Neno
Elita
- Poruka
- 20.451
Zašto su ubijeni Mihailo i Branko? Misterija smrti dva slikara - jedan stradao zbog brade, drugi zbog šamara?
Sudbina je htela da oba znamenita Užičanina dočekaju užasan kraj.
U isto vreme su studirali na Likovnoj akademiji u Minhenu, završli je 1909. godine. Obojica ratovali u oba Balkanska rata, sa srpskom vojskom u Velikom ratu prešli Albaniju, došli na Krf i bili dobitnici visokih vojnih priznanja. Obojica su bili osnivači Udruženja likovnih umatnika Srbije. Istoričari umetnosti bi rekli: Mihailo Milovanović je bio ratni slikar, vezan više za svoj rodni kraj, a Branko Popović – prva liga.
Oba znamenita Užičanina streljana su bez suđenja, a mnogo godina kasnije su rehabilitovana, ali ljaga nepravde i srama zauvek ostaje upisana u domaću istoriju kao prikaz vremena i opomena da se nikada ne ponovi i nikome ne dogodi.
Mihailo streljan zbog brade?
Koliko će umetnici stradati dolaskom komunista na vlast u Srbiji, moglo je izgleda da se nasluti već na samom početku Drugog svetskog rata. Prva veća teritorija pod vlašću partizana, kasnije nazvana Užička republika, trajala je svega 67 dana.U poslednjim danima njenog postojanja – 28. novembra 1941. godine – partizani su streljali srpskog slikara i vajara Mihaila Milovanovića, nosioca Albanske spomenice, Ordena svetog Save i Ordena Jugoslovenske krune trećeg stepena. Autora čuvenih portreta srpskih vojvoda Radomira Putnika, Živojina Mišića, Stepe Stepanovića i Petra Bojovića, te kralja Petra I Karađorđevića i regenta Aleksandra Karađorđevića ubili su bez suđenja pod optužbom da je engleski špijun.
Mihailo Milovanović bio je ratni slikar Vrhovne komande srpske vojske u Prvom svetskom ratu, minhenski đak, patriota koji je početkom novog rata znanje nemačkog jezika koristio da pomogne svojim Užičanima. Igrom slučaja, na likovnoj akademiji u Minhenu studirao je sa ocem pukovnika Alberta Hansa Štokhauzena, nemačkog komadanta Užica 1941. godine. Pozivajući se na prijateljstvo sa ocem nemačkog pukovnika, prema svedočenjima brojnih Užičana i njihovih srodnika, spasao je mnoge sunarodnike, i komuniste i one koji to nisu bili, od nemačkog zarobljeništva i streljanja.
Zakasnelu pravdu dočekali su slikarevi potomci 66 godina kasnije. Okružni sud u Užicu 21. marta 2007. godine doneo je rešenje o rehabilitaciji ubijenog umetnika i utvrdio da je pod optužbom da je engleski špijun streljan bez ikakvog suđenja. Uz presudu stoji da Milovanović nikako nije mogao biti engleski špijun, s obzirom na mesto u kom je živeo i potvrdu kako je od Nemaca spasao sina Jova Piščevića, šefa Poreske uprave Užica.
Nikola Kusovac, penzionisani kustos Narodnog muzeja, kaže da su u poratnom vremenu u muzeju više smatrali da je slikar ubijen "greškom". Da su ga partizani streljali samo zato što je imao bradu. Takvo je vreme bilo. A da je bio engleski špijun, to nikada niko nije ni pomislio.
Od Gostinice do Minhena
A gde je živeo Milovanović za koga su partizani tvrdili da je, od svega, eto baš, engleski špijun? U selu Ribaševini. To je podno Jelove gore, od Užica ka Kosijeriću i nedaleko od Milovanovićevog rodnog sela Gostinica… Tu pre da se, i tada, a i sada, sakriješ da te niko ne nađe, a ne da imaš koga da špijuniraš.Baš odatle ponikao je prvi akademski slikar užičkog kraja. Malo je falilo da ovaj predstavnik minhenske škole u srpskom slikarstvu bude kamenorezac i umesto portreta slavnih vojskovođa, izrađuje spomenike svojim Užičanima.
