Ako se radi o nemackom romanticarskom pokretu, na prvom mestu treba spomenuti JENSKU GRUPU koja se afirmise izmedju 1790-1800. i u koju spadaju Vakenroder, Tik, Novalis; ona usvaja u osnovi teorije brace Slegel, a filozofski je inspirisu Fihte, Slajermaher i Seling. Oko 1803. se u Berlinu formira nova skola s Fon Arnimom, La Mont Fukeom i Shamisom, a izmedju 1806. i 1808. stvara se hajdelberska grupa s Brentanom, Ajhendorfom i bracom Grim. Izvan grupa stoje Zan Paul, Hederlin i Klajst i znacajan za razvitak proznih struktura E. T. A. Hofman. Presudnu ulogu imaju braca Slegel, oni uredjuju casopis Atheneum.
Ali nije potpuno tacno uobicajeno nemacko glediste da je romantizam tvorevina Shlegela, Tika, Novalisa i Vakenrodera. U istoriji nemacke knjizevnosti - izmedju pojave Klopstokovog dela ''Mesija'' 1748. i Geteove smrti 1832. - primecuje se jedinstvo i celovitost citavog tog pokreta, koji se naziva romantickim.
Naravno, postoje razliciti stupnjevi tog razvoja : 70-ih g. 18.v. javio se pokret Sturm und Drang, slican onome sto se u Francuskoj ili Engleskoj naziva ''predromantizam'', jer je na njega najznacajniji uticaj izvrcio Ruso, a engleski i skotski kriticari prilicno pripremili Herderove ideje.
Herder je krajnje iracionalisticki nastrojen predromanticar, kao sto su to i mladi Gete i Shiler, iako su obojica prosla kroz fazu klasicizma, koja se najvecim delom ispoljila jedino u njihovim teorijama. Vrlo je tesko naci ista klasicko u Shilerovoj praksi.
Geteova najveca dela su subjektivne lirske pesme, ''Faust'', ''Majster'' i ''Verter'', a u njima tesko da postoji ikakav trag klasicizma. Gete nije prihvatao njutnovsku kosmologiju, predstave o svetu kao o masini, vec je pesnicki branio jedno dinamicko, organsko shvatanje prirode. Geteova gledista nisu istovetna sa Shelingovim, ali se tesko mogu razlikovati od njih – a SHeling je bio otac nemacke filozofije prirode. Takodje, Gete je simbolicar i mitolog – on je jezik tumacio kao sistem simbola i slika; prvi je povukao jasnu razliku izmedju simbola i alegorije. Pokusao je da stvara nove mitove. U svom jedinom apstraktnom filozofskom spisu on tvrdi da vidi Boga u prirodi i prirodu u Bogu. Tako se Gete savrseno uklapa u evropski romantički pokret.
Izraziti stepen helenstva, ciji koren se nalazi u Vinkelmanu : Shiler, Helderlinovi ''Hiperion'' i ''Arhipelag'', Geteov rad o Vinkelmanu i rani spisi F.Shlegela. Odusevljenje Heladom postoji i u Francuskoj (A.Shenije, Shatobrijan i Lamartin) i Engleskoj (veoma rasprostranjeno u 18.v., a kod Bajrona, Shelija i Kitsa naslo snazan izraz). Citavo to novohelenstvo uopste ne mora da protivreci romantizmu. Homer je tumacen kao primitivan pesnik. Shlegelu i Shelingu treba zahvaliti na shvatanju orficke, orgijasticke strane helenske civilizacije. Shvatanje antike u Kitsovom ''Hiperionu'' je vrlo daleko od neoklasicizma 18.v.
Jedinstvo nemacke knjizevnosti od polovine 18.v. do Geteove smrti sadrzi se u pokusaju stvaranja nove filozofije, koja istice ukupnost covekovih snaga, ne samo razum ili samo osecanje, istice intuiciju, ''neposredno intelektiualno saznanje'', uobrazilju. Predstavlja obnovu neoplatonizma, jedan panteizam, monizam koji dolazi do poistovecivanja Boga sa svetom, duse sa telom, subjekta sa objektom. Pobornici ovih ideja su uvek bili svesni nepouzdanosti svojih gledista, pa su im i ona sama izgledala kao neki daleki ideali – zato se javlja ''beskonacna zelja'', i istice evolucija umetnosti, shvacene kao lagano priblizavanje idealu. Raznovrsna egzoticnost je deo te opste reakcije na 18.v. – potisnute snage duse tragaju za svojim uzorima i analogijama u praistoriji, na Istoku, u srednjem veku i u Indiji, kao i u nesvesnom i u snovima.
Nemacki romanticki pisci su savremenici procvata nemacke muzike – Betovena, Shuberta, Shumana, Vebera. Saradnja poezije sa muzikom ne postoji u Engleskoj, a u Francuskoj je kasna i neznatna.
Romantizam u Nemackoj je dublje nego u drugim zemljama delovao je na sve oblasti – filozofiju, politiku, filologiju, istoriju, nauku i sve umetnosti.
Nemacki romantizam, mnogo vise nego francuski ili engleski, je bio pokret inteligencije koja je oslabila svoje klasne spone, i zato bila narocito sklona stvaranju knjizevnosti koja je udaljena od obicne stvarnosti i drustvenih problema.
UTICAJ: Ne porice se izvornost velikih nemackih pisaca kada je kaze da su oni slobodno crpli iz stranih izvora (Ruso, engleski predromantizam), ili izvora u udaljenoj proslosti, stranoj i domacoj, iz izvora koji su stajali na raspolaganju i drugim evropskim nacijama (neoplatonizam, Dj.Bruno, Beme, Spinoza, Lajbnic). Nemacki uticaj u Engleskoj : Beme je imao znacaj za Blejka, Sheling i A.V.Shlegel za Kolridza, Gete za Skota, mada je sasvim zanemarljiv nemacki uticaj na Vordsvorta, Shelija, Kitsa, cak i Bajrona. Nemacki uticaj u Francuskoj : mnogo kasnije; Shlegel je zasluzan za uvodjenje nove kriticke terminologije; zanimanje za nemacku knjizevnost je snazno kod Nodijea i Nervala, dok Shatobrijan, Lamartin, Vinji, Igo, Balzak, Sen-Bev nemaju mnogo dodirnih tacaka sa njom.
(izvod iz Velekovih "Kritickih pojmova" + "Recnik knjizevnih termina")