Krvavi talasi

Ispadaš iz kanua. Vodena struja te nosi brzo. Daleko. Udaraš glavom o stenu. Puca ti glava. Fraktura. Curi krv niz lice. Ulazi u usta. Osećaš toplinu na glavi. Pipaš rukom glavu. Osećaš pukotinu.

Dižeš pogled, druga stena. Udarac. Ne osećaš ništa. Ne boli te. Toplota obavija tvoje telo. Pogledaš u ruku. Visi. Samo koža je drži. Vrti ti se u glavi. Strah. Adrenalin. Jecaš.

Obala. Konačno. Možda ima nekoga u blizini. Možda te traže. Voda te izbacuje na oštro kamenje. Ne možeš da se pomeriš. Ne osećaš ruke. Ne osećaš noge. Ne osećaš ledja. Prolazi vreme. Niko ne dolazi. Po neka sitna životinja dodje do tebe. Gleda te. Miriše te. Odlazi. Sama si. Nema nikog oko tebe, kilometrima. Ti. Zvuci krošnja iza tebe. Zapljuskuju te talasi sopstvene krvi.

Polako te hvata san. Svesna si da ceš umreti. Zamuckuješ. Dozivaš majku. Hladno ti je. Krv curi. Meša se sa vodom. Iz džepa , drugom rukom, vadiš okvašeni mobilni. Kroz suze mi kucaš sms: „izvini, neću doći“. Sklapaju ti se oči kao da si umorna. Spava ti se. Samo ovaj san će duže trajati. Ja sam te čekao. Nisi došla. Sada ti mene čekaj. Ja ću doći.
 

Back
Top