, sviđa mu se, dosta zna i razume jezik. Često smo u nekoj prepisci, između ostalog i da bi on vežbao i učio srpski. Komentarišući događaje u Parizu, najotvorenije me je pitao: “I ti se brineš za Zapad?! Da li su se oni brinuli za tebe kad su ti bacali bombe?”
I pokušala sam da objasnim...
Ne, ne brinem se ja za Zapad... Ni Istok, ni Evropu... Brinem se za ljude. Obične, male, nevine ljude koji su samo deo nekog folklora a u stvari su svi - žrtve.
Niko od nas nije birao hoće li se roditi, živeti, učiti... na strani moćnika ili onih drugih. Štaviše, te granice nisu uvek jasno povučene, pa se nekad ni krivi ni dužni, desi da se nađemo na nekoj drugoj. A u stvari smo svi samo deo nekog “naroda”, građani”, po nekad “stranaci”, “doseljenici”, “izbeglice”... pa čak i “teroristi”. I niko nas ne pita, a i mi se ne pitamo puno, ko i šta sve radi u naše ime. I jako smo sebični sa svojim malim, sebičnim, ličnim interesima, i jako strahjemo da se tu nešto ne poremeti...
Juče ujutro, kada sam čula za događaje u Parizu, najpre sam bila zapanjena, a potom uplašena. I istog momenta sam poslala SMS drugu koji živi u samom Parizu. Znajući mu navike, znala sam da nije bio ni na stadionu, niti koncertu, niti je sedeo u restoranu, ali se mogao naći na ulici, u blizini... jer jako često i mnogo šeta gradom... I naravno da se nisam smirila, sve dok nije stigao odgovor... srećom brzo. Pored toga što sam, upravo zahvaljujući tom istom drugu, iskoristila priliku da posetim i vidim Pariz, imam i svoje lične razloge zašto ga izdvajam od svih mesta na svetu i zašto je, i ne znajući, postao neki moj lični zaštitnik pobede lepog nad ružnim... Jedna od mojih fascinacija u Parizu, bila je i to što sam se u svako doba mirno, opušteno, bez ikakvog straha, vraćala u stan i metroom, ali i peške. Grad je delovao živo i potpuno bezbedno, čak i dosta kasno noću. Pomislih na to da verovatno nikad više neće biti tako... Ili bar ne u skorije vreme, dok se ne uspostavi potpuni red i sećanje na ove događaje ne izbledi. Nisam razmišljala i ne razmišljam ni o aktuelnim francuskim državnicima i političarima, ni o bivšim vladarima, kraljevima, carevima i vojskovođama. Razmišljala sam o običnom, malom čoveku koji tamo živi i koji, kao i većina nas, sebično brine za sopstveni mali svet...
Slažem se da na isti, sopstveni mali život i mali svet ima i neko ko živi u Siriji, Nigeriji, Iraku, Iranu... Ili bilo gde u svetu. I naravno da me ljudski pogađa svako nasilje, svako ubijanje, svako stradanje... Ko god da je u pitanju. Ali, ne poznajem nikog ko živi ni u Nigeriji, ni u Siriji, niti bilo gde u Aziji ili Africi. I zato ono što se događa tu, u gradu gde imam nekog svog, koji sam čak i imala sreću da posetim, ima drugu notu, pogađa ličnije, direktnije. Izvinjavam se svima koji misle drugačije, divm se svima koji osećaju drugačije, ali ja nisam u stanju da se izdvojim iz zone sopstvee sebičnosti. Kada bi to moglo nekome da pomogne - možda bih se i potrudila, ali ovako... Besmisleno mi je da ubeđujem bilo koga u svoje čovekoljublje i mržnju prema svakoj mržnji i svakom nasilju.
Ono što me ljudski čini duboko nesrećnom i očajnom je činjenica da pre ili posle svi postajemo žrtve. Negde sam pročitala kako oni koji odlučuju i koji su zakuvali čitavo svetsko ludilo koje preti da eskalira u klanicu, sede iza debelog obezbeđenja i šalju jedni drugima telegrame saučešća. I to je istina... Istina je i da su teroristi koji su pobili ljude u Parizu ili u Nigeriji takođe žrtve svojih moćnika, lidera, zaluđenika... Inspirisani zlom koje njima čine svetski moćnici u ime “demokratije”, silom nametajući sopstveni model uređenja društva, uništavajući sve postojeće vrednosti uz ogromne ljudske žrtve, neko dovoljno moćan poželi i da se sveti. I zna da su to mali udarci, ali precizni i jako efikasni koji i te kako bole i i te kako pogađaju tiranina. Ni oni ne pretvaraju u bombe sopstvenu decu, niti njima tutnu u ruke kalašnjikove... već za to pronalazi pogodne žrtve. I oni, kao što je već rečeno, ne napadaju vojne baze što bi i imalo nekog smisla, već malog, običnog čoveka koji tako postaje žrtva. Da li je manje žrtva, manje vredan saosećanja i empatije, zato što je postao žrtva pohleposti i bahatosti sopstvene države, moćnika i režima? Pa nije...
I 1999. i NATO bombardovanje je u najmanju ruku ravno bilo kojem terorističkom aktu bez obzira što ga Zapad ne deklariše tako. I te žrtve su strašne i nikad ne treba da prestanu da nas bole. Ali, to i dalje ne znači da treba da budemo ravnodušni ili čak zluradi prema nekim drugim žrtvama. I u istom tom Parizu su 1999. održani protesti protiv NATO bombardovanja. Možda je dete nekog ko je tada prošao ulicama Pariza sa transparentom podrške Srbiji, bilo na koncertu koji se pretvorio u klanicu. Ili, šta ćemo sa srpskim državljanima povređenim u istim tim napadima u Parizu? Da li su i oni “krivi” što su se našli u toj omrženoj, tiranskoj državi, u trenutku kad je “đavo došao po svoje”?
U pitanju su ljudi. Mali, obični ljudi, kao i mi. Možda su neki i loši… Sebični više od drugih, možda su neki među njima bahati, zluradi.. Ali je nemoguće da name i onih dobrih. Pravih. Ne zaboravite da je uvek neko „mi“ a neko „oni“… samo je pitanje gde povučemo crtu i kakvu podelu napravimo.
Ljudi su ipak, ljudi.
Ili nisu. Na žalost.
A ja lično postajem alergična na reč zamenicu “mi” koju neko upotrebi na mom jeziku...
Nisam deo “mi” koje mi neko drugi nameće.
I ne želim da bilo ko govori ili misli u moje ime.
I dok je Pariska tragedija napunila sve moguće vesti, a internet prostor otvorio mogućnost mnogim “običnim” ljudima da bar prokomentarišu i iskažu sopstveni stav, gledajući masu komentara, slušajući ljude, letmično čitajući nešto od napisanog... Ne mogu a da ne pomislim: “Svi ste u pravu!”
U pravu je svako ko kaže “dođe đavo po svoje” aludirajući na činjenicu da je Francuska država jedna od “moćnih” vekovima unazad. U pravu su i oni koji žale nevine žrtve, osuđujući nasilje i teroristički akat. U pravu u i oni koji se pitaju, gde je bila francuska, konačno i svetska, solidarnost kada su nam 1999. bacali bombe. U pravu su i oni što pitaju po čemu su nam žrtve u Parizu važnije od žrtava u Nigeriji, Siriji, Iraku, Turskoj, Iranu... U pravu su svi oni koji saosećaju sa nevinim francuskim žrtvama i pitaju se zašto “moćni teroristi” nisu udarili na npr. Vojnu bazu već na fudbalski stadion, koncert, kafiće... U pravu su i oni koji se boje najezde terorizma i sličnih scenarija, ali su u pravu i oni koji brinu za i onako već jako tešku sudbinu izbeglica pristiglih u Evropu...
Imam drugara Nemca. Pravog, autentičnog Nemca koji živi u Nemačkoj. Dolazio je u Srbiju poslom, sviđa mu se, dosta zna i razume jezik. Često smo u nekoj prepisci, između ostalog i da bi on vežbao i učio srpski. Komentarišući događaje u Parizu, najotvorenije me je pitao: “I ti se brineš za Zapad?! Da li su se oni brinuli za tebe kad su ti bacali bombe?”
I pokušala sam da objasnim...
Ne, ne brinem se ja za Zapad... Ni Istok, ni Evropu... Brinem se za ljude. Obične, male, nevine ljude koji su samo deo nekog folklora a u stvari su svi - žrtve.
Niko od nas nije birao hoće li se roditi, živeti, učiti... na strani moćnika ili onih drugih. Štaviše, te granice nisu uvek jasno povučene, pa se nekad ni krivi ni dužni, desi da se nađemo na nekoj drugoj. A u stvari smo svi samo deo nekog “naroda”, građani”, po nekad “stranaci”, “doseljenici”, “izbeglice”... pa čak i “teroristi”. I niko nas ne pita, a i mi se ne pitamo puno, ko i šta sve radi u naše ime. I jako smo sebični sa svojim malim, sebičnim, ličnim interesima, i jako strahjemo da se tu nešto ne poremeti...
Juče ujutro, kada sam čula za događaje u Parizu, najpre sam bila zapanjena, a potom uplašena. I istog momenta sam poslala SMS drugu koji živi u samom Parizu. Znajući mu navike, znala sam da nije bio ni na stadionu, niti koncertu, niti je sedeo u restoranu, ali se mogao naći na ulici, u blizini... jer jako često i mnogo šeta gradom... I naravno da se nisam smirila, sve dok nije stigao odgovor... srećom brzo. Pored toga što sam, upravo zahvaljujući tom istom drugu, iskoristila priliku da posetim i vidim Pariz, imam i svoje lične razloge zašto ga izdvajam od svih mesta na svetu i zašto je, i ne znajući, postao neki moj lični zaštitnik pobede lepog nad ružnim... Jedna od mojih fascinacija u Parizu, bila je i to što sam se u svako doba mirno, opušteno, bez ikakvog straha, vraćala u stan i metroom, ali i peške. Grad je delovao živo i potpuno bezbedno, čak i dosta kasno noću. Pomislih na to da verovatno nikad više neće biti tako... Ili bar ne u skorije vreme, dok se ne uspostavi potpuni red i sećanje na ove događaje ne izbledi. Nisam razmišljala i ne razmišljam ni o aktuelnim francuskim državnicima i političarima, ni o bivšim vladarima, kraljevima, carevima i vojskovođama. Razmišljala sam o običnom, malom čoveku koji tamo živi i koji, kao i većina nas, sebično brine za sopstveni mali svet...
Slažem se da na isti, sopstveni mali život i mali svet ima i neko ko živi u Siriji, Nigeriji, Iraku, Iranu... Ili bilo gde u svetu. I naravno da me ljudski pogađa svako nasilje, svako ubijanje, svako stradanje... Ko god da je u pitanju. Ali, ne poznajem nikog ko živi ni u Nigeriji, ni u Siriji, niti bilo gde u Aziji ili Africi. I zato ono što se događa tu, u gradu gde imam nekog svog, koji sam čak i imala sreću da posetim, ima drugu notu, pogađa ličnije, direktnije. Izvinjavam se svima koji misle drugačije, divm se svima koji osećaju drugačije, ali ja nisam u stanju da se izdvojim iz zone sopstvee sebičnosti. Kada bi to moglo nekome da pomogne - možda bih se i potrudila, ali ovako... Besmisleno mi je da ubeđujem bilo koga u svoje čovekoljublje i mržnju prema svakoj mržnji i svakom nasilju.
Ono što me ljudski čini duboko nesrećnom i očajnom je činjenica da pre ili posle svi postajemo žrtve. Negde sam pročitala kako oni koji odlučuju i koji su zakuvali čitavo svetsko ludilo koje preti da eskalira u klanicu, sede iza debelog obezbeđenja i šalju jedni drugima telegrame saučešća. I to je istina... Istina je i da su teroristi koji su pobili ljude u Parizu ili u Nigeriji takođe žrtve svojih moćnika, lidera, zaluđenika... Inspirisani zlom koje njima čine svetski moćnici u ime “demokratije”, silom nametajući sopstveni model uređenja društva, uništavajući sve postojeće vrednosti uz ogromne ljudske žrtve, neko dovoljno moćan poželi i da se sveti. I zna da su to mali udarci, ali precizni i jako efikasni koji i te kako bole i i te kako pogađaju tiranina. Ni oni ne pretvaraju u bombe sopstvenu decu, niti njima tutnu u ruke kalašnjikove... već za to pronalazi pogodne žrtve. I oni, kao što je već rečeno, ne napadaju vojne baze što bi i imalo nekog smisla, već malog, običnog čoveka koji tako postaje žrtva. Da li je manje žrtva, manje vredan saosećanja i empatije, zato što je postao žrtva pohleposti i bahatosti sopstvene države, moćnika i režima? Pa nije...
I 1999. i NATO bombardovanje je u najmanju ruku ravno bilo kojem terorističkom aktu bez obzira što ga Zapad ne deklariše tako. I te žrtve su strašne i nikad ne treba da prestanu da nas bole. Ali, to i dalje ne znači da treba da budemo ravnodušni ili čak zluradi prema nekim drugim žrtvama. I u istom tom Parizu su 1999. održani protesti protiv NATO bombardovanja. Možda je dete nekog ko je tada prošao ulicama Pariza sa transparentom podrške Srbiji, bilo na koncertu koji se pretvorio u klanicu. Ili, šta ćemo sa srpskim državljanima povređenim u istim tim napadima u Parizu? Da li su i oni “krivi” što su se našli u toj omrženoj, tiranskoj državi, u trenutku kad je “đavo došao po svoje”?
U pitanju su ljudi. Mali, obični ljudi, kao i mi. Možda su neki i loši… Sebični više od drugih, možda su neki među njima bahati, zluradi.. Ali je nemoguće da name i onih dobrih. Pravih. Ne zaboravite da je uvek neko „mi“ a neko „oni“… samo je pitanje gde povučemo crtu i kakvu podelu napravimo.
Ljudi su ipak, ljudi.
Ili nisu. Na žalost.
A ja lično postajem alergična na reč zamenicu “mi” koju neko upotrebi na mom jeziku...
Nisam deo “mi” koje mi neko drugi nameće.
I ne želim da bilo ko govori ili misli u moje ime.