Luj Ferdinand Selin

Snezana67

Primećen član
Poruka
504
Mozda je ova tema vec bila na forumu, pa se unapred izvinjavam ako je ponavljam.

Dakle, da li ste citali Selina, ako jeste - sta, sta mislite o njegovom delu, sta vam se dopada ili ne dopada....?

Pitanje postavljam zbog toga sto se, na moju radost, jedno za drugim napokon prevode sva njegova dela (decenijama nam je na srpskom bio dostupan samo njegov roman "Putovanje nakraj noci").
 
Samo sam Putovanje nakraj noći proćitao, a to je malo, da bih govorio o njegovom delu. Jezik romana je originalan i šarolik, nisu mi se dopali halucinogeni doživljaji junaka, angažovanost kao poruka je na mestu. Čitao bih još, da mi se posebno dopao..Zaboravio sam da dodam da je bio antisemit, a to nije stvar zablude.
 
Hronologija života i rada Luja Ferdinanda Selina

Pre svega, želim da živim život ispunjen neprilikama koje će proviđenje, nadam se, izvoleti da prospe po mome putu.

Beležnica oklopnika Detuša, 1913.


1894.

  1. maja u Kurbevoa (Sena), u Ulici Ramp di Pon (Rampe du Pont) na kućnom broju 12, rođen je Luj- Ferdinand Ogist Detuš (Louis-Ferdinand Auguste Destouches), sin jedinac Fernanda Ogista Detuša, rođenog 1865. u Avm i Margerite Lujze Selin Giju (Marguerite Louise Celine Guilloux), rođene 1868. u Parizu. Margerit Detuš vlasnicaje dućana modne odeće i rublja, a Fernand Detuš, diplomac književnosti, od 1890. godine radi u dopisnoj službi Osiguravajućeg društva „Feniks” („Požarno – Bubatnara” u Smrli na veresiju). Njegov otac, Lujev deda, profesor je književnosti u gimnaziji u Avru. – 28. maja, krštenje Luja Detuša. Kumovi su mu baka sa majčine strane Viktorija Selin Giju i ujak Žilijen, zvani Luj Giju.
1895,

Maloga Luja daju na čuvanje dojilji (dadilji), kod koje ostaje dve godine.

1897.

  1. aprila porodica zatvara dućan i seli se u Pariz u Ulicu Vavilonsku.
1898.

Još jedna selidba, sada u Ulicu Ganeron.

1899.

U julu, nova adresa: Pasaž Soazel (Choiseul) br. 67 (Berezinski prilaz u Smrti na veresiju), gde Margerit Detuš preuzima dućan „kurioziteta”.

1900.

  1. oktobra polazi u „državnu” osnovnu školu na Skveru Luvoa.
  2. (Luju Detušu je 10 godina) Nova selidba, ovaj put ,,u komšiluk”: Pasaž Šoazel 64. – 28. decembra umire Viktorija Selin Giju (baka sa majčine strane).
1905.

U februaru napušta opštinsku školu na Skveru Luvoa i prelazi u katoličku školu bratstva Sen-Zozef, u Ulici 29. jula br. 6. Letnji raspust provodi u Dijepu.

1906.

U oktobru ponovo prelazi u „državnu” školu, u Ulici Aržantej br. 11.

1907.

  1. juna, stiče svedočanstvo o „maloj maturi”. Leto 1907 – leto 1908. Luj Detuš provodi u Pansionu u Dipholcu (Hanover), učeći nemački, dok se porodica Detuš, iako i dalje drže dućan u Pasažu Šoazel, seli u Ulicu Marsolije br. 11.
1908.

Od septembra do decembra boravi u pansionu u Karlsrueu.

1909.

Od februara do novembra boravi u Engleskoj; pohađa University School u Ročesteru i Pierremont Hall School u Broudstersu („Minvel Koledž” u Smrti na veresiju).

1910.

Od 1. januara šegrtuje (kao trgovački pomoćnik) kod Remona, trgovca trikotažom i metražom, na uglu ulica Soazel i 4. septembar. Od 1. septembra šegrt kod juvelira Robera (ugao ulica Roajal i Sent- Onore).

1911.

Od 1. aprila šegrt kod juvelira Vagnera (111, rue duTemple). Od 5. oktobra učenik kod juvelira Lakloša (15, rue de la Paix), a zatim, u decembru, u isposta- vi istoga juvelira u Nici.

1912.

  1. septembra, ne čekajući poziv, prijavljuje se na tri godine u 12. oklopni konjički puk u Rambujeu: period života koji će opisati u romanu Vojna (Casse- pipe). U oktobru počinje vojnička obuka. Novembar-decembar: zapisuje beleške koje će posthumno (1965) biti objavljene pod naslovom Beležnica oklopnika Detuša (Carnets du cuirassier Destouches).
1913.

  1. avgusta unapređen u brigadira (najniži čin u konjici; ekvivalent pešadijskom kaplaru).
  2. (20 godina)
  3. maja unapređen u konjičkog podoficira (mare- chal des logis), čin ekvivalentan pešadijskom naredniku. – 14. jula učestvuje na paradi u Lonšanu (Long- champ). – 31. jula 12. oklopnije na frontu u Loreni. – 2. Avgusta na frontu u Vevru. – Oktobar, na frontu u Flandriji. – 27. oktobra kao dobrovoljac na zadatku veze, u Poelkapelu kod Ipra, konjički podoficir Luj Detuš ranjen je u desnu nadlakticu (prostrelna rana sa otvorenim prelomom). Izgleda da je pre toga već bio zadobio i udarac u glavu; potres koji je verovatno bio osnovni uzrok glavobolje i vrtoglavice, koje su ga mučile do kraja života. – 29. oktobra operisan u Hazbruku; pohvaljen u dnevnoj zapovesti puka, a zatim (25. novembra) i divizije. – 24. novembra odlikovan medaljom za vojničke zasluge (medaille militaire), a zatim i ratnim krstom; njegova fotografija objavljena je na naslovnoj strani časopisa L’Illustre national. – 1. decembra, primljen u bolnicu ,,Val-de-Gras“. – 27. decembra, u bolnici (oporavilištu) „Pol Brus“ u Vilžuifu.
1915.

  1. januara još jedna operacija na desnoj ruci. – U februaru primljen u bolnicu ,,Mišle“ u Vanvu. – 24. februara tromesečno odsustvo radi oporavka. – 16. marta na elektroterapiji u ,,Val-de-Grasu“. – U aprilu dodeljen pasoškoj službi francuskog poslanstva u Londonu. – 7. decembra otpušten iz vojske, bez prava na penziju.
1916.

  1. januara, u Londonu, ženi se barskom zabavljačicom Suzanom Nebu. – U martu potpisuje ugovor sa Šumskim gazdinstvom ,,Šanga-Ubangi“ (Kamerun) kao nadzornik plantaže kaučuka i kakaoa. – 10. maja, u Liverpulu, ukrcava se na brod ,,Akra“ koji plovi za Dualu, gde stiže sredinom juna (preko Akre i Lagosa). Do kraja godine više puta menja mesta boravka u unutrašnjosti Kameruna. Iz ovog perioda datiraju njegovi prvi književni radovi (dve pesme i jedan prevod Kiplinga). – U septembru nadzornik na plantaži ,,Bikobimbo“.
1917.

U februaru jednostrano raskida ugovor. – U martu leži u bolnici u Duali (bolestan od malarije, čije će posledice, kažu, osećati do kraja života). – U aprilu ukrcava se na brod ,,Tarkva“ (Tarquah) koji plovi za Liverpul. Tokom plovidbe piše novelu Talasi (Desvagues). – U maju stiže u London. – U septembru vraća se u Pariz; susreće Raula Markija, zvanog Anri de Gramji (Kursijal de Perer u Smrti na veresiju), urednika naučno-popularnog časopisa Eureka (Genitron u Smrti na veresiju).

1918.

U februaru prevod u Eureci sa potpisom L. Detuš.

  • U martu, zajedno sa Raulom Markijem, angažovan ocl strane Rokfelerove fondacije u misiji za borbu protiv tuberkuloze, stiže u Ren, gde upoznaje doktora Folea i njegovu kćer Edit (kod kojih je, izgleda, boravio pošto je napustio misiju). – Od decembra 1918. do aprila 1919. u Renu, priprema maturu.
1919.

Polaže maturu u Bordou; 2. aprila prvi deo: jezike i latinski, sa ocenom ,,dobar“; 2. jula drugi deo: filozofiju, sa ocenom ,,dobar“. – 10. avgusta, u Kentenu, ženi se Editom, kćerkom dr Folea (brak sa Suzanom Nebu nije prijavio francuskom poslanstvu u Londonu, pa ovaj nije ni bio zaveden u knjigu venčanih). Mladenci se sele na Kej Rišmon br. 6 u Renu. – U novembru Luj Detuš se upisuje na Fakultet prirodnih nauka u Renu, na studije fizike, hemije i prirodnih nauka (P. C. N.). Zahvaljujući Lujevom ujaku Zoržu Detušu, sekretaru Medicinskog fakulteta u Parizu, dr Fole je postavljen za direktora Medicinske škole u Renu.

1920.

  1. marta stiče diplomu (P. C. N., što je, u stvari, neka vrsta pripreme za univerzitetske studije). – 1. aprila upisuje se u Medicinsku školu u Renu, čime započinje studije medicine, po ubrzanom postupku, kojije bio odobren za ratne veterane. – 15. juna rađa mu se kći Kolet Detuš. – 16. juna, opet zahvaljujući Zoržu Detušu, dr Fole je primljen za dopisnog člana Akademije nauka. – 26. oktobra izlaganje Luja Detu-ša u Akademiji nauka („Fiziološka zapažanja o Convoluta roscoffensis’, rad koji je proistekao iz njegovih poseta jednoj laboratoriji za morsku zoologiju, u kojoj je, verovatno, bio i saradnik).
1921.

  1. aprila i 22. jula polaže prva dva ispita iz medicine. – 18. aprila novo izlaganje u Akademiji nauka („Produženje života kod Galleria mellonella“). – U oktobru, nezvanično, sarađuje sa laboratorijom Sergeja Metalnikova u Pasterovom institutu u Parizu.
1922.