Kao jedan od sedmoro dece kome je otac rano umro, a majka se preudala, već nakon drugog razreda morao je da napusti školovanje. Tri godine je služio kod seoskog gazde, pa u kafani u Ribaševini. O tom periodu Milovanović je u svojoj zabelešci, koja se čuva u dokumentaciji njegovog sina zapisao:
- Nisam imao još ni deset godina kad su me dali prvi put u najam jednom mom ujaku u istom selu. To je bilo odmah posle očeve smrti. Tek sam bio svršio dva razreda osnovne škole. Naravno da o mom daljem školovanju nije moglo biti više ni reči. Sa ovim prvim najmom imao sam odužiti dug koji je načinjen kod ovog mog ujaka oko očeve sahrane. Tek sam taj dug odslužio, a iskočio je drugi, novi.
A novi, načinjen majčinom preudajom, vodi ga u seosku kafanu da radi kao pekar i konobar. Kada mu je dozlogrdilo da po selu služi, uputio se sa nekim rabadžijom u Valjevo da završi kamenorezački zanat. Počeo je tu da slika i piše pesme, a ubrzo i da izrađuje spomenike lepše od svog učitelja. Prema jednoj priči, posle preležane upale pluća, lekari mu savetuju da se mane kamenorezačkog zanata, a, prema drugoj, da je upoznao valjevca Dragomira Glišića, slikara i ratnog fotografa koje je uticao na Milovanovića da se opredeli za slikarstvo. Kako god da bilo, on stiže u Beograd. U prestonici radi portrete viđenijih ljudi i bezuspešno pokušava da upiše Crtačku školu Kirila Kutlika. Zato 1904. godine odlazi u Minhen, u to vreme jednu od kulturnih prestonica Evrope, gde već naredne godina upisuje Likovnu akademiju.
Dva puta preko Albanije
Bio je još u Minhenu kada je u novinama pročitao vest o početku prvog Balkanskog rata. Krenuo je odmah put Srbije, a komanda u Užicu ga raspoređuje u Drinsku diviziju drugog poziva. Tada je sa vojskom prvi put prešao Albaniju i stigao do grada Lješa, dajući opet Srbiji za kratko izlaz na more. Učestvovao je i u drugom Balkanskom ratu. Iz ova dva rata Milovanović je ostavio roman "Lendina vodenica", objavljen tek 1997. godine, 56 godina od nastajanja i slike, među kojima su Odmor ratnika, Artiljerci, Vojnik sa šarenicom i Turci na Kumanovu, Pešadija u napadu…Misleći da je ratovanje gotovo, Mihailo Milovanović odlazi na usavršavanje u Prag. Bio je odličan pevač i guslar, te, poput mnogih intelektualaca toga doba, opčinjen idejom panslavizma. U Pragu učestvuje na brojnim okupljanjima panslavista. Tu upozaje i buduću suprugu, Čehinju Valpurgu-Valu Salaškovu. Ali ni tu nema mira. Počinje Prvi svetski rat, a zbog jedne fotografije iz Balkanskih ratova na kojoj je sa pukovnikom Plazinom, komadantom odreda koji je prvi ušao u Lješ, austijska policija hapsi srpskog slikara.
Već prekaljeni ratnik nije želeo da novi sukob provede u apsani. Kao u filmu, već naredne noći beži iz zatvora, odlazi u atelje po svoje gusle, poručuje verenici da ga čeka i opet kreće u Srbiju. Trebalo mu je više od mesec dana da, preko Berlina gde nabavlja lažni ruski pasoš, potom Varšave, Ukrajine, Crnog mora i Rumunije stigne u Srbiju i priključi se svojoj Drinskoj diviziji. Drugi put prelazi Albaniju i stiže na Krf.
***