Deda...

Pre neki dan sedim i razmišljam nešto: kako bi bilo lepo kad bih ikako mogla da mu kažem neke svoje misli, i da budem uverena da je to do njega stiglo...Toliko mi je žao što nema neke ''nebo-zemlja'' pošte, što više ne mogu da čujem njegov odgovor na svoje nedoumice, njegovu utehu, njegove kritike....Ništa ne znam. Pustim ponekad glas pa samoj sebi odgovaram, onako kako mislim da bi mi on odgovarao, ali....nisam sigurna da li pravilno razmišljam....Preispitam se zilion puta, pokušavam da osluškujem, pravim se da čujem njegov glas, a u stvari čujem samo svoje srce kako plače...

S druge strane, uverena sam da je on tu negde, u mojoj duši sigurno jeste, uspomena na njegovu izuzetno snažnu ličnost i harizmu neće izbledeti. Ne mogu da zamislim da je tako nešto moguće da se desi...

Bože, toliko mi je krivo!!!! Imam osećaj da bih nekad mogla da umrem od jecanja. Evo, juče je bilo 4 meseca otkad je umro, 4 meseca bez mog milog deke.

Uh, naljutio bi se sad zbog mog patetisanja. Nikad to nije voleo, i ja pokušavam da se kontrolišem njemu za ljubav, ali nekad prosto navali iz mene....sve te suze, neverica, užasno nedostajanje i ogromna praznina.
Kad ga je moj tata (njegov sin) odvezao u bolnicu, nije mogao da izdrži da ne počne da plače, a deda samo što mu šljagu nije opalio...Reči su suviše proste, suviše slabe da opišu koliko je jak čovek bio.

I tog dana je mislio na mene. Dao je tati da mi prosledi 3000 dinara jer će meni trebati. Ni danas ne mogu da verujem da je u tim trenucima kada je već gotovo umirao od bolova mislio na mene. Zahvaljujem mu na svemu...Ne na tim parama, nego na njegovim mislima, na njegovoj ljubavi!

Sada ne postoji drugi način da mu kažem, osim da šapućem u sopstvenom srcu, nekad da se isplačem nad tastaturom, a nekad nad papirom...
Zahvaljujem mu se na svoj ljubavi koju je imao za mene, na svoj brizi, na svim pohvalama i kritikama....
Izvinjavam se ako sam nekad bila gruba, ako nisam dovoljno rekla, ako nisam bila prisutna kada sam bila potrebna, što sam uvek mislila da je večan i da ima vremena da mu (po)kažem sve što mislim i osećam...a na žalost, taj osećaj me je prevario...

Volim te dedo moj, najviše na svetu CELOM! U mom srcu ćeš zauvek biti na počasnom mestu....
 
I ja sam isto mnogo voleo dedu. Samo što sam ja to još manje
iskazivao nego ti. A bio je mnogo gotivan, ponosan, jak, razborit,
ponekad težak, ali uvek sa razlogom. Iskren kol'ko čovek može da
bude i pravičan. I nadasve neverovatno emotivan iako to nije pokazivao,
tj. trudio se da ne pokaže. Prava čvrsta ruka u mom detinjstvu, u
najboljem smislu te sintagme. Da nije bilo njega neke stvari nikad' ne
bih shvatio i ne bih bio ohrabren za njih. A poslednju tvoju rečenicu
mogu da potpišem u celosti...
 
Moj deda je umro pre 4 godine, a baka 2 godine posle. Bila sam bash vezana za njih. Moj brat i ja smo njihovi jedini unuci, centar njihovog sveta. Najzesce je bilo to sto nam je deka uvek davao kintu, a baka krishom od dede dodavala josh.Ne znam zashto, ali eto, volela je da shteka za nas. Skupljala kusur, pa ga onda ukrupni, pa kad odemo kod njih, ona nam smuva lovu u dzep. Posle njene smrti odemo da sredimo kucu, i ispod tepiha nadjemo smotane novchanice povezane gumicom za tegle, od pre 15 godina... bilo mi je doshlo da vrishtim iz sve snage... Ni danas mi nije lakshe kad ih se setim
 
Tsutomu, i ja sam malo pokazivala...nije mi nikad ni dozvolio da pokažem...htela sam, ali osećala bih se smešno...Pokazivala sam na njemu prihvatljiv način- zvala sam ga, poljubila kad ga vidim i na rastanku, i eventualno zagrlila. Reči ''volim te'' ni iz mojih, ni iz njegovih usta nikada nisu izašle. To se podrazumevalo. Nije naš odnos bio ispunjen zagrljajima, maženjem, golicanjem, iskazivanjem ljubavi....nije bio nežan...ali je ipak bio veoma emotivan. Super smo se slagali. E to je ono što meni nedostaje :(....Čini mi se da meni i tebi nedostaju iste stvari...
No imagination, ovaj tvoj doživljaj sa smotanim novačanicama ispod tepiha me je poprilično pogodio i podsetio na jedan sličan. Naime, moj deda je bio veliki kritičar, a pogotovo je voleo da kritikuje svog sina (mog tatu)...I stalno, kad god bi došao kod nas, kritikovao je sina kako mu je garaža u neredu, te zašto ovaj alat stoji ovako razbacan, zašto je ono onde, a ovo ovde, a nama je bilo smešno jer i njegova garaža skroz isto tako stoji (što stvarno jeste istina, imao je milion džidža bidža, i uvek je sve to bilo ''sređeno'' po principu atomske bombe)...
Kada je umro, moji roditelji su otišli da srede kuću, i kad su ušli u garažu, ostali su zapanjeni- svaki šraf je bio na svom mestu, sve razvrstano po nameni, vrsti, sve cakum pakum...To je jadni deda sredio par dana pred svoju smrt...Bole takve stvari, kako da ne, paraju srce....

Meni je sada, moram priznati, malo lakše....Kada izađu te silne emocije, kad se istresem...Posle se to ponovo nakupi, ali dobro, ovu fazu ću pregurati (svaku ću pregurati, naravno, ali nekad upadnem u celonedeljni bedak....sada je bolje).
 
Žao mi je zbog tvog dede. Znaš, posle smrti moga oca ja više nikada neću moći da se nasmejem kao nekada, ali verujem i znam da ćemo biti zajedno u večnosti, kao što ćeš i ti sa svojim dedom.
 
ljubav između dede i unuke je nešto neobjašnjivo.
ja se nadam da ću jednog dana opet osetiti taj zagrljaj, tu toplinu,
koju je samo moj "seronja" mogao da mi pruži.
nema ga već dve godine.
imam svoju porodicu, mnogo posla, male klince...
ali mi on jako nedost aje.
srećna sam samo kada znam kko je lep i ispunjen život imao sa svima nama koji ostadosmo iza njega.
 
ja ...ovaj...
ja ne mogu da placem...placem jednom u pet godina...i to kad je nesto bas bas....

a posle ovog teksta pokrenute su moje emocije...i naviru mi suze na oci..

Ines....ti si stetna za okolinu...:)

i vise ne smem da citam tvoje tekstove, jer ne mogu da verujem da cu poceti da placem
 
E Altec,
i ja sam plakala dok sam ovo pisala :cry:...
A to što ne plačeš nikad, nije dobro...treba nekad pustiti suzu, osloboditi se tog tereta, bude posle lakše. Možda će čudno zvučati, ali drago mi je da sam pokrenula tvoje emocije.
PS. Ma nisam ja baš takva bedara, da pišem samo neke srceparajuće tekstove...Ovo je nešto što me baš boli, možeš misliti kad nekad uzmem telefon i okrenem dedin broj nesvesno, i trgnem se tek kad odzvoni do kraja....toliko sam ponekad nesvesna da više nije živ.

Nadam se da te nisam opet rasplakala ;)...Aj nadam se inspiraciji za neki veseli blog pa da se opet čitamo. Pozz!
 

Back
Top