Kafana Pričamo, dakle postojimo...

Hasegawa Tōhaku, Borova šuma, 1593.

1598646_448738015279671_3216246783965626842_o.jpg
 
Cijela scena je dobra, posledja je upečatljiva zbog tačnog i nažalost negativnog predvidjanja onoga što sledi.. nego, razmišljam o sledećem, s obzirom da se mijenjamo, da li je onda naša ocjena prosjek nečega iz prošlosti i sadašnjosti, ili smo mi isključivo ono što smo u tom tenutku, kako je npr. profesor likovnog koji je nakon ocijena 3, 4 zatim 1 zaključio zavšnom ocjenom 1?
Nisam siguran.. nekada rekao bih važi prosjek, ali nekada, se neko pretvori samo u jedinicu, ili u nulu, te poništi sve ono prethodno što je značilo, zaista...
 
Razmišljam sada o svom razredu, osnovna, i dokle smo dogurali danas..
Nije fer..
..to što su neke kilave djevojčice ili dječaci, koji nisu znali da drže loptu u rukama, a kamo li da je ubace u koš ili daju gol, ili da nacrtaju nešto smisleno imali zaključene petice iz istih predmeta.. ocjene nisu bile u skladu sa sposobnostima! Matematika, hemija, ili pak ako je dijete bilo iz doktorske porodice ili neke druge uticajne, imalo je privilegovane ocjene.. falio je integritet, dostojanstvo, i hrabrost onih profesora koji nisu bili spremni da brane ni struku ni sebe, niti da budu fer..
takav je život...
..ali život uglavnom postavi stvari na svoje mjesto, nekada ne, ali uglavnom da, po principu sposobnosti, tako da sjećam se kao da je danas bilo, nastavnica srpskog je kritikovala jednog mog druga pred cijelim razredom, koji nije imao ni petice, ni četvorke u dnevniku, "pa ti ćeš da budeš konobar da služiš druge", dečko koji je uvijek bio sposoban na raznim poljima života, danas je on uspješan u društvu, pošten i vlasnik firme koja uredno posluje, a neki, oni kojima su ocjene poklanjane, su u parteru, nesnadjeni, izgubljeni..
i tako..
 
Poslednja izmena:
Zaljubljen do ušiju u Hašu , Vasko Popa je smišljao stihove pesme koja će kasnije nastati,
a koja i danas predstavlja jednu od najdivnijih ljubavnih poema ikada napisanih

„Očiju tvojih da nije, na bi bilo neba u malom našem stanu.
Smeha tvoga da nema, zidovi ne bi nikad iz očiju nestajali.
Slavuja tvojih da nije, vrbe ne bi nikad nežne preko praga prešle.
Ruku tvojih da nije, sunce ne bi nikad u snu našem prenoćilo.“
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top