- Poruka
- 69.766
Sanjalice – tri klinke s Karaburme i jedna iz Skadarlije uzele su pre 60 godina gitare u ruke, „pojele“ muškarce i postale veće od Tita
KULTURA Autor: Jelena KoprivicaŽene nisu odbijale rok. Rok je odbijao njih, zabeležila je novinarka Kler Falon pišući o prvim ženskim rok bendovima. Čak je i Džon Lenon tvrdio da devojke ne sviraju gitare. Srećom, bilo je onih hrabrih i darovitih, spremnih da svima pokažu da greše. A bile su to Sanjalice pre 60 godina...
Sanjalice su svoj san pretočile u javu, i to upisale u istoriju rokenrola. I to davnih šezdesetih godina prošlog veka. A ko su one i odakle su? Da ne verujete – iz Beograda!
U doba komunističke Jugoslavije i vremenu kad je „električarska“ muzika bila smetnja „čuvarima javnog morala“, jer je širila duh pobune, tinejdžerke Doda, dve Ljilje i Nena osnivaju VIS Sanjalice i osvajaju muzičku scenu bivše nam velike zemlje, rame uz rame s muškim bendovima…
I baš je to potka dokumentarnog filma „Sanjalice“, čijom će svetskom premijerom 26. marta u Domu omladine biti otvoren 71. Martovski festival. Dokumentarac o ovom sastavu, prvom ženskom bendu na Balkanu, kojeg su činile Slobodanka Doda Miščević, vokal i ritam gitara, Ljiljana Mandić, vokal i solo gitara, Ljiljana Jeftić, bas i Snežana Nena Jušković Stajić, bubnjevi, potpisuju koscenaristi Matija Jovandić i Vladimir Petrović, ujedno i reditelj.
Petroviću ovo neće biti debi na Martovskom s obzirom da se na tom festivalu predstavio pre 14 godina s filmom o Dušanu Preleviću „U redu, pobedio sam“. No, čast mu je, ipak, kako priznaje reditelj za Nova.rs, što njegov novi film otvara Martovski, jer je u pitanju jedan od najstarijih festivala u Evropi:
– Kada sam uradio film s Preletom, mislio sam da više nikada neću raditi dokumentrac, pošto to ume da bude iscrpljujuće, frustrirajuće i dugo traje. Ali, vraćam mu se, pošto me očigledno „radi“ proces neizvesnosti koji imaš u dokumentarnom filmu. Dokumentarac ima samo hipotetički scenario s kojim ulaziš u snimanje, a kopajući otkrivaš silne stvari. A „Sanjalice“ su tip dokumentarca, koji je kolažan, bavi se arhivom, obrađuje period davno prošlih vremena i zahteva ozbiljan istraživački rad. S Preletom sam samo zagrebao te šezdesete i pionire rokenrola, a taj period deluje mi neistraženo kod nas. Kad je Matija Jovandić došao s idejom o Sanjalicama, bilo mi je neverovatno da maltene niko nije čuo za njih. Pa, imaš u prvoj polovini šezdesetih jedan od prvih ženskih bendova na Balkanu i tek nekoliko na svetu, a Beograd je tu, tik uz Liverpul i Detroit – priča Petrović.
A Jovandić se prvi put, posle dugogodišnje novinarske karijere, između ostalog i na portalu Nova.rs, pojavljuje u ulozi scenariste. Novi nenovinarski zadatak vidi kao sjajno iskustvo, a najčešće pitanje s kojim se susretao, kako ističe, jeste odakle mu ta priča?
– Radio sam nešto sasvim drugo, i bavio se periodom s kraja pedesetih i početka šezdesetih i pionirima rokenrola, pričao s njima, skupljao svedočanstva i tako čuo priču o bendu iz Beograda koje su činile devojke. Bilo mi je čudno što se niko nije bavio time. Taj period je kod nas predstavljen u nekoliko knjiga i kad se čovek time pozabavi tek onda saznaje detalje. I shvatio sam da ne bi bilo dovoljno da tu priču samo napišem za medije ili knjigu, jer mi se učinilo da bi film bolje predstavio Sanjalice. Desilo se slučajno da sam pričao sa zajedničkim prijateljem, našim producentom i pitao me je šta radim. Kad sam s njim podelio ovu priču, rekao mi je da ima čoveka za mene. I kad smo se Vlada i ja upoznali, u pet rečenica smo postavili priču i posle je sve išlo relativno brzo – objašnjava Jovandić za Nova.rs „nukleus“ dokumentarca.
Poslednja izmena: