Tuzni_patak
Elita
- Poruka
- 18.247
Dugo sam razmišljao šta mi toliko smeta danas u prisustvovanju verskim običajima i obredima. Iako sam ateista , kad želim da prisustvujem imam razlog zašto to želim.
Evo mojih zaključaka....
Nekada sam osećao iskrenu otvorenost vernika da svako biće bukvalno uveliča verski običaj, verski obred, jer časno biće bez zla jeste primer za pravoslavno prožimanje Boga kroz sve.
Nekada sam osećao strogost popova i njihovo "nadmetanje" sa zlonamerama prizemnih, ali uvek kroz otvorenost, dok se ne pokaže suprotno....
Danas, kada crkvu optužuju i da je moderna i da je konzervativna...jednom rečju svačija i ničija, sasvim je druga slika....
Kad sam medju vernicima osećam zatvorenost, neka vrsta tajnog društva, traži se lozinka....
Istovremeno vidim neiskrenost , i ono što mi najviše možda i smeta , nedoslednost.
Strah i nesigurnost se oseća na svakom mestu , nepoverenje.
Slabost i nepoverenje je danas veće u verskim krugovima nego u vreme socijalizma prema članovima partije. Jer tada je bilo bitnije da li si čovek pre svega, a danas su važnije "lozinke".
Kod sveštenika , a znam ih lično i privatno mnogo , i neki od njih su vrlo visoko u crkvenoj hijararhiji, je danas karakteristično upravo opet to samozaštitničko (kao da im je danas veća pretnja nego u doba socijalizma) . Upravo , postavljanje uslova , prenošenje odluka na druge, prenošenje saveta na druge.....Istrošenost iskrenosti i otvorenosti , čak i strah od ranjivosti.
Nekada sam voleo i privlačilo me je upravo to što se ljudi jaki i sigurni u sebe, ne sputavaju i ne ustežu da poklone dobrotu drugome, otvoreno bez blokada prilaze ljudima, ponizno slušaju (razumevanje reči koje dopiru kroz vazduh do uha i kasnije i do svesti) slabe, u praksi pokazujući da veruju u Boga kao stvoritelja svih bića....
Danas svuda gordost verom, traženje i ocenjivanje vere (i vernosti) drugih.
Šta vi mislite o traženju lozinki u pravoslavlju?
O insistiranju "vaistinu vaskrese" kao putu ka raju i bogu....
Sujeverje ili vera?
Evo mojih zaključaka....
Nekada sam osećao iskrenu otvorenost vernika da svako biće bukvalno uveliča verski običaj, verski obred, jer časno biće bez zla jeste primer za pravoslavno prožimanje Boga kroz sve.
Nekada sam osećao strogost popova i njihovo "nadmetanje" sa zlonamerama prizemnih, ali uvek kroz otvorenost, dok se ne pokaže suprotno....
Danas, kada crkvu optužuju i da je moderna i da je konzervativna...jednom rečju svačija i ničija, sasvim je druga slika....
Kad sam medju vernicima osećam zatvorenost, neka vrsta tajnog društva, traži se lozinka....
Istovremeno vidim neiskrenost , i ono što mi najviše možda i smeta , nedoslednost.
Strah i nesigurnost se oseća na svakom mestu , nepoverenje.
Slabost i nepoverenje je danas veće u verskim krugovima nego u vreme socijalizma prema članovima partije. Jer tada je bilo bitnije da li si čovek pre svega, a danas su važnije "lozinke".
Kod sveštenika , a znam ih lično i privatno mnogo , i neki od njih su vrlo visoko u crkvenoj hijararhiji, je danas karakteristično upravo opet to samozaštitničko (kao da im je danas veća pretnja nego u doba socijalizma) . Upravo , postavljanje uslova , prenošenje odluka na druge, prenošenje saveta na druge.....Istrošenost iskrenosti i otvorenosti , čak i strah od ranjivosti.
Nekada sam voleo i privlačilo me je upravo to što se ljudi jaki i sigurni u sebe, ne sputavaju i ne ustežu da poklone dobrotu drugome, otvoreno bez blokada prilaze ljudima, ponizno slušaju (razumevanje reči koje dopiru kroz vazduh do uha i kasnije i do svesti) slabe, u praksi pokazujući da veruju u Boga kao stvoritelja svih bića....
Danas svuda gordost verom, traženje i ocenjivanje vere (i vernosti) drugih.
Šta vi mislite o traženju lozinki u pravoslavlju?
O insistiranju "vaistinu vaskrese" kao putu ka raju i bogu....
Sujeverje ili vera?