Ocl 1. oktobra do 16. decembra stažira u Porodilištu „Tarnije” u Parizu. – 16. novembra polaže treći ispit iz medicine. – 5. decembra primljen na nastavak studija medicine u Parizu.

1923.

U januaru stažira u porodilištu bolnice „Košen’b – 15. februara i 10. aprila polaže četvrti ispit. – 3. maja, 27. i 29. juna polaže peti (poslednji ispit). – Od 1. juna, u više navrata, menja nekolicinu lekara u njihovim ordinacijama.

  1. (30 godina)
  2. maja brani tezu Život i delo Filipa Ignacija Zemelvajsa (za koju 22. januara 1925. dobija „bronzanu medalju”). – 27. juna upoznaje doktora Rajhmana (Judencvek u Crkvi-, Jubelblat u Bagatelama za jedan pokolj), direktora Sekcije za higijenu Društva naroda (Ženeva), i postaje njegov saradnik.
1925.

Od 14. februara do 8. avgusta, u misiji Društva naroda (Sekcije za higijenu) na Kubi, zatim u Njujorku, Vašingtonu, Nju Orleansu, Baltimoru, Detroitu, Kanadi, Engleskoj… Objavljuje rad „Terapija kininom”.

1926.

Od 14. marta do 9. juna u misiji D. N. u zapadnoj Africi (Senegal, Sudan, Gvineja, Obala Slonovače, Togo). – 21. juna razvodi se od Edit Fole. – 21. jula do 25. avgusta misija u Evropi; upoznaje američku plesačicu Elizabet Kreg, devojku „slobodnih nazora” („uvek sam voleo da su žene lepe i da su lezbijke“), sa kojom ulazi u kratku, ali burnu vezu, i kojoj će, kasnije, posvetiti Putovanje nakraj noći. Piše Crkvu.

1927.

Odmor u Parizu. Ugovor sa Društvom naroda, koji je isticao 31. decembra, nije mu produžen, ali izgleda da ni on to nije želeo („… suviše Jevreja, suviše sastančenja i izveštaja…”). Piše farsu Perikle, koja će biti objavljena posthumno pod naslovom Progres. – U oktobru „Galimar” odbija da objavi Crkvu. – U novembru doktor Detuš otvara ordinaciju opšte i dečje medicine u Klišiju, u Ulici Alzas br. 36.

1928.

  1. maja objavljuje članak „O zdravstvenoj službi u Fordovoj fabrici u Detroitu”. – U julu, „Galimar” odbija da objavi Zemelvajsov život. – 24. novembra objavljuje članak „Socijalno osiguranje i ekonomska politika u zdravstvu” (La Presse medicale).
1929.

U januaru, po preporuci profesora Leona Bernara, radi kao honorarni lekar (van radnog odnosa) u gradskom dispanzeru u Klišiju. – U martu i aprilu boravi u Londonu. – U avgustu se seli u Ulicu Lepik br. 98; upoznaje Žozefa Garsena (Kaskal u Ginjolovoj družini) i slikara Anrija Maea (Mahe). – Od decembra do februara 1930. boravi u Nemačkoj i Skandinaviji. Verovatno krajem 1929. počinje da piše Putovanje na kraj noći.

1930.

  1. marta objavljuje članak „Zdravstvo u Francuskoj“ u Mondu. Priznat mu je pronalazak jednog leka. – U junu i julu putuje po srednjoj Evropi.
1931.

U januaru boravi u Ženevi.

1932.

  1. marta umire mu otac Fernand Detuš. – 14. aprila rukopis Putovanja na čitanju kod „Galimara”. – 30. juna potpisuje ugovor sa izdavačkom kućom „Denoel i Stil“. – 15. oktobra izašlo iz štampe Putovanje na kraj noći. – 7. decembra Gij Mazlin dobija Gonkurovu nagradu za Vukove; Selin nagradu ,,Renodo“. – 18. decembra, u jeku rasprava izazvanih dodelom Gonkurove nagrade, napušta Pariz i putuje u Nemačku preko Svajcarske i Austrije. U Berlinu susreće Eriku Irgang i Siliju Pam (N*** u objavljenoj prepisci Selinovoj), devojke koje je upoznao nekoliko meseci ranije u Parizu.
 
1933.

  1. februara u časopisu Mesečnik (Le Mois) izlazi članak ,,Da zatru nezaposlenost, hoće li zatirati i nezaposlene?“ – 16. marta Kandid objavljuje: ,,Da se izjasnimo…, pogovor Putovanju na kraj noći”; ručak sa članovima žirija ,,Renodo“. – 4. aprila upoznaje F.lija Fora. Verovatno u aprilu počinje da prerađuje rukopis Crkve. – U maju i junu putuje po Evropi (London, Antverpen, Beč) i piše predgovor za Site d’Auteu 31(31, Cite d’Antin); počinje da piše Smrt na veresiju. – 17. juna prisustvuje banketu povodom Medicinskog kongresa Francuske Akcije. – U avgustu i septembru boravi u Dinaru. – 12. septembra objavljena komedija Crkva (L’Eglise). – 1. oktobra kazuje svoju „Počast Zoli“ u Medanu, povodom trideset prve godišnjice Zoline snrrti. – U decembru odgovara na anketu ,,Za koga pišete?“ časopisa Commune.
  2. (40 godina)
  3. juna odlazi u SAD kod Elizabete Kreg, sa kojom raskida vezu (u Los Anđelesu); odlazi u Čikago sa danskom plesačicom Karen-Mari Jensen, pa u Njujork, odakle se vraća u Evropu. – U avgustu boravi u Sen-Malou. – U decembru boravi u Antverpenu sa Evelin Pole.
1935.

U februaru u Beču sa Silijom Pam. – U martu ponovo u Antverpenu sa Evelin Pole. – Maj u Londonu; posle kratke veze sa pijanistkinjom Lisjen Delforž, putuje u Dansku, Nemačku i Austriju. – U septembru boravi u Sen-Zermen-an-Leu; piše Smrt na veresiju. – Krajem 1935. upoznaje operetsku plesačicu Lisetu Almanzor.

1936.

Vreme „Narodnog fronta“ (Front populaire), početka španskog građanskog rata… Selin, u tim vremenima previranja, impulsivno, prosto bezglavo uleće u političke angažmane i avanture koje će odrediti čitav njegov život i čija će senka lebdeti do dana današnjeg i nad njegovim književnim delom. Iako neće pristupiti nijednoj partiji, objaviće jedan antikomunistički i tri antisemitska pamfleta; prisustvovaće kolaboracionističkim manifestacijama i važiće za ličnost blisku pariskim kolaboracionističkim krugovima. – 29. aprila objavljena Smrt na veresijit (Mort a credit). – U julu Rober Denoel objavljuje svoju „Apologiju Smrti na veresijii’ i Selinovu „Počast Zoli“. „Galimar” objavljuje Ostrvske tajne (Secrets dans l’ile). – Ujulu i avgustu putuje u SSSR (Lenjingrad, Moskva) povodom ruskog prevoda Putovanja (prevod Elze Triole i Luja Aragona). Vratiće se pun duboke mržnje prema komunizmu, okrivijujući ga zbog nade u budućnost, dok bi jedina prava „revolucija” bilo priznanje sopstvene (ljudske) gnusobe. – 2. Decembra Crkva premijerno izvedena u teatru „Selesten” u Lionu. – 30. decembra objavljena Mea Culpa (antikomunistički pamflet ,,nadahnut“ boravkom u „crvenoj” Moskvi); Denoel u istom izdanju prvi put štampa i Život i delo Filipa Ignacija Zemelvajsa-, u ovom izdanju, Selin najavljuje Vojnu (Casse-pipe) u pripremi. Ta najava ponovljena je i u novembru 1938. u Skoli za leševe, ali se posle toga više ne pojavljuje.

1937.

U februaru boravi u Njujorku. – U maju i junu u Avru, Sen-Malou; neprijatnosti s engleskom policijom u Džersiju. – 10. decembra prestaje da radi u dispanzeru u Klišiju. – 22. decembra objavljuje svoj prvi antisemitski pamflet Bagatele za jedan pokolj (Bagatelles pour un massacre), u kome otvoreno poziva u ,,rat protiv jevrejske i judeo-boljševičke opasnosti”. („Čitav svet je jedno deoničarsko društvo, trust, čije sve (deonice poseduju Jevreji, a čije su filijale: ’komunistička’, ’rojalistička’, ’demokratska’, možda i ’fašistička’… Zavera mondio-Levi-Blum… Čitava demokratija je čista jevrejska diktatura…”) Posle toga, kao lekar, prinuđen je da u više navrata daje otkaz.

1938.

Januar provodi u Antverpenu sa Evelin Pole. – U aprilu i maju u Kanadi i SAD, povodom objavljivanja engleskog prevoda Smrti na veresiju. – Jula u Londonu sa Anrijem Maeom. Leto provodi u Dinaru; piše Skolu za leševe. – 15. Novembra Skola za leševe (u kojoj Selin propoveda savez sa Nemačkom) izlazi iz štampe. Posle toga biva proglašen za Hitlerovog pristalicu. – 2. decembra prisustvuje političkom skupu koji su organizovali Darkije de Pelpoa i „Francuska u okovima“.

1939.

U januaru novinar Leon Trajh, „prozvan” u Skoli za leševe, preti Selinu tužbom zbog klevete (procesa neće biti). – 8. marta na sudu zbog klevete, po tužbi doktora Rokea, koga pominje u Skoli za leševe (pre- suda protiv Selina i Denoela izrečena 21. juna). – U maju, u dogovoru sa Selinom, Denoel povlači iz prodaje Bagatele i Školu za leševe. – 10. juna Selin se seli iz Ulice Lepik u stan svoje majke u Ulici Marsolije br. 11. – Juli provodi u Bretanji. – U julu i avgustu polemika sa štampom (Le Merle\ Le Canard enchaine; L’Humanite; Je suis partout; Le Soir; Le Droit de vivre) koja ga optužuje da se upleo u „aferu Abec“ u vezi s „aferom Oben-Poarije“. – U avgustu otvara ordinaciju u Sen-Zermen-an-Leu. – 9. novembra definitivno oslobođen vojne obaveze kao invalid prve kategorije sa telesnim oštećenjem 70% i pravom na doživotnu penziju. – 15. decembra prihvata angažman kao brodski lekar na ,,Seli“ (Chella) koja plovi za Kazablanku (Maroko).

1940.

  1. januara ,,Sela“ je oštećena u slučajnom udaru sa britanskim eskortnim brodom „Kingston Kornelijan“ („Nabili smo se na tu torpednjaču… razletela se sve sa bombama – pravi vulkan! 27 mrtvih iz taka… Potonula je za 17 sekundi! A mi! Pukotina duga 35 metara – gomila ranjenika – krasna noć!“). Prinudno iskrcavanje u Gibraltaru. – U martu primljen za lekara u dispanzer u Sartruvilu. – 10. juna u zbegu sa kompletnom službom dispanzera; Orlean, La Rošel, Sen-Zan-d’Anželi. – 14. jula povratak u Sartruvil; Selin se seli u Ulicu Zirardon br. 4.
1941.

  1. februara u listu La Gerbe Selin objavljuje „Čin vere“ (Acte de foi) iza koga sledi (do 1944. godine) polemika sa štampom, tokom koje će objaviti tridestak „otvorenih pisama” i četiri intervjua. – 25. februara, u novoosnovanoj filijali svoje izdavačke kuće „Nova francuska izdanja”, Denoel objavljuje još jedan pamflet, U sosu (Les Beaux Draps), u kome Selin „analizira“ uzroke francuskog poraza. -11. maja prisustvuje inauguraciji Instituta za proučavanje jevrejskog pitanja. – Juni provodi u Bretanji; juli u Belgiji i Holandiji; avgust u Fontenblou. – 4. decembra zabrana distribucije i zaplena pamfleta U sosu u neokupiranoj zoni; delimična zaplena u Marseju i Tuluzi. – 22. Decembra prisustvuje osnivačkom skupu „Jedinstvene partije“ u organizaciji ,,Au pilori“ (,,Na stubu srama“).
1942.

U zimu radi na Ginjolovoj družini. – 1. Februara prisustvuje mitingu koji je održao Dorio po povratku sa ruskog fronta. – U martu putuje na pet dana u Berlin; govori na mitingu u jednom Domu francuskih radnika: „Radnici, Francuzi, kazaću vam nešto važno… Dobro vas poznajem, i ja sam od vaših, radnik kao i vi… Ovi ovde (Nemci) su baš gadni. Kažu da će dobiti rat, to ne znamo. Oni drugi, Rusi, s druge strane, nisu ništa bolji. Možda su i gori! Ovo vam je stvar izbora između kolere i kuge! Nimalo veselo. Ostajte mi zdravo!“ – 14. marta potpisuje Manifest francuskih intelektualaca protiv engleskih zločina (bombardovanja Pariza). – U junu večera u „Evropskom krugu“ (u Parizu). – 20. decembra govori pred svojim kolegama, lekarima, u sedištu Sanitarnog zavoda Francuske.

1943.

  1. februara, potpisuje ugovor za objavljivanje Sablazni uponorima (Scandale aux Abysses)\ rukopis, započet još 1938, završava u jesen, ali on ostaje ,,na ledu“ i 1944. godine. – 23. Februara ženi se Lisetom Almanzor. – Od juna do septentbra u Renu i Sen-Malou; piše predgovor za jedno Bernardinijevo delo koje će ostati neobjavljeno.
  2. (50 godina)
  3. marta objavljena Ginjolova družina (Guignol’s Band); Sablazan u ponorima je u štampi. – 17. juna Selin, Liseta Detuš i mačak Beber polaze Nemačku, s namerom da pređu u Dansku; borave u Baden-Badenu, Berlinu, Noj-Rupinu (Sever)\ zatimu Zigmaringenu, gde je boravio i maršal Peten i gde je zasedala „vladina komisija“ koja je bila produžetak višijevske vlade, a gde Selin radi kao lekar francuske kolonije (Od zamka do zamka).
1945.

  1. marta u Parizu umire Selinova majka Margerit Detuš; Selin i kompanija odlaze iz Zigmaringena u Dansku. – 27. marta stižu u Kopenhagen. Odsedaju kod Karen-Mari Jensen. – 19. aprila istražni sudija Visokog suda pravde departmana Sena izdaje nalog za hapšenje Luja-Ferdinanda Selina. – U leto, dvoumi se da li da nastavi da radi na Ginjolovoj družini ili da završi Bitku za Stiks (prvobitna verzija Carolije za neki drugi put). – 2. decembra Rober Denoel ubijen na Esplanadi invalida. – 17. decembra, na osnovu zahteva Francuskog poslanstva u Danskoj za ekstradiciju, Selin i Liseta su privedeni i pritvoreni (zatvor ni) u „Vestre Fengzel”. Liseta je oslobođena 10 dana kasnije.
1946.

  1. novembra piše „Odgovor na optužbe za izdaju, koje je protiv mene izreklo francusko pravosuđe, a koje su izneli istražni organi danskoga suda u istražnom postupku tokom mog pritvora 1945-1946. u Kopenhagenu”. – 8. novembra prebačen u bolnicu ,,Sandbi“.
1947.

U januaru u zatvorskoj bolnici u „Vestre Fengzelu“. – 26. februara u bolnici ,,Rigs“ u Kopenhagenu. – 20. marta završava Gromove i munje (Foudres et fleches); odustaje od Ginjolove družine II. – U junu radi na prvom poglavlju Carolije za neki drugi put (Feerie pour une autre fois). – 24. juna Selin je oslobođen; odobren mu je boravak (pod nadzorom) u Kopenhagenu. Pridružuje se Liseti u Kronprinsesegade br. 18. – U novembru piše „Raspomamljenost” (,,A l’agite du bocal“), otvoreno pismo Sartru. – 8. decembra raskida ugovor koji ga je vezivao za izdavačku kuću „De- noel“.

1948.

  1. aprila, ,,Denoel“ oslobođen optužbe. – 19. maja Selin i Liseta odlaze iz Kopenhagena u Klarskovgard na Baltiku, gde borave na imanju svoga danskog advokata Mikelsena. – U leto ipak završava Ginjolovu družinu II, koja će biti objavljena posthumno, pod naslovom Londonski most (1964); nastavlja da radi na Čaroliji; dopisuje se sa prijateljima: Ž. Daranjesom, Sarlom Deejom, Anrijem Maeom, Pjerom Monijeom, Alberom Parazom i američkim univerzitetskim profesorom Miltonom Hindasom. – U decembru Gromovi i munje objavljeni kod Sarla de Žonkjera.
1949.

  1. juna novo izdanje Putovanja (izdavač „Froa- sar“). – U novembru Vojna objavljena u „Sveskama Plejade”; Lanov de Tarta objavljuje „Pismo Sartru“ („Raspomamljenost”). – U decembru Pjer Monije u izdavačkoj kući „Frederik Sambrijan” objavijuje Vojnu. Selin piše novi „podnesak”: „Odgovor na optužnicu tužilaštva Visokog suda pravde“. – 5. decembra održana javna rasprava u postupku protiv Selina; odloženo sine die (na neodređeno vreme).
1950.

  1. januara, po nalogu predsednika Visokog suda pravde, javni poziv Selinu da se pojavi pred sudom, istaknut na kućni broj 98 u Ulici Lepik i objavljen u štampi. – 21. februara pretres pred Visokim sudom pravde departmana Sena; Selin, u odsustvu, osuđen na godinu dana zatvora, 50.000 franaka globe, konfiskaciju 50% imovine, i proglašen „nacionalno nedostojnim“ (indignite nationale), što povlači gubitak građanskih prava. – U maju novo izdanje Smrti na veresiju (izdavač „Frederik Sambrijan”). – U oktobru, u Parazovoj knjizi Valsez saucisses, objavljena Selinova pisma (Parazu). – U novembru, „Frederik Šambrijan” objavljuje Sablazan u ponorima.
1951.

  1. aprila Vojni sud amnestirao Selina. – 1. jula Selin i Liseta se vraćaju u Francusku; – 18. jula Selin potpisuje ugovor sa izdavačkom kućom „Galimar”. – U septembru nastanjuju se u Medonu, u jednom paviljonu, gde će Selin otvoriti ordinaciju, a Liseta školu plesa. – U oktobru, smatrajući da je oklevetan u Jingerovom Dnevniku, Selin tuži izdavačku kuću ,,Žilijar“. – U decembru Kasacioni sud preispituje Selinovu amnestiju.
 
1952.

Od marta do maja ponovljena izdanja Putovanja nakraj noći, Smrti na veresiju, Ginjolove družine, Crkve, Vojne, Zemelvajsa. Prvo izdanje romana Carolija za neki drugi put.

1953.

  1. septembra doktor Detuš učlanjen u Lekarsko društvo Sene i Oaze.
  2. (60 godina)
  3. juna NRF počinje da objavljuje Razgovore sa Profesorom Y (Entretiens avec le Professeur Y).
1955.

  1. juna objavljen roman Normansa (Normance) (Čarolija za neki drugi put II).
1956.

Arleti i Mišel Simon snimaju dve Selinove šansone i čitaju odlomke iz njegovih dela; Putovanje u „Džepnoj knjizi“.

1957.

  1. juna izlazi iz štainpe roman Od zamka do zamka (D’un chateau l’autre).
1958.

Smrtna veresiju u „Džepnoj knjizi”; Arleti i Pjer Bra- ser snimaju nove odlomke iz Selinovih dela i jedno neobjavljeno izlaganje: Govori vam L.-F. Seiin.

1959.

  1. marta doktor Detuš zatvara lekarsku praksu. – 22. maja novo izdanje baleta (Gromovi…, Sablazan…) pod naslovom Baleti bez muzike, bez ikog, bez ičeg (Ballets sans musique, sans personne, sans rien), sa ilustracijama Elijane Bonabel.
1960.

  1. maja objavljen Sever (Nord).
1961.

Priprema se izdanje Putovanja i Smrti na veresiju u „Biblioteci Plejade” (biće objavijeno u februaru 1962). – U maju izjavljuje da ne veruje da će završiti Rigodon za dve godine. – 30. juna završava drugu verziju Rigodona (treći deo „nemačke trilogije”, koji opisuje poslednji period njegovog egzila i povratak u Francusku; Selinovu paranoju spram komunizma i Jevreja „smenjuje”, pomalo ironično, strah od „najezde“ Kineza i svih „obojenih” koji prete da mešanjem zatru „belu rasu“); roman-hronika će biti objavljen posthumno, 1969. – 1. jula, ujutro, Selin obaveštava Lisetu da je završio Rigodon, a zatim piše pismo kojim o tome obaveštava Gastona Galimara. Umire istog dana, u 18 sati, u šezdeset sedmoj godini, od prskanja proširenog krvnog suda (aneurizma); štampa nije obaveštena o smrti. – 4. jula sahranjen na groblju u Medonu.

1964.

U martu objavljena Ginjolova družina II (Londonski most). – 1. septembra novo izdanje Severa. sa promenjenim imenima ličnosti i mesta, zbog tužbe Aste Serc i dr Hobolta.

1965.

Beležnica oklopnika Detuša (Cahiers de l’Heme, no. 5).

1968.

U noći između 23. i 24. maja, oko 23 sata, u Selinovoj radnoj sobi u Medonu izbio je požar koji je odmah zahvatio i ostale prostorije, proždirući nameštaj, uspomene i rukopise… U ponoć, oko čitavog paviljona, ostao je samo crni kostur ugarka… Kakvu li bi priču od te selinovske katastrofe napravio Luj- Ferdinand Detuš?! Kakav kraj za Rigodon… Na samo nekoliko koraka od zgarišta, kao čudom, ostao je nedirnut kavez za ptice, i u njemu živ-živcijat Toto: papagaj-svedok, čuvar utvara i ruševina Selinovoga ovozemaljskog života… Kao da čeka Kineze u tom dekoru selinovskoga ,,granginjola“.
 
Poslednja izmena:
BELEŽNICA OKLOPNIKA DETUŠA


1) Ne bih umeo da kažem šta me navodi da zapisujem ono što mislim.

2) Onome ko bude čitao ove stranice.

3) Ovo tužno novembarsko veče vraća me trinaest meseci unazad, u vreme kad sam stigao u Rambuje i ne sanjajući šta me čeka u tom krasnom boravištu. Pa, jesam li se mnogo promenio za godinu dana, verujem da jesam…

5) … Jer, život u kasarni, umesto da tonem u [?] (bes… sa tugom… stanje čamotinje) stanje iz koga sam nekad izlazio pun čvrstih namera, avaj, nikad ostvarivih, a danas

7) potpuno naviknut na sumorni život koji sad živimo, pritisnut sam setom u kojoj prebivam kao ptica u vazduhu i riba u vodi. Nikad nisam pokazao da sam obrazovan, ma u čemu.

9) Ove beleške koje su, kao što se vidi, prozirne i blede, jesu čisto lične, bez drugoga cilja do da obeleže u mome životu jedno doba (možda ispunjeno), prvo uistinu mučno kroz koje prolazim, rnožda ne

11) poslednje. Ispisujem ove stranice na preskok, od dana do dana. Na njima će ostajati znaci i belezi različitih stanja duha, već prerna danima, pa čak i satima, jer, otkako sam stupio u vojsku, doživeo sam i nagle promene, fizičke, duševne.

13) 3. oktobar – Dolazak (u Rambuje) – Stražarnica puna podoficirčića čije ponašanje naprosto ubija. Kaplarčići puvadžije. Primljen u četvrti vod. Poručnik Lemoan, dobar momak, Kužon [?] zlobnik i pretvorni lisac –

15) Baron Delagranž [?] (dobar oficir, pravi, ali mu dušu izjedaju razdražljivost i napadi čiji uzrok, mislim, treba potražiti i u teškim pijankama u mladosti).

17) S tako šarolikim štabom pravim prve vojničke korake. Da se ne zaboravi ni Serva. Matori kaplar, ražalovan… licemer i prostak, južnjak razmetljivac i brbljivac, udrobljeno.

19) Čudan samoživac, prevejanac. Njemu niko nije dovoljno ljubazan. Koliko li sam puta rnorao da brljam moje lične muke sa njegovim, s nevoljama u koje sam upadao njega radi, da ga izvučem iz bule.

21) Od dugova do krađa koje kobajagi nisam primetio, a sve umešano sa dubokom čežnjom za slobodom, stanje ne baš primereno da olakša vojničku obuku.

23) Koliko buđenja u strahu [teskobi] [koja] na sam zvuk trube, tako pretvorno veseo, utisne u dušu mrzovolju i svu jezu nemačkoga dana.

25) One silaske u konjušnice u jutarnjoj magli. Sarabandu [trku] kaljača na stepeništu, kulučenje u polumraku štale. Ah, kako je vojnički poziv dostojanstven. A pravo je žrtvovanje.

27) valjda u čišćenju gnoja pocl olovnim svetlom blatnjavog fenjera?… U obuci za kaplare koje kinji

29) kakav zajapureni mlađi oficirčić. Izvrgnutom poruzi mamlaza s čvarcima, sa urođenim strahom od konja, nije mi trebalo mnogo da upalim fitilj i počnem ozbiljno da razmišljam o dezerterstvu, koje se ukazivalo kao jedini izlaz iz ovog stradanja.

31) Koliko sam se puta vratio s timarenja i na krevetu, sam-samcat, u teškom očaju, uprkos mojih sedamnaest godina, ridao kao prvopričesnica. A onda sa osetio da sam

33) prazan, da sam odlučan samo na jeziku i da duboko u rneni nema baš ničega da nisam muškarac predugo sam mislio da jesarn možda mnogi misle kao i ja pre vremena možda mnogi

35) još rnisle da jesu premda tek nešto stariji u istim okolnostima i sami bi osetili kako im se srce otkida i gubi nošeno vetrom kao boca što pluta na morskom talasu psovke

37) i ubeđenje da se sve to neće nikad okončati tad sam zaista patio koliko zbog zla oko mene toliko zbog moje ništavne muževnosti i svesti o njoj. Shvatio sam da su silne priče koje sam pričao mesec dana

39) ranije o mladalačkoj snazi bile čisto hvalisanje i da sam priteran uza zid samo jadničak nakalemljen gde rnu nije mesto koji je izgubio pola sposobnosti a one koje ima ne koristi

41) osim da uvidi ništavnost te snage. Tada sam na dnu sopstvene praznine mogao da se predam proučavanju samoga sebe i sopstvene duše koja se verujem ne da sagledati

43) do dna kad uđe u borbu. Kao god što u katastrofama viđamo muškarce iz najboljih kuća kako gaze žene i ponižavaju se

45) kao poslednje skitnice. Tako i ja gledam kako rni duša u trenu razgrće [?] zablude, stoicizam kojim ju je rnoje ubeđenje skrilo da više ne srlja (osim svojom jadnorn [?] u sukob s turobnom stvarnošću za koju[?]

47) Ima li na svetu ičega tužnijeg od nedeljnog decembarskog popodneva u kasarni? A opet rne ta turobnost goni da utonem u duboku setu iz koje mi je

49) teško da izađem i čini mi se da rni je duša sva omeksala da u takvom stanju rnogu još jedino da sagledam sebe kakav jesam. Ima li u meni pesničkoga? nema! ne verujem samo

51) teška tuga duboko u meni i ako nemam hrabrosti da je odagnam zanimajući se bilo čime ubrzo naraste

53) tako silno da duboka seta za tren oka preplavi sve moje brige i stopi se s njima da mi jede dušu.

55) Osećanja su mi tako zamršena i tanana da me i najmanji nedostatak obzira potrese toliko da patim jer negde duboko u sebi

57) krijem gordost koje se i sam plašim želim da budem nadmoćan ne veštački kao u hijerarhiji vojničkoj nego da

59) nekad kasnije ili pak što pre budem dovršen muškarac, hoću li ikada biti, hoću li imati potrebne sreće da steknem onu lakoću ponašanja koja omogućava vaspitanje. Hoću kako znam

61) i umem da steknem bogatstvo da ostvarim sve želje (vaj) hoću li večno biti slobodan i sam jer mi je srce i suviše

63) zamršeno da pronađem ženu koju bih dugo rnogao da volim. Ne znam. Ali pre svega hoću da živim

65) život ispunjen neprilikama koje će proviđenje nadam se izvoleti da prospe po morne putu i da ne skončam kao mnogi postavivši sarno jedan pol trajanja

67) bezobličnoga trajanja na zemlji i u životu čije skrajnute puteve na kojima se vaspitava duša ne poznaju.

69) ako prebrodim duboke krize koje me čekaju u životu možda i ne budern toliko nesrećan kao drugi jer hoću da poznam i da znam

70) rečju ohol jesam a je li to mana ne verujem ali doneće mi razočaranja a možda i Uspeh.

Luj Ferdinand Selin
 
selin-puteshestvie-na-kray-nochi[1].jpg

Uvek me je plašila skoro potpuna praznina u meni, to što, u stvari, nemam nikakvog ozbiljnog razloga da postojim. Sad sam bio pred proverenim dokazima sopstvenog ništavila. U ovoj sredini, toliko različitoj od one u kojoj sam ja imao svoje sitne navike, odmah sam se tako reći istopio. Osećao sam se vrlo blizu nepostojanja, jednostavno. Tako sam otkrio da čim sa mnom prestane da se govori o bliskim mi stvarima mene više ništa ne može da zadrži od zapadanja u neku sivu dosadu, u nekakvo sladunjavo, užasno propadanje duše. Da ti se zgadi.



Luj Ferdinand Selin

Putovanje na kraj noći
 
“Voda je tiho pljuskala pored pecaroša, a ja sam seo kraj njih i gledao. Zaista se ni meni nije nimalo žurilo, kao ni njima. Kao da sam došao u doba, možda u godine, kad čovek dobro zna šta gubi sa svakim časom koji prolazi. Ali još nije stekao snagu mudrosti potrebnu da se zaustavi u mestu na putu vremena, a i kad bi se zaustavio, ne bi znao šta da radi bez ludila napredovanja, koje ga čvrsto drži i kojem se divi od najranije mladosti. Već se ne ponosi toliko svojom mladošću, još ne sme javno da prizna da je mladost možda samo to – zaletanje ka starenju.
U svojoj bednoj prošlosti otkriva toliko smešnog, toliko prevare i lakovernosti, da mu dođe da stane u mestu i prestane da bude mlad, da sačeka da ga mladost pređe, da joj vidi leđa dok odlazi, da gleda za čitavom jednom taštinom, da ruku stavi u njenu prazninu, da je još jednom vidi kako prolazi ispred njega, a onda da i sam, siguran da je njegova mladost otišla, mirno krene na svoju stranu, lagano pređe na drugu obalu vremena i sagleda kakvi su zaista ljudi i stvari.”

Luj Ferdinand Selin

Putovanje na kraj noći

Priredio:

Stefan Cikić
 
ŽORŽ BATAJ: LJUDSKO ZNAČENJE (CRTICA O SELINU)

Beda nije samo patnja: ona je u osnovi velikog broja ljudskih oblika, a funkcija književnosti je da označi njihovu vrednost (takav je slučaj s krajnjom nemaštinom u kojoj zarazne bolesti, kao što je lepra, ljudima koje napadnu daju takvu veličinu koju je nemoguće dosegnuti u uobičajenim okolnostima). Da bi se razumela ova paradoksalna veza između čoveka i materijalne bede, korisno je podsetiti na to da je reč o jednoj funkciji koju je prethodno imala hrišćanska religija.

Već slavni Selinov roman može se smatrati opisom odnosa koje čovek ima prema sopstvenoj smrti, na neki način prisutnoj u svakoj slici ljudske bede koja se pojavljuje tokom pripovedanja. To da čovek koristi sopstvenu smrt – koja običnoj egzistenciji pridaje strašni smisao – uopšte nije nova praksa: ona se u suštini ne razlikuje od kaluđerske meditacije nad lobanjom. Pri tom se veličina Putovanja nakraj noći sastoji u tome što ni na koji način ne poziva na osećanje suludog milosrđa koje je hrišćanska servilnost povezala sa svešću o bedi: danas postati svestan te bede, ne isključujući ni najgore degradacije – od smrada do smrti, od štenare do zločina – ne znači više potrebu da se ljudska bića ponize pred višom silom; svest o bedi nije više spoljna i aristokratska, nego proživljena; ona se više ne odnosi na neki božanski autoritet, čak ni na očinski: ona je naprotiv, postala princip bratstva, utoliko strašnijeg ukoliko je beda žešća, utoliko istinitijeg ako onaj ko je postane svestan prizna da spada u bedu, ne samo telom i stomakom, nego i čitavim životom.

Nije vreme za igranje podrugljive Zoline igre koji je svoju veličinu preuzimao iz ljudske nesreće, a sam ostao stranac za bednike.

Ono što izdvaja Putovanje nakraj noći i daje mu ljudsko značenje jeste trampa praktičnog života sa onima koje beda izgoni iz čovečanstva – trampa života i smrti, smrti i propadanja: jednog propadanja koje je u osnovi bratstva kada se bratstvo sastoji u odricanju od ličnih zahteva i od i suviše lične svesti, kako bi se prihvatili kao svoji zahtevi i spoznanje bede, odnosno, egzistencije najvećeg broja ljudi.
 
Poslednje tajne ukletog pisca

Pariz
– I četrdeset sedam godina nakon smrti Luj-Ferdinanda Selina (1894-1961) pominjanje njegovog imena još uvek izaziva u Francuskoj nelagodnost i ljutnju. Ali i divljenje i fascinaciju. U želji da iznova oseti raspoloženjei bez predrasuda govori o Selinovoj kontroverznoj ličnosti i delu, nedavno mu je poznati književni časopis „Lir” posvetio vanserijski, tematski broj. U vanredno zanimljivim tekstovima pratimo čitav niz svedočenja poslednjih preživelih Selinovih prijatelja, njegovih izdavača, advokata, kritičara i biografa, brojnih ličnosti iz Danske u kojojje Selin proveo šest godina u egzilu od čega osamnaest meseci u zatvoru.

„Lir” prenosi u celiničuveni intervju sa Selinom, objavljen u listu „Ekspres” 1957. godine koji je postao predmet nečuvenog skandala i protesta. Tekstovima se pridružuju mnoge uzbudljive, neobjavljivane fotografije iz Selinovog privatnog života, delovi njegovih pisama upućenih Fransoa Morijaku, Henriju Mileru ili drugim piscima, fotokopije ličnih isprava… Poseban dar čitocima čini faksimil četiri, od ukupno 876 stranica Selinovog originalnog rukopisa „Putovanje nakraj noći” za koji se verovalo da je izgubljen, a koji se „čudom” pojavio 2001. godine.

Tog lepog majskog dana, mitski rukopis se pojavio iznenada, nakon čitavih 60 godina, na jednoj aukcijskoj prodaji. Dva tajanstvena kolekcionara podigla su mu cenu do nečuvene cifre od 12 miliona francuskih franaka. Svetski rekord za jedan književni rukopis! Ovaj neobični događaj imao je srećan završetak. Francuska Nacionalna biblioteka uspela je da, zahvaljujući bogatom meceni, sakupi astronomsku sumu i otkupi dragoceni rukopis koji se dugo, a da to niko nije znao, nalazio u privatnoj svojini galeriste Pjera Beresa.

„Lir” štampa i svedočanstvo iz prve ruke o vezama tada već poznatog romansijera sa Nemcima tokom okupacije. Radi se o odlomku iz memoara bivšeg SS pukovnika Hermana Biklera, rodom iz Strazbura, koji je u Parizu 1943. godine bio zadužen za kontrašpijunažu i nadzor nad ličnostima iz političkog života. Bikler se nakon rata nastanio sa porodicom u Severnoj Italiji pošto je u Nemačkoj, u odsustvu, bio osuđen na smrtnu kaznu. U blizini jezera Lugano, gde i danas živi, osnovao je preduzeće za promet tekstilom i nikada nije imao ozbiljnijih problema sa pravosuđem.

U svojim sećanjima Herman Bikler posvećuje poduže poglavlje druženju sa Selinom. Opisuje ga kao jednog od najinteresantnijih i najsimpatičnijih ljudi koje je imao prilike da sretne u Francuskoj. Ime doktora Luja Detuša, pod književnim pseudonimom Luj-Ferdinad Selin, bilo mu je poznato još od početka tridesetih godina kada je u jednom alzaskom dnevnom listu objavio kritiku njegovog romana „Putovanje nakraj noći”. Deset godina kasnije upoznao je i lično tog visokog čoveka širokih ramena, bledog lica i crne raščupane kose, u neurednoj bundi od ovčijeg krzna. Spremao se da se na motoru odveze u parisko predgrađe u kojem je radio kao lekar za sirotinju… Dobro se seća i poseta Selinovom domu u Ulici Žirardon, u srcu Monmartra. Selin je živeo u trosobnom, pretrpanom stanu u koji se dolazilo mračnim stepeništem. U jednoj od soba, veliki, okrugli sto u sredini, a čitav pod bio je prekriven ispisanim listovima hartije koji se nikada nisu uklanjali.

Luj-Ferdinand Selin jedan je od najvećih francuskih pisaca dvadesetog veka, to je neosporno. Neosporno je, takođe, da je njegov život jedan od najtajanstvenijih života pisaca. Treba priznati da je i on sam, u velikoj meri, učestvovao u stvaranju sopstvenog imidža „šugavog psa” francuske literature. O Selinu su napisane odlične biografije. Nedostaje samo sinteza, mesta koje prekrivaju tamne senke piščevog života koji je bio mnogo složeniji i strastveniji nego što je njegova „crna legenda” htela da zabeleži. Jer, treba li i podsećati da je autor čuvenog „Putovanja nakraj noći” presudno uticao na čitavu modernu književnost, da je bukvalno dinamitirao tradicionalni kodeks pisanja, prvi uspeo da unese u književnost emociju govornog jezika, metamorfozira realnost i raspali plamen provokacije?

Kako objasniti, „Lir” nastavlja sa svojom anketom, da se nakon velikog uspeha svoja dva prva romana, Selin upustio u pisanje otrovnih antisemitskih pamfleta? Kako je, i kada rođen selinovski antisemitizam? Zbog čega je započeo negovanje jednog toliko rizičnog žanra po cenu da izgubi dušu?

Čini se da u tom poduhvatu ima nekog očajničkog donkihotizma. Verovao je da svojim knjigama može da spreči rat i ponavljanje svetskog krvoprolića. Njegovi prvi antisemitski pamfleti imaju „izvinjenje”: njihov radikalizam rođen je iz pacifizma onih koji su upoznali rovove 1914. On objavljuje, dakle, prvo kraći tekst pod nazivom „Mea culpa” u kojem ispoveda utiske sasvog putovanja u Sovjetski Savez. Preneražen je onim što je video. Počinje da oseća da Jevreji guraju Francusku u rat sa Hitlerom i želi da umanji njihov uticaj. Godine 1937. objavljuje pamflet „Bagatele za jedan pokolj” i „Školu za leševe” naredne godine. Ozbiljna uvredljivost njegovih reči, udruženih sa vatrenim stilom, pokrenuće mržnju koja će polako sve više rasti. Selin će morati da napusti dispanzer u kome je do tada radio.

Ući u čuvenu Galimarovu kolekciju „Plejada” nije mala stvar. Ući za života, eto šta je priznanje…! Krajem pedesetih godina samo je šačica malobrojnih imala istu privilegiju: Andre Žid, Pol Klodel, Andre Malro i Anri de Monterlan. Selin potpisuje ugovor sa Galimarom 2. juna 1959, po kojem njegovo „Putovanje nakraj noći” i „Smrt na kredit” treba da se pojave u slavnoj ediciji. Ovim je označen Selinov povratak na literarnu scenu nakon što su njegovi advokati uspeli da mu izdejstvuju amnestiju 1951.godine.

-----------------------------------------------------------

Hipnotisao kameru

Usred mnoštva novih izdanja Selinovih knjiga ili knjiga o njemu, u knjižarama se nedavno pojavio i dupli DVD pod nazivom „Živi Selin”. On sadrži tri istorijska Selinova intervjua za francusku televiziju, zbog kojih je poslednjih sedmica prodat u više desetina hiljada primeraka. Autor „Putovanja nakraj noći” bukvalno hipnotiše kameru. Intervjue prati jedan od najboljih dokumentarnih filmova o Selinovom životu koji je potpisao Mišel Polak.

Mirjana Uaknin

-----------------------------------------------------------

Selin kod nas

Luj-Ferdinand Selin je prevođen kod nas, i to odavno. Njegov roman „Putovanje nakraj noći” objavio je Nolit 1981. godine, u prevodu Ivanke Pavlović (izdanje je, u istom prevodu, objavio „L.O.M.” 2004), delo „Smrt na kredit” izašlo je u izdanju ZepterBookWorlda 2003, a roman je prevela Svetlana Stojanović. Umetničko društvo „Gradac” objavilo je 1999. godine u biblioteci „Alef” Selinovu doktorsku disertaciju na studijama medicine: „Semelvajs (1818–1865). Semelvajsov život i delo” u prevodu Olivere Milićević.

Međutim, mnogo pre francuskog „Lira”, isto Društvo objavilo je tematski broj časopisa „Gradac”, u celosti posvećen Selinu. Dvobroj 118-119, godine 1996. priredili su Milojko Knežević i Branko Kukić, a u časopisu su, između ostalog, objavljeni „Beležnica oklopnika Detuša”, „Meaculpa”... razgovori sa Selinom, a potom i tekstovi poznatih pisaca kakvi su Žid, Keruak, Paund, Le Klezio, Kiš... o Selinu.
 
Putovati, korisna je to stvar, to golica maštu. Sve
ostalo je samo razočaranje i zamor.

Ništa čovek ne misli! Iz zatvora izađeš živ, a iz
rata ne! Sve ostalo su samo reči.

Teško je doći do onog bitnog, čak i kad je rat u
pitanju, mašta se dugo opire.

Mačke kojima suviše preti vatra ipak na kraju
skaču u vodu.

Onaj koji govori o budućnosti, mangup je, samo
sadašnjost se računa.Govoriti o potomstvu isto je
što i držati govor crvima.

Odmah smo se razumeli, mada ipak ne potpuno,
jer su mi zanosi srca postali krajnje neprijatni.
Više sam voleo zanose tela, prosto i jednostavno.
Mnogo se treba čuvati srca, tome su me i te kako
naučili u ratu!

Citati "Putovanje nakraj noci"
 
PUTOVANJE OD JEDNOG KRAJA DO DRUGOG

Da li treba danas da se ponovi slučaj onog francuskog Šurnara koji je, nezadovoljan sadržajem knjiga koje je čitao u večernjim časovima odmora, rnakazama isecao stranice nedostojne njegovih čitalačkih zahteva, svođeći Bodlera na oko dvesta stihova, Igoa na nešto rnanje, a Selina na nekih desetak stranica? Ova Šumareva ludost rnogla bi biti borhesovska igrarija o mogućnosti svakog pojedinca da bude tvorac po vlastitoj meri, ali je sasvim suluda u odnosu na ljudsku misao, ma kakva ona bila, užasavajuća ili utešiteljska. Hoću da kažern da se danas može postaviti – a postavlja se – pitanje treba li objavljivati pisce čija je politička i javna angažovanost usmerena protiv čoveka, protiv naroda i protiv humanih i moralnih principa čovečanstva?

Selin se našao u jednom periodu svog života u toj otežavajućoj i užasavajućoj ulozi, ispoljivši svoj antisemitizam, ali i antikomunizam i antifašizam, mada je suština njegovog stava bila još opštija i radikalnija – Selin se ustremio na samog čoveka, ističući njegovo zlo, kukavičluk, podlost, konformizam, svodeći ga na običnu gnjidu i vreću zla. Za i protiv Selina čitavo je poglavlje francuske književnosti (a to pitanje nije zaobiđeno ni kod nas, uprkos činjenici da je Selin ovde kao pisac bio tada gotovo nepoznat). To poglavlje, značajno sa moralne tačke gledišta, otvoreno je kada se želi govoriti o estetskoj, o umetničkoj tački gledišta. Odnosno, ijedno i drugo stanovište podjednako je važno, jer je reč o idejama koje su izazvale najveći sukob i pogrom u istoriju civilizacije, ali je reč i o jednom od najvećih pisaca ovog veka, o piscu značajnom i za jezik i za stil savremene književnosti.

Ocl vremena Bodlera francuska književnost nije doživela jači udar i razorniji prasak od onoga koji je proizveo Selin, pre svega svojim romanom Putovanje nakraj noći (1932). Ta knjiga nije bila prva koja je govorila o ljudskom ponoru – Cveće zla je takođe dodirnulo ljudsko dno tvrdeći da je život samo splin, otrovna nada i omamljujući ponor – aii je Selin bio toliko uverljiv govoreći o besmislenosti ljudskog života da je neminovno bilo da će stvoriti novi stil. A stil je bio Selinova opsesija. Smatrao je da je u savremenoj književnosti jedino stil važan, a da je ostalo već viđeno: novih ideja nema, sve je uzaludno, za sve je kasno, sve je palo, tehnika i mediji su nadvladali umnost, svet se vrtoglavom brzinom survava u ponor koji je sam stvorio („Čovek je go, lišen svega, čak i vere u sebe. To je moja knjiga”, profetski poručuje Selin). Stil je ono što obeležava epohe, on daje sjaj jednom vremenu. To je jedino moguće traganje u umetnosti, poslednja potvrda čoveka kao kreativnog bića (,Ja verujem da je dokumentarna, pa čak i psihološka uloga romana okončana. I šta mu onda preostaje? Ostaje mu stil“ – Selin).

Nasuprot Selinu zastupniku stila, čitaoci i kritika su u njegovom delu upravo otkrili nešto drugo – da kroz njega struji, protiče, provlači se, curi i cvili sami život, kako u svojoj svakodnevnoj zaokupljenosti preživljavanjem i besmislom, tako i u metafizičkoj zaluđenosti spasenjem i smislom. U njegovom delu život je na svakom planu totalni promašaj, zabluda i trauma, a sve zahvaljujući samom čoveku: njegovoj samoživosti, pohlepi i sveprožimajućem zlu. „Čovek je human otprilike onoliko koliko i kokoš leti“, uveren je Selin. U ovome ne treba tražiti nikakav Selinov sarkazam, ili mrzovolju, ili nakrivonasađenost. Selim ima dokaze za svoju sumnju u čoveka. Ti dokazi su: sebičnost, mržnja, skorojevićstvo, ratovi, komunizam i fašizam, sluđenost tehnikom i obuzetost samim sobom, što, priznaćete, negira sve čovekove pokušaje da ostvari bilo kakvu stabilnost u svetu i da ostvari svoju individualnost. Zbog toga je često citirao Žila Renara koji je govorio da „čoveku nije đovoljno da je sam srećan, treba mu i da drugi to nisu“.

Našavši se između apokalipse života i „nekakve“ nade, koja bi mogla biti umetnost, odnosno stil, Selin je jednostavno bio u raskoraku. Bio je protiv čoveka, protiv njegove destruktivne uloge u svetu, ali je bio i za čoveka, za njegovu neiskorišćenu mogućnost da bude prepoznat po različitosti u prirodi. Selin je ostao u nedoumici: izgubio se između čoveka-zla i čoveka-stila. Kakav ljudski paradoks! Zbog togaje pomišljao da je najnormalnije – zaćutati. Ali on za svoga života nije mogao da ćuti – uznemiravalo ga je sve što je vezano za čoveka i sve što ga kao čoveka okružuje. U toj nadraženosti i raspomamljenosti stigao je do – krajnosti. A iza krajnosti su ili ponori ili vrhunci. ,,Za mene ništa nije sveto. Postoje istine i laži; i to je sve“, bio je Selinov odgovor na sva pitanja ovoga sveta. Priznajem da je najrizičnije putovati između ovih krajnosti. U svakom slučaju, takvo putovanje jedino vodi Kraju. Ali kada je Selin u pitanju, kraj svetli iz oba pravca: jedna je svetlost sablazan, druga putokaz. I jedna i druga opominju i izazivaju jezu. Drhtanje!

Branko Kukić
 
Tu je i pitanje pederastije koje kvari sve… A to vam je, opet, sasvim prosta stvar… Zna se da u svakoj populaciji ima dvadeset posto pedera. Dvadeset posto činovnika su pedеri, dvadeset posto pandura, dvadeset posto bukmejkera, dvadeset posto piljara su mogući pedеri… Recimo „mogući”… E pa, pre Prusta pedеri su bili za podsmeh, zar ne… To je bilo nešto nepoželjno… Ali Prust je, onda, svojim stilom, svojim guzičarskim književnim genijem omogućio da mamice prihvate pederluk i u familiji, uopšteno govoreći, jel’da… Svako kaže: jeste, ja sam pedеr, kao Prust, kao i gospodin Žid… Oni su veoma zaslužni za pederastiju, jer su je… ozvaničili, sve u svemu, zar ne… E pa, prirodno, je li, imali su i svoju publiku… A pošto se sav taj pederski svet često muva oko umetnosti, onda se to, je li, množi… pedеri slikari… literate… sve to… sve se to vrlo lako lepi… Tako su se i ozakonili, je li, postigli su da ih ne progone… Onda su svi rekli: ah! ma, ne! Sad ih više ne spaljuju na lomači… Baš fino… Sad je to postalo nešto sasvim fino, vrlo umetnički… E pa, onda, što da ne… To donekle kvari sud o Prustu, te pederske priče, te banjske ljubavne afere… ma, to trtenje momčića po kupatilima, sve to… sve je to banalno… Ali, očito je momak bio talentovan… Izuzetno talentovan… Ah, i te kako talentovan… talentovan… kad pogledaš te ljude koji su štošta promenili, u svemu tome… Uostalom, mislim da je on ponešto od toga zdipio i od Žorž Sandove… Žorž Sand, u svojim uspomenama, priča da je vidala te ljude Staroga Režima… Jeste Priča… kaže ovako: moja zlatna mladost bila je grozna. Pošto je ona bila devojka, a viđala je te muškarce Staroga Režima, čiji su maniri bili tako osobeni da ih je gledala kao neke stare slike, prepune grimasa… To je bilo nemoguće… Kad bi jedan drugom nudili stolicu, nastalo bi takvo prenemaganje… Stavljali bi perike u prsluk… ma, izvodili su čitavu gomilu nastranih proceduralnih štoseva od kojih se ona zgražavala, jer je išla ispred svoga doba, je ljudi veruju da je on to morao čitati… Ne kažem da je baš to učinio, ali na kraju, ta njegova izuzetno snažna slika starosti koja ljude ščepa u svoje kandže, ta njihova iskrivljena ca… to pomalo liči… Prust je veliki pisac, poslednji… Veliki pisac našeg doba.
 
Samo što se tiče duše, tu je nikako nisam zadovoljavao.
Ona je htela da budem sav treperav, blistav, a ja sa
svoje strane nikako nisam uviđao zašto bi trebalo da
sam u takvom uzvišenom duševnom stanju, video sam,
naprotiv, na hiljade razloga, i to nepobitnih, za upravo
suprotno raspoloženje.(…)Duša je taština i zadovoljstvo
tela dok je ono zdravo, ali je i želja da se iz tela izađe čim je
ono bolesno ili stvar krene nizbrdo. Od ova dva stava bira
se onaj koji vas bolje služi u određenom času, i to je sve.
Dokle god može da se bira, stvar je u redu.
 
O stvarima do kojih vam je bilo zaista stalo odlučite jednog lepog dana da sve manje i manje govorite, a i kad ih pominjete, onda to od vas zahteva napor. Čoveku dosadi da sam sebe sluša kako stalno priča... Počne da skraćuje... Prećutkuje... Već trideset godina priča... Više mu nije stalo da bude u pravu. Čak mu više nije stalo ni da sačuva mesto, koje je sebi obezbedio u svetu zadovoljstva... Dosta mu je... Sad se zadovoljava da nešto pojede, da se malo ogreje i da spava što može više na putu ka ništavilu. Da bi se opet pobudio interes, trebalo bi pronaći nove grimase pred svetom... Samo, čovek nema više snage da izmeni repertoar. Zbunjuje se. Još traži cake i opravdanja da bi ostao s drugarima, ali i smrt je tu, smrdljiva, kraj njega, sad je stalno tu, a nije tajanstvena ni koliko tablanet. Dragocene su još samo sitne žalosti, kao zašto nisam našao vremena da obiđem starog ujaka u Boa-Kolombu dok je još bio živ, onoga čija se pesmica ugasila zauvek jedne februarske večeri. To je sve što čoveku ostane od života. To kajanje, malecno, ali zaista strašno, a sve ostalo je manje-više ispovraćao uz put s ostalim naporima i mukama. I sad je, eto, nalik na staru uličnu svetiljku, ostavljenu za uspomenu na uglu ulice kojom skoro više niko ne prolazi.

Putovanje nakraj noći
 
Da bi se čovek štedljivo hranio u Americi, može da kupi toplu lepinjicu s kobasicom unutra, to je zgodno, prodaje se po uglovima sporednih ulica, nije uopšte skupo. Jesti sa siromasima uopšte mi nije smetalo, razume se, ali ne viđati ona lepa stvorenja za bogataše, to mi je teško padalo. Onda više ne vredi ni ždranje. U Nasmejanom Kalvinu sam još mogao da se po onim debelim tepisima pravim kao da nekog tražim među lepim ženama u holu i da se malo pomalo upuštam u njihovu sumnjivu atmosferu. Razmišljajući, morao sam priznati da su oni sa Infantkinje Kombite bili u pravu, iskustvo mi je dokazivalo da su mi sklonosti preuveličane za siromaha. Nisu pogrešili moji drugari sa galije kad su me izgrdili. Međutim, hrabrost nikako da mi se vrati. Crpao sam je u velikim dozama u bioskopu, tu i tamo, ali to je jedva bilo dovoljno da mi da snage za jednu ili dve šetnje. Ništa više. U Africi sam spoznao jedan prilično surov vid samoće, ali usamljenost u ovom američkom mravinjaku dobijala je još stravičnije oblike. Uvek me je plašila skoro potpuna praznina u meni, to što, u stvari, nemam nikakvog ozbiljnog razloga da postojim. Sad sam bio pred proverenim dokazima sopstvenog ništavila. U ovoj sredini, toliko različitoj od one u kojoj sam ja imao svoje sitne navike, odmah sam se takoreći istopio. Osećao sam se vrlo blizu nepostojanja, jednostavno. Tako sam otkrio da čim sa mnom prestane da se govori o bliskim mi stvarima, mene više ništa ne može da zadrži od zapadanja u neku sivu dosadu, u nekakvo sladunjavo, užasno propadanje duše. Da ti se zgadi. Pre no što ću ostaviti i poslednji dolar u ovoj pustolovini još mi je bilo dosadno. I to tako dosadno, da sam odbijao čak i da razmišljam o najhitnijim neophodnim merama. Mi smo po prirodi lakomisleni i samo nas razonoda sprečava da umremo. ..
... Poremetio sam red stvari. Svi su se glasno iščuđavali: »Opet neki stranac, sigurno!« govorili su. Ali ja sam naumio nešto, valjalo to ili ne, nisam hteo da ispustim ovu lepoticu iz mog rejona. Pogledala me je cura, tim gore po nju. Dosta mi je bilo samoće! Dosta sanjarenja! Dajte simpatije! Kontakta! »Gospođice, vrlo me malo poznajete, ali ja vas već volim, hoćete li da se udate za mene?« Tako sam je oslovio, ne može biti poštenije. Nikad ne čuh njen odgovor, jer se divovski čuvar, i on u belom, stvori tu u trenutku i izgura me časno, prosto, bez uvrede i grubosti, napolje, u mrak, kao psa koji se zaboravio. Sve se to odigralo pošteno, nisam imao šta da primetim. Popeh se do Namejanog Kalvina. U mojoj sobi su stalno iste grmljavine razbijale odjek u naletima, prvo gromovi metroa, koji kao da su dolazili do nas iz velike daljine, odnoseći pri svakom prolasku sve akvadukte da bi njima razbili grad, a u međuvremenima su se neusklađena dozivanja automobila pela iz dubina sa ulice, uz prigušeni žagor vrtloga mase, u kolebanju, uvek dosadne, uvek u odlasku, opet u kolebanju i opet u povratku: gusti pekmez od ljudi u gradu. Tu gde sam ja bio, na toj visini, čovek je mogao da izvikuje šta hoće. Pokušao sam. Gadili su mi se svi. Nisam imao petlju da im to kažem preko dana kad sam s njima bio licem u lice, ali ovde se nisam izlagao nikakvoj opasnosti i doviknuo sam im:
»U pomoć! U pomoć!« samo koliko da vidim da li im to nešto znači. Gurali su život i noć, i dan ispred sebe ti ljudi. Život sve skriva od ljudi. Od sopstvene buke ništa ne čuju. Baš ih briga. I što je grad veći i viši, to je njih manje briga. Kažem ja vama. Pokušao sam. Ne vredi...
Putovanje nakraj noći
 
Luj Ferdinand Selin, intervju


Selin:

U stvari, imao sam sklonosti ka medicini, a književnosti uopšte nisam bio sklon. Književnički zanat smatrao sam za nešto potpuno groteskno, pretenciozno, imbecilno, što nipošto nije za mene. Nešto neozbiljno, a medicini sam oduvek bio sklon… O, baš iz dubine duše… Još od najranijeg detinjstva za mene nije postojalo ništa časnije od lekarskog poziva… I to je isplivalo kad je trebalo da napišem disertaciju, i to da je napišem za kratko vreme, setio sam se nečega i rekao, e, sa’ću začas da napišem disertaciju iz istorije medicine, o Zemelvajsu… (Ovde se, na traci, čuje kreštanie papagaja.) E, pa… Dobro, onda, napred sa Zemelvajsom… Završim ja tu tezicu, bez ikakvih pretenzija, i to dok sam bio instruktor u Tarniju…

Geno:
To je bilo posle rata?

Selin:
Da vidimo… Posle rata, četrnaeste, osamnaeste… Dakle, to je bilo dvadeset treće, bio sam instruktor u Tarniju, kod Brendoa. Brendo, akušer, profesor obstetrike, i on je, nužno, bio upućen u moju disertaciju… Elem, kaže on meni… A bio je vrstan muzikolog… zaljubljenik u orkestar, u to vreme je stalno bio u orkestru… inače, bio je krajnje ozbiljan i vrlo strog… Drugo vreme… Nije se šalio… Dakle, prizove on mene… A ja… mogao sam samo da ga gledam izdaleka, kak’i da mu priđem… ja, običan gušter… niko i ništa… A on mene zove i veli mi… Znate šta, rekao je to i svom šefu klinike… Znate šta… on je za to rođen… Rođen je da piše… I to je bilo sve… Vidi sad, pomislim, kakvo smešno razmišljanje… Pustimo sad smešno razmišljanje, nećemo o njemu, pričamo o nečem drugom… Onda dobijem posao u Društvu naroda, pa u Americi, pa u Africi itd. Posle se vratim u Pariz, jer mi sve to nije bilo dovoljno dinamično, suviše papirologije… I sve sami bogataši… Tako se ja vratim u predgrađe Pariza, konkretno u Kliši. I onda, odjednom, upoznam Dabija, koji je živeo negde kod stanice Abes… Dobar momak… Znate li da je bio komunista… Onda on objavi Hotel Sever kod Denoela… Ja sam se u to vreme mučio kao crv da platim kiriju, baš tako… Verujte mi, nije bilo nimalo sjajno… Kako da se izvučem… Počnem da pišem… I uzmem majčino prezime, ona se devojački prezivala Selin…

Gevo:
To je bilo njeno prezime?

Selin:
Da, njeno.. Zvala se Marija Margerita Selin Giju… Naravno, ništa joj nisam rekao… jer, tako sam mogao da zaradujem i da štekujem lovu na stranu… da plaćam… možda i da kupim stan… Ostao bih s majkom… A niko ne bi imao pojma. Niko me ne bi tražio pod ženskim imenom… Eto, to je čitava priča o Selinu… A onda je objavljeno Putovanje…

Geno:
A posle? Selin: Ha, trebalo je pisati i dalje… O, da!

(Ovde se na traci ne čuje ništa; Selin nam priča o avansima koje mu je odobravao izdavač; stalno je grcao u dugovima, pa je morao i dalje da piše. Sledi duga disertacija o žutoj opasnosti; belo je podloga za ten. Rus se slabo razmnožava, pobediće ga žutaći; trijumf gaća, pobeda spermatozoida, kome treba borba i sva ta furtutma, sposobnost razmnožavanja jača je od svega! Zastanimo malo pre nego što nastavimo da prepisujemo, jer prepisivanje, samo po sebi, donosi određene probleme. I. Povremeni prekidi: kreštanje papagaja, pitanja koja postavljamo Žak Daribod i ja. Traka svaki put registruje tišinu, pauzu neophodnu da se oslušne zvuk ili da se razume pitanje. Selin se napregne da bolje čuje, da usvoji ono što čuje, a zatim nastavlja da govori. Govorio bi i sarm. Naša pitanja samo menjaju kompoziciju govora kome je potrebno samo naše prisustvo da večno traje; ali, nisu mu potrebne i naše upadice da se organizuje. Upadice iza Selinovih reči, čije god da su, Daribodove, Genoove ili papagajeve, samo remete tok njegovog govora. A njegov govor je vrsta bunila, zanos koji ne prestaje. S te strane, proklinjite me, zaljubljenici Selinovi, proklinjite nas: zar uopšte treba pitati Selina je li instruktor u Tarniju bio posle rata četrnaeste? Zapazite njegovu muku: prekinuo sam mu nit i sad treba da nastavi da plete.)

O stilistima:


Selin:
Ima stilista koji vas opčinjavaju svojom jezgrovitošću, svojom zgusnutom jedrinom… sjajnih stilista… La Brijer, La Rošfuko… Čitava civilizacija u malom, one kratke fraze, onaj dah zvezda… A kod Lepinasove, u njenim pismima… pa i kod Sevinjeove, oseća se nekakav baršunast treptaj… Tiha muzika prkna…

(U tom trenutku, učenice gđe Almanzor silaze niz stepenice uz silnu graju, pa Selin ne precizira šta podrazumeva pod „tihom muzikom prkna”. Šteta po našu ocenu Sevinjeove! Selin dovikuje: — Hajdemo, hajdemo, deco…)


O čitanju njegovih tekstova naglas:

A! ha, ima koji su sjajni… Simon… Pa… Svi su sjajni… i Arleti… Ja ne umem tako da ih čitam… Ja… ma, to je nešto sasvim drugo… Druga sfera… Sfera glume… Drugi zanat, sasvim drugi zanat… Reprodukovanje…

Geno:
Ali, pronalazite li u tome kako tumače vaše tekstove, kako ih čitaju, ono fino unutrašnje uzbuđenje koje je postojalo u početku?

Selin:
A, to! u stilu, da…

Geno:
Jesu li ih i snimili?

Selin:
Jesu, snimio je… ko ono beše… „Pacifik” ili „Festival”, jedan ili drugi… Aa to je zaista dobro… Bio sam oduševljen, pošto, jednog dana… bilo je to… Kažu mi da idem da vidim… I odem ja… Čekam… Odjednom, čujem da neko čita neki tekst… Čujem da neko čita… Prisednem malo… Vidim da je to nešto dobro… Pitam šta je to bilo… Kažu mi: Putovanje nakraj noći. A meni se činilo da je baš dobro… Iako nisam znao… Stvarno nisam znao… Iznenadio sam se… Pomislio sam: krasno!… Ooo, baš krasno!… Stvarno, nije moglo bolje.
I šta sad!… Kaobajagi, daleko od narcizma, al… Drugom prilikom, slušao sam Simona… Ne, vidite, glumci umeju da nađu…Očigledno, imam dobar instinkt… Kažem sebi, ha, ovo već znam… Da, da, imam ja neki svoj štos… Treba to… itd… Poručuju nešto što nije njihovo… Uopšte ne kuže… To im baš niko ne traži… Ništa ne kuže… Kopiraju… Nemaju sopstvenu ličnost, nego kopiraju… To je najstrašnije!… Onda, povode se… prihvataju uticaje… ali, epoha je mrtva… Mrtva… To znate, ponavljam vam, rekao sam to i neki dan i opet ponavljam, da se utuvi u glavu… Volter je to uviđao… Volter je izneo vrlo oštroumnu i, po meni, vrlo važnu, izuzetno važnu, u tom uskom okviru izuzetno važnu tvrdnju… Kazao je da se u jednoj naciji, u jednoj epohi, rađa tri, četiri, pet prosvetljenih.
Na primer, računao je Eshila, Sofokla, Evuripida, koji pišu, bezmalo pa iste tragedije, zar ne… A posle njih, više ništa… Pa, pogledajte Elizabetin vek, Marlou, Šekspir, Ben Džonson, i onda, šššt! gotovo… Upada se u žrvanj… Pada se u… je sve se stropoštava… Znači, nema ih mnogo, je takvih… Pogledajte samo impresioniste… Dobro, bili su impresionisti, a onda su se jelte impresionističke splačine, i sad završavamo u apstrakciji, je l’tako, ni u čemu… Sad se to pumpa, zar ne?… Ima tu… Jasno je da neko ne može doveka da pruža dokaze strasti, zar ne?… Posle izvesnog vremena strast zamre, splasne, i on bi radije da spava i da se odmara, jel’te… Dakle, nekako se tako i dešava… Naiđe neka vrsta stvaralačkog udara, odjednom, onako… cak!… i onda, nema. Posle toga, džaba ga drnda, je pokušavajući da… da li da kažemo onu pravu reč… da ejakulira… tja… ne može više… Tako to ide… Čovek ga beskrajno… je li… obrađuje, radi svojski, i odjednom više ništa, jer postaje impotentan.


O La Fontenu:

Selin:

Što rek’o Volter… ovako je rek’o: La Fonten je pisao basne, a ko je taj ko će sad da ih piše?… Niko više ne može da uradi ono što je uradio La Fonten, je l’tako?… Posle La Fontena može da se pojavi jedino Florijan… A što pa da ne… Nema više šta da se doda, sve je obavljeno, kako valja… Završeno… Nema više, to je sve… Posle… ma, gotovo… posle… tu više nema šta da se radi.

O slikaru kome se divi (nadovezuje se na prethodno):

Selin:
To vam je kao kad vidite neki šardenov crtež… Recimo, očigledno je da jadnici (ostali slikari) makar od jutra do mraka mazali ‘artiju, tja… prosto ne uspevaju da naprave kako valja, je li, nije kako valja… Ma, ne… Čak ni Pikaso. Video sam jedan Šardenov crtež pored Pikasovog, ma, stvarno, ni prići… ne… Pikaso izmišlja, pravi štoseve koje mu niko ne traži, a Šarden, cap, gotov crtež… I to je sve… Završeno…

Ponovo o ništavnosti savremenika:

Selin:

Televizija i sve to… to su vam sredstva za zaglupljivanje, stvarno najcrnja moguća… Novine, časopisi, sve to… Toliko je to uzelo maha da mu neće odoleti ni najjači umovi… Zaglupljivaće ih od samog rođenja… Pa onda alkohol, auto, TV, dnevna i nedeljna štampa… Pa klima, je Ma, ne…

O Vijonu:

Selin:


Sposoban je… (…) On je naš Šekspir, jel’te… (…) Ali, gadno je kako se neki tipovi lepe za Vijona… E pa, je oni periodično pate za njim… Uh! kako su odvratni… Prosto da vam ogade Vijona za sva vremena… Vijonovi recitatori, jel’te… Olala… Čista propast… (Pitamo ga misli la da je Vijon pesnik živoga ritma.) Ha, i više od toga… Kod njega ima pravih pravcatih otkrića… Dubokih otkrića, je Ji… Ima tu neke duboke, sete, neke tajne, kao kod Šopena, je li… Ali, on i Šopen nipošto nisu u istom žanru… (…) Ima tu neke tajne… nečeg tajanstvenog… (…) On tu odjednom uvodi, je li, neku melanholiju, odnekud izdaleka… odnekud izdaleka, koja je daleko iznad, u temelju ljudske prirode, koja nema taj kvalitet, zar ne… I iznosi je na površinu… On je, medijum, na neki način… Medijum… (Pada „u vatru”.) Uh! Samo me poštedite recitatora, je Uh!… za ime boga, jel’te… (Imitira.) Oh! Da, Leone, oh! A vi, gospojice, zar ćete mi kas’ti… Oh! da, kako je lepo, 000!… (Normalno, što će reći besno i rezignirano.) To postaje način razmišljanja… Čeka se šta će da bude, i to je sve, je li… Obožavaoci nisu baš diskretni, znate… U tome je muka… Dosađuju… Nisu uviđavni… Neotesani su… Ama… Ama… Pokvareni…

O Rasinu, Šekspiru i francuskom aleksandrincu:

Daribod:

Mislite li da je Šekspir veći od naših klasika, Rasina, na primer?

Selin:
Da, mislim da jeste… Zato što kod njega ima i šaljivog, je li, a kod drugih nema… Ima smeha, što je velika stvar… A kad imate ujedno tragično i smešno, već ste pobedili, zar ne… Dok su drugi, stvarno, ha… Pomalo monotoni… Rasinove priče su prefinjene, ali, na kraju, sve se to vrti oko zadnjice, i tih famoznih genitalija, je li, što je pomalo dosadno… Dok se ovde (verovatno kod Šekspira) ide iz lakrdije u lakrdiju, a pri tome je živa istina… Potpunije je… Bolje se drži… i odoleva vremenu… Ima smeha…

Daribod:
Stendal je govorio o monotonom i plačIjivom zvuku francuskog aleksandrinca.

Selin:
Ah! da, tu smo uprskali… zvuči kao da nešto leti… Kao kad mačka prede… Jezero… Jadno, zar ne, to predenje… Predenje… Pravo-pravcato predenje… Treba ga izbegavati po svaku cenu…
Odriču se svake tradicije… A ni to baš nije moguće, suviše je pretenciozno… Suviše pretenciozno… Nalazim da je to suviše pretenciozno… (Imitira.) Ovo je škola poruka… (Normalno.) Ma, sranje!… I tako po ceo dan… (Imitira.) Vidim, vidim unapred… Evo kako se piše roman… Zna se… E, pa, sad ćemo mi to… (Normalno.) Uh! ubitačno… Tu ima svega i svačega… Samo nema onog najvažnijeg… A najvažnije je servirati sopstvenu kožu na sto videti šta iz nje ispada…

O žutoj opasnosti (stara pesma):

Selin:

To je demografski problem!… Ratovi, sve to… nekad se to rešavalo epidemijama… Svi bi pocrkali… Ali, sad… više nema epidemijal… Pobedili smo ih… E sad… sad je problem klopa… jes’ bogami… klopa… Dok mi ovