Nije reč o nepoznavanju samih činjenica, što je vrlo lako popraviti ako se svi slažu o mestu/adresi/izvoru koga treba konsultovati, nego o svesnom
neprihvatanju osnovnih principa po kojima se najsigurnije utrvrdjuje ono što je istorijska istina ili nešto najbliže njoj moguće. To je delimično krivica obrazovnog sistema, ali većinski je krivica agresivne političke zloupotrebe i medijske tabloidizacije i nasleđene 'kulture' relativizacije obrazovanja, Akademije i nauke i ideološki prihvaćene i ustanovljene prakse ,,adaptacije" činjenica, što je duboko ukorenjeno nasledje komunističke ideologije koja je ovde orgijala pola veka i očigledno ostavila trag i danas (ironija je da se oni koji najviše praktikuju njene principe izdaju za njene najveće protivnike).
Reč je o svesnom laganju samih sebe, a onda i ostalih i zatim nametanju (u slučaju crkve i svojevrsnom emotivno/duhovnom ucenom) principa na kojima su te laži nastale kao standarda. Da li su te laži nastale 'gluvim telefonima' kroz vekove, iz političkih, ideoloških ili verskih pobuda ili možda potreba nije ni bitno. Bitno je da su sve te stvari opovrgnute ali ljudi svesno biraju pogrešnu predstavu i na sve to izmišljaju nove laži da zatrpaju dokazive zaključke (Beč Berlin, Vatikan, Zapad...).
Što je zapravo vrlo glupavo jer ne samo da je zloupotreba istorije za političke obračune, nego prečesto dovede do nametanja jednog vekovima mladjeg mentaliteta srednjovekovnim ljudima, situacija u kojima se oni nikad ne bi našli i stavova koje nikada ne bi zastupali ili bi čak bili potpuno suprotni od tih.
Pa tako imamo 1) raširenu ideju o pravoslavnom svetu koji vodi anti-Zapadnu politiku (eho moskovsko-miloševićevske propagande sa izrazito crvenim, sovjetskim hladnoratovskim potpisom, ironije radi), 2) lažni citat da je "Srbija bila Istok Zapadu i Zapad Istoku", 3) anahronu ideju da jedan sposobni i neophodno pragmatični srednjovekovni vladar nije iskusni strateg nego beskorisni samoubica koji BIRA carstvo nebesko a ne zemaljsko, 4) da prilično poslušni turski vazal (koliko god eventualno emotivno ranjen zbog toga) biva uzdignut u simbol otpora, a kad smo kod toga naravno - 5) da plemić koji godinama održava otpor svesno potpisujući sebi smrtnu presudu dok gotovo fanatično zastupa anti tursku politiku Lazara biva na ovaj ili onaj način proglašen za izdajnika interesa ili za vreme ili nakon bitke na Kosovu dok je (najblaže moguće rečeno) pragmatična Lazareva udovica i pomalo kontroverzno ambiciozni sin simbol - otpora, integriteta, lojalnosti i očuvanja...svega redom.
6) Da pod patriotskim nabojem ekranizujemo
turske verzije događaja izmišljene u svrhu poboljšanja njihovog imidža i ublaživanje vojne katastrofe, 7) da fiktivni junaci za koje učesnici Kosovske bitke ne bi znali jer su nastali vekovima kasnije u mašti narodnog pesnika budu opevani na masovnim koncertima u vreme potpune dostupnosti izvora na internetu -
Ne damo te, zemljo Nemanjića, Obilića, braće Jugovića"), a da za istorijske ličnosti, plemiće, vitezove, junake...tu i dalje nema mesta. 8) Na kraju, Kosovo je i dalje
zemlja Lazara i Miloša a ne Vuka Brankovića recimo...čoveka čija je zapravo bila i koji ne može biti tipičniji simbol borbe za Kosovo kako bi ga nadahnuti patriota iz 21.veka mogao zamisliti. Ne treba zaboraviti ni pokušaj da se isforsira identifikacija kostiju despota Stefana putem podmetanja ostataka, mirisa, čudesa i ikonopisa da bi nauka iste identifikovala na daleko logičnijem mestu sa daleko korisnijim i naravno tačnijim informacijama.
Eto do koje mere je glupava i zapravo štetna i kontradiktorna ta mitska, falcifikovana verzija istorije. A pri tome nije ni bolja ni romantičnija od istine.
Nismo samo mi ovde oni koji to rade, evo bitka kod Aženkura se već par vekova koristi u svrhu 'demokratizacije' srednjeg veka, post-revolucionarnog fokusa na jelte moralno čistog i požrtvovanog
malog čoveka™ i šuk 'visokim slojevima', zlim i osionim po pravilu...dok realnost feudalnog doba ne može biti dalje od toga. O falcifikovanju tj reviziji antičke istorije prema ideološkim principima Zapadne obale SAD iz poznih 2010-ih ne treba trošiti reči...
A zašto, pa jer je istorijska realnost ili previše pragmatična ili previše kontradiktorna trenutnoj politici/ideologiji ili nedovoljno romantična pa i nedovoljno 'korisna'...ili sve to zajedno.
A Kosovska bitka je baš dobar primer za to, za taj apsurd gde najmanju čast i najviše štete precima i njihovom nasleđu nanose upravo oni koristoljubivi diletanti koji će se najviše i najdramatičnije busati u grudi oko toga