Konstantin Brankuzi-vajar

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
336.748
Konstantin Brankuzi (19. februar 1876 — 16. mart 1957) je bio rumunski vajar koji je radio i stvarao u Francuskoj i Rumuniji. Jedan je od najuticajnijih vajara s početka XX veka. Smatra se da je u tradiciji modernizma razvio skulpturalnu apstrakciju i otvorio put za nadrealizam i minimalizam 60-ih godina. Njegova dela se nalaze u muzejima širom sveta, počev od Francuske, SAD, Rumunije i Austrije.

Kada je 1920. godine na Salonu nezavisnih u Parizu izložena bista princeze Mari Bonaparte, Konstantina Brankuzija, publika se zgledala i komentarisala glasno ono što vidi.Neki kažu da je to uradio Pikaso, drugi da je u pitanju bio Matis, ali u jednom trenutku izložbenom salom proneo se glas:
– Pa, to je penis!

Clip.jpg

Skadalozna skulptura bila je sklonjena u trenutku kada su izložbu posetili visoki zvaničnici. Proglašena nepodobnom i uvredljivom, donela je svom autoru mnoge neprospavane noći, kritiku, osudu, ali i veliko interesovanje javnosti. Danima nakon izlaganja ove skulpture nazvane Princeza X Konstantin Brankuzi davao je izjave novinarima pokušavajući da odbrani svoje delo. Ne, nije u pitanju obična vulgarnost, predstava muškog polnog organa, naprotiv. Ova skulptura trebalo je da, po rečima autora, ovaploti „esenciju ženstvenosti svedenu na najjednostavniju formu”. Malo ko je poverovao skulptoru, te i danas Princeza X većinu posmatrača asocira pre svega na falus.
 
140 godina od rođenja velikog vajara..Rumunija i Francuska svečano obeležavaju
brancusi-140-foto-icr.png

Početkom XX veka u Francuskoj on je najsamostalnija ličnost i jedan od najvećih skulptora veka.

Konstantin Brankuši kroz svoju skulpturu i ceo svoj skulptorski život ostaće čvrsto ukomponovan u pejsaž i mit, legendu i istorijiju svoje goleme i brdovite Rumunije, raskošne po svojim legendama, verovanjima i mitovima. Brankušijeva umetnost je obuhvatala prirodu materijala u svim njegovim manifestacijama. On je svoja dela radjena u bronzi i mermeru, dovodio do stepena perfekcije koji
se retko vidja u istoriji skulpture. Po njegovom mišljenju jedna dobro napravljena skulptura treba da ima moć da isceljuje onoga ko je posmatra. “Ne zahtevajte od mene ni sumljiive formule ni nekakvo tajanstvo. Ono što vam ja dajem to je čista radost. Gledajte moje skulpture sve dok ih
ne vidite.”
757z468_brankusi.jpg

Ogist Roden i Konstantin Brankuši su bili umetnici koji su izvršili najveći uticaj na razvoj modernog vajarstva u XX veku. Roden je oslobodio vajarstvo dogmi i načela akademizma i stvorio je slobodnu umetnost, punu snage, iskrenu, ushićenu, zasnovanu na ljudskoj dimenziji i životnoj istini. Konstantin Brankuši je XX veku podario svest o čistom obliku, omogućio prelaz sa figurativnog predstavljanja stvarnosti na izražavanje suštine stvari, i na revolucionaran način obnovio umetnički jezik, oplemenivši ga jednom novom, duhovnom dimenzijom.
 
Koncem 1939. Brankuši se sve više povlači u svoj atelje u Impas Ronsanu. Shvatio je da se
njegova sudbina umetnika završila. “Ja vise nisam deo ovog sveta, udaljio sam se i odvojio
od sebe. Sada sam u svetu suština.”
Brankusi, Foka.Nacionalni muzej moserne umetnosti , Pariz.jpg

Brankusi, Foka.-Nacionalni muzej moderne umetnosti , Pariz

Sve se redje rastajao od svojih skulptura koje je pazio, glancao, uvijao u vunene krpe, kako bi ih zaštitio od bilo kakvog dodira i sačuvao njihov blistav sjaj. Pokazivao ih je s vremena na vreme, onima koji su dolazili da posete njegov atelje. Osećao je da mu se približava kraj, pa je noći
provodio u ateljeu, u društvu svojih skulptura. Bojao se mraka i neke nedefinisane, tajanstvene
sile koja bi mu pod okriljem noći mogla oteti skulpture koje u predstavljale deo njega, produžetak samog njegovog bića. Odbijao je svaku pomisao da proda neko svoje delo. Ne poznajem čoveka, koji vise od njega zaslužuje ime skulptora; on je sav svoj život posvetio umetnosti.
 
Brankuši je preminuo 1957. godine u Parizu, gde je i sahranjen, na groblju Monparnas.

Na njegovoj sahrani govorio je Žorž Sal, koji je rekao:

“Pošto ti nikada više nećemo čuti čarobni glas, koji se uzdizao iz tvoje bele brade da nas odvede u svet bajki i legendi, pošto ti više nikada nećemo videti sjaj u očima, sa svetlucanjem lukavstva, koje su se smejale onome što su videle a nama nije bilo dato da vidimo, opraštamo se ožalošćena srca, mi, koji smo te voleli i divili ti se, mi, oni koje si opčinio i koji znamo da, tvojom smrću, nestaje jedan pravi pesnik i večno se zatvara božanska ruka. Opraštamo se ali tvoja dela, uzvišena, čista, sjajna, ostaju: danas, više nego ikad, ona odišu životom i nikada neće prestati da žive“.
 

Back
Top