- Poruka
- 334.370
Kad je pilot Viktor Belenko prebegao pre 40 godina, učinio je to u misterioznom sovjetskom avionu – MiGd-25. Šestog septembra 1976. godine, letelica je izbila iz oblaka blizu japanskog grada Hakodate, na severnom ostrvu Hokaido.
Radilo se o dvomotornom borbenom avionu, ali ne putničkom kratkog dometa, kakav je Hakodate navikao da viđa.Ova ogromna siva grdosija nosila je oznake crvene zvezde Sovjetskog Saveza.Niko na Zapadu još nije video nijednog.Lovac je sleteo na pistu Hakodatea od betona i asfalta.
Pista, ispostavilo se, nije bila dovoljno duga.Lovac je preorao stotine metara zemlje pre nego što se konačno zaustavio na drugom kraju aerodroma.Pilot je izašao iz avionskog kokpita i ispalio dva hica upozorenja iz pištolja.Šoferi na drumu pored aerodroma fotografisali su taj neobičan prizor.
Prošlo je nekoliko minuta pre nego što su se zvaničnici aerodroma, koji su krenuli da se voze sa terminala, stigli do njega.
Tada je dvadesetogodišnji pilot kapetan Viktor Ivanovič Belenko iz Sovjetskih vazduhoplovnih odbrambenih snaga, saopštio da želi da prebegne.
(Belenko je umro u američkom staračkom domu u septembru 2023. godine, a ta vest je prvi put objavljena dva meseca kasnije.)
To nije bio normalni prebeg.Belenko nije ušetao u ambasadu ili pobegao sa broda dok je ovaj bio ukotvljen u stranoj luci.Avion kojim je upravljao šestotinak kilometara, bio je sada nasukan na kraju provincijske japanske aerodromske piste.
Bio je Mikojan Gurevič MiG-25 - najtajnovitija letelica koju je Sovjetski Savez ikada napravio.
Zapad je prvi put postao svestan postojanja onoga što će postati Mig-25 oko 1970. godine.
Špijunski sateliti koji su nadgledali sovjetske aerodrome registrovali su tajno testiranje jedne nove vrste letelice.
Izgledale su kao ogromni borbeni avioni, a vojske sa Zapada zabrinulo je jedno posebno svojstvo; imali su veoma velika krila.Prostranost krila vrlo je korisna osobina kod borbenih aviona.
Ona potpomaže dizanje i smanjuje težinu, raspoređenu na krilima, što pomaže da avion postane okretniji i lakši za upravljanje.Ovaj sovjetski lovac čini se da je uspevao da kombinuje ovu sposobnost sa parom ogromnih motora.
Avion je bio primećen i na Bliskom istoku.
U martu 1971. godine, Izrael je registrovao neobičnu novu letelicu koja je uspela da postigne ubrzanje od 3,2 maha - tri puta više od brzine zvuka - i da se popne na visinu od skoro 20 kilometara.Izraelci i američki savetnici iz obaveštajnih službi do tada nisu videli ništa slično.
Kada je primećena i nekoliko dana kasnije, izraelski lovci su pokušali da presretnu letelicu, ali joj nisu došli ni blizu.U novembru su Izraelci postavili zasedu tim misterioznim uljezima, ispalivši rakete direktno na njih sa udaljenosti na Zemlji od devet kilometara.
Njihova neidentifikovana meta proletela je skoro tri puta brže od zvuka - toliko brzo da je lovac bio van opasnosti pre nego što su projektili uopšte eksplodirali.
Pentagon je sabrao dva sa dva i shvatio da ima posla sa hladnoratovskom krizom.
Oni su verovali da je ovaj lovac onaj isti primećen na satelitskim snimcima.
Odjednom su se suočili sa mogućnošću sovjetskog lovca koji može da prestigne i nadmudri bilo šta u američkim vazduhoplovnim snagama.
Ono što je američki satelit video, a izraelski radari uhvatili, bile su verzije iste letelice - MiG-25.
Bila je napravljena kao reakcija na seriju letelica koje su SAD pripremale da puste u promet 1960-ih: od lovaca F-108 do špijunskog aviona SR-71 i masivnog bombardera B-70.Sve ove letelice imale su jedno zajedničko - letele su tri puta brže od brzine zvuka.
Pedesetih su Sovjeti uglavnom išli u korak sa ogromnim skokovima u avijaciji.
Imali su bombardere koji su mogli da lete skoro isto onoliko brzo i visoko kao američki B-52.
Njihovi lovci, od kojih je mnoge napravio tim za osmišljavanje MiG-ova, mogli su da se mere sa američkim ekvivalentima, mada njihov radar i druga elektronika
nije toliko bila sofisticirana.Ali tehnološki skok neophodan da letelica skoči sa 2 maha na 3 bio je ogroman izazov.
Predvođeni briljantnim tvorcem MiG-a Rostislavom Beljakovim, dizajnerski tim se bacio na posao.
Da bi leteo toliko brzo, novi lovac morao je da ima motore koji bi pravili ogromnu količinu potiska.
Tumanski, vodeći inženjer Sovjetskog Saveza, već je izradio motor za koji su verovali da može da obavi taj posao, turbo mlaznjak R-15, namenjen za projekat krstarećih raketa na velikim visinama.
Novom MiG-u bi bila potrebna dva, svaki sposoban da ispusti 11 tona potiska.
Letenje tolikom brzinom stvara ogromnu količinu toplote od trenja dok se avion trlja o molekule vazduha.Kad je Lokid napravio Blekberd SR-71, izgradili su ga od titanijuma, koji može da izdrži ogromnu toplotu.Ali titanijum je skup i težak za rad.
Umesto toga, MiG se odlučio za čelik - mnogo čelika.MiG-25 je zavaren u jedan komad, ručno.
Tek kad stanete uz MiG-25, možete do kraja da pojmite kakav je to zadatak bio.MiG-25 je ogroman.Dugačak 19.5 metara, vrlo je malo kraći od bombardera Lankaster iz Drugog svetskog rata.Konstrukcija letelice je morala da bude toliko velika da bi u nju stali motori i ogromna količina goriva neophodna za njihovo pokretanje.
"MiG-25 je mogao da nosi oko 13.600 kilograma goriva", kaže Trimbl.
Taj teški čelični okvir razlog je zašto je MiG-25 imao tolika krila - ne da bi mu pomogla da se bori jedan na jedan sa američkim lovcima, već da bi naprosto ostao u vazduhu.
MiG-ovi su pravljeni tako da uzlete i dostignu ubrzanje od 2,5 maha, navođeni da priđu metama velikim, zemaljskim radarima.
Kad su se našli u dometu od 80 kilometara, njihovi vlastiti avionski radari mogli su da preuzmu kontrolu i ispaljivali bi projektile koji su, u skladu sa ogromnom veličinom MiG-a, bili bar šest metara dugi.
Kao protivtežaa američkom Blekberdu, MiG je izgradio i sopstvenu izviđačku nenaoružanu verziju, sa kamerama i senzorima.Bez težine projektila i radara za pronalaženje meta, ova verzija je bila lakša i mogla je da dostigne brzinu od čak 3,2 maha.To je verzija koju je primetio Izrael 1971. godine.
Ali, ranih sedamdesetih, američki šefovi odbrane nisu znali ništa o sposobnostima MiG-ova - mada su mu dali kodno ime "Foksbet" (Lisičji šišmiš).
Znali su ga samo sa mutnih fotografija načinjenih iz svemira i iz tačkica na radarskim ekranima iznad Mediterana.
Ukoliko ne budu mogli nekako da se dočepaju jednog, izgledalo je da će MiG ostati nepoznata pretnja.Sve dok razočarani sovjetski pilot lovca nije smislio plan.
Viktor Belenko je bio uzorni građanin Sovjetskog Saveza.
Rođen je neposredno posle Drugog svetskog rata, u podnožju Kavkaza.
Ušao je vojnu službu i kvalifikovao se za pilota lovca - uloga koja je sa sobom donela neke povlastice u odnosu na običnog sovjetskog stanovnika.Ali Belenko je bio razočaran.Ovaj otac jednog deteta suočavao se sa razvodom.Počeo je da dovodi u pitanje samu prirodu sovjetskog društva i da li je Amerika baš toliko zla kao što je komunistički režim tvrdio.Belenko je shvatio da bi ogromni novi lovac na kom se obučavao mogao da bude ključ njegovog bekstva.
Nalazio se u vazduhoplovnoj bazi Čugujevka u Primorskom kraju, blizu Vladivostoka na delom istoku.Japan je bio udaljen svega 644 kilometra.
Novi MiG je mogao da leti veoma brzo i mogao je da leti veoma visoko, ali dva njegova ogromna motora koja gutaju gorivo značila su da ne može da leti veoma daleko - svakako ne dovoljno daleko da sleti u američku vazduhoplovnu bazu.Šestog septembra, Belenko je uzleteo sa nekoliko kolega pilota u misiju obuke.
Nijedan MiG nije bio naoružan.On je već isplanirao grubu rutu, a njegov MiG je imao pun rezervoar goriva.Napustio je formaciju i u roku od nekoliko minuta leteo iznad talasa, krećući se ka Japanu.Da bi izbegao i sovjetski i japanski vojni radar, Belenko je morao da leti veoma nisko - oko 30 metara iznad mora.Kad je zašao dovoljno duboko u japanski vazdušni prostor, digao je MiG na 6.000 metara da bi ga registrovao japanski radar.
Iznenađeni Japanci pokušali su da dozovu ovu neidentifikovanu letelicu, ali je Belenkov radio bio podešen na pogrešne frekvencije.Japanski lovci su bili poslati, ali se do tada Belenko već ponovo spustio iza debele zavese od oblaka.Nestao je sa japanskih radarskih ekrana.
Radilo se o dvomotornom borbenom avionu, ali ne putničkom kratkog dometa, kakav je Hakodate navikao da viđa.Ova ogromna siva grdosija nosila je oznake crvene zvezde Sovjetskog Saveza.Niko na Zapadu još nije video nijednog.Lovac je sleteo na pistu Hakodatea od betona i asfalta.
Pista, ispostavilo se, nije bila dovoljno duga.Lovac je preorao stotine metara zemlje pre nego što se konačno zaustavio na drugom kraju aerodroma.Pilot je izašao iz avionskog kokpita i ispalio dva hica upozorenja iz pištolja.Šoferi na drumu pored aerodroma fotografisali su taj neobičan prizor.
Prošlo je nekoliko minuta pre nego što su se zvaničnici aerodroma, koji su krenuli da se voze sa terminala, stigli do njega.
Tada je dvadesetogodišnji pilot kapetan Viktor Ivanovič Belenko iz Sovjetskih vazduhoplovnih odbrambenih snaga, saopštio da želi da prebegne.
(Belenko je umro u američkom staračkom domu u septembru 2023. godine, a ta vest je prvi put objavljena dva meseca kasnije.)
To nije bio normalni prebeg.Belenko nije ušetao u ambasadu ili pobegao sa broda dok je ovaj bio ukotvljen u stranoj luci.Avion kojim je upravljao šestotinak kilometara, bio je sada nasukan na kraju provincijske japanske aerodromske piste.
Bio je Mikojan Gurevič MiG-25 - najtajnovitija letelica koju je Sovjetski Savez ikada napravio.
Zapad je prvi put postao svestan postojanja onoga što će postati Mig-25 oko 1970. godine.
Špijunski sateliti koji su nadgledali sovjetske aerodrome registrovali su tajno testiranje jedne nove vrste letelice.
Izgledale su kao ogromni borbeni avioni, a vojske sa Zapada zabrinulo je jedno posebno svojstvo; imali su veoma velika krila.Prostranost krila vrlo je korisna osobina kod borbenih aviona.
Ona potpomaže dizanje i smanjuje težinu, raspoređenu na krilima, što pomaže da avion postane okretniji i lakši za upravljanje.Ovaj sovjetski lovac čini se da je uspevao da kombinuje ovu sposobnost sa parom ogromnih motora.
Avion je bio primećen i na Bliskom istoku.
U martu 1971. godine, Izrael je registrovao neobičnu novu letelicu koja je uspela da postigne ubrzanje od 3,2 maha - tri puta više od brzine zvuka - i da se popne na visinu od skoro 20 kilometara.Izraelci i američki savetnici iz obaveštajnih službi do tada nisu videli ništa slično.
Kada je primećena i nekoliko dana kasnije, izraelski lovci su pokušali da presretnu letelicu, ali joj nisu došli ni blizu.U novembru su Izraelci postavili zasedu tim misterioznim uljezima, ispalivši rakete direktno na njih sa udaljenosti na Zemlji od devet kilometara.
Njihova neidentifikovana meta proletela je skoro tri puta brže od zvuka - toliko brzo da je lovac bio van opasnosti pre nego što su projektili uopšte eksplodirali.
Pentagon je sabrao dva sa dva i shvatio da ima posla sa hladnoratovskom krizom.
Oni su verovali da je ovaj lovac onaj isti primećen na satelitskim snimcima.
Odjednom su se suočili sa mogućnošću sovjetskog lovca koji može da prestigne i nadmudri bilo šta u američkim vazduhoplovnim snagama.
Ono što je američki satelit video, a izraelski radari uhvatili, bile su verzije iste letelice - MiG-25.
Bila je napravljena kao reakcija na seriju letelica koje su SAD pripremale da puste u promet 1960-ih: od lovaca F-108 do špijunskog aviona SR-71 i masivnog bombardera B-70.Sve ove letelice imale su jedno zajedničko - letele su tri puta brže od brzine zvuka.
Pedesetih su Sovjeti uglavnom išli u korak sa ogromnim skokovima u avijaciji.
Imali su bombardere koji su mogli da lete skoro isto onoliko brzo i visoko kao američki B-52.
Njihovi lovci, od kojih je mnoge napravio tim za osmišljavanje MiG-ova, mogli su da se mere sa američkim ekvivalentima, mada njihov radar i druga elektronika
nije toliko bila sofisticirana.Ali tehnološki skok neophodan da letelica skoči sa 2 maha na 3 bio je ogroman izazov.
Predvođeni briljantnim tvorcem MiG-a Rostislavom Beljakovim, dizajnerski tim se bacio na posao.
Da bi leteo toliko brzo, novi lovac morao je da ima motore koji bi pravili ogromnu količinu potiska.
Tumanski, vodeći inženjer Sovjetskog Saveza, već je izradio motor za koji su verovali da može da obavi taj posao, turbo mlaznjak R-15, namenjen za projekat krstarećih raketa na velikim visinama.
Novom MiG-u bi bila potrebna dva, svaki sposoban da ispusti 11 tona potiska.
Letenje tolikom brzinom stvara ogromnu količinu toplote od trenja dok se avion trlja o molekule vazduha.Kad je Lokid napravio Blekberd SR-71, izgradili su ga od titanijuma, koji može da izdrži ogromnu toplotu.Ali titanijum je skup i težak za rad.
Umesto toga, MiG se odlučio za čelik - mnogo čelika.MiG-25 je zavaren u jedan komad, ručno.
Tek kad stanete uz MiG-25, možete do kraja da pojmite kakav je to zadatak bio.MiG-25 je ogroman.Dugačak 19.5 metara, vrlo je malo kraći od bombardera Lankaster iz Drugog svetskog rata.Konstrukcija letelice je morala da bude toliko velika da bi u nju stali motori i ogromna količina goriva neophodna za njihovo pokretanje.
"MiG-25 je mogao da nosi oko 13.600 kilograma goriva", kaže Trimbl.
Taj teški čelični okvir razlog je zašto je MiG-25 imao tolika krila - ne da bi mu pomogla da se bori jedan na jedan sa američkim lovcima, već da bi naprosto ostao u vazduhu.
MiG-ovi su pravljeni tako da uzlete i dostignu ubrzanje od 2,5 maha, navođeni da priđu metama velikim, zemaljskim radarima.
Kad su se našli u dometu od 80 kilometara, njihovi vlastiti avionski radari mogli su da preuzmu kontrolu i ispaljivali bi projektile koji su, u skladu sa ogromnom veličinom MiG-a, bili bar šest metara dugi.
Kao protivtežaa američkom Blekberdu, MiG je izgradio i sopstvenu izviđačku nenaoružanu verziju, sa kamerama i senzorima.Bez težine projektila i radara za pronalaženje meta, ova verzija je bila lakša i mogla je da dostigne brzinu od čak 3,2 maha.To je verzija koju je primetio Izrael 1971. godine.
Ali, ranih sedamdesetih, američki šefovi odbrane nisu znali ništa o sposobnostima MiG-ova - mada su mu dali kodno ime "Foksbet" (Lisičji šišmiš).
Znali su ga samo sa mutnih fotografija načinjenih iz svemira i iz tačkica na radarskim ekranima iznad Mediterana.
Ukoliko ne budu mogli nekako da se dočepaju jednog, izgledalo je da će MiG ostati nepoznata pretnja.Sve dok razočarani sovjetski pilot lovca nije smislio plan.
Viktor Belenko je bio uzorni građanin Sovjetskog Saveza.
Rođen je neposredno posle Drugog svetskog rata, u podnožju Kavkaza.
Ušao je vojnu službu i kvalifikovao se za pilota lovca - uloga koja je sa sobom donela neke povlastice u odnosu na običnog sovjetskog stanovnika.Ali Belenko je bio razočaran.Ovaj otac jednog deteta suočavao se sa razvodom.Počeo je da dovodi u pitanje samu prirodu sovjetskog društva i da li je Amerika baš toliko zla kao što je komunistički režim tvrdio.Belenko je shvatio da bi ogromni novi lovac na kom se obučavao mogao da bude ključ njegovog bekstva.
Nalazio se u vazduhoplovnoj bazi Čugujevka u Primorskom kraju, blizu Vladivostoka na delom istoku.Japan je bio udaljen svega 644 kilometra.
Novi MiG je mogao da leti veoma brzo i mogao je da leti veoma visoko, ali dva njegova ogromna motora koja gutaju gorivo značila su da ne može da leti veoma daleko - svakako ne dovoljno daleko da sleti u američku vazduhoplovnu bazu.Šestog septembra, Belenko je uzleteo sa nekoliko kolega pilota u misiju obuke.
Nijedan MiG nije bio naoružan.On je već isplanirao grubu rutu, a njegov MiG je imao pun rezervoar goriva.Napustio je formaciju i u roku od nekoliko minuta leteo iznad talasa, krećući se ka Japanu.Da bi izbegao i sovjetski i japanski vojni radar, Belenko je morao da leti veoma nisko - oko 30 metara iznad mora.Kad je zašao dovoljno duboko u japanski vazdušni prostor, digao je MiG na 6.000 metara da bi ga registrovao japanski radar.
Iznenađeni Japanci pokušali su da dozovu ovu neidentifikovanu letelicu, ali je Belenkov radio bio podešen na pogrešne frekvencije.Japanski lovci su bili poslati, ali se do tada Belenko već ponovo spustio iza debele zavese od oblaka.Nestao je sa japanskih radarskih ekrana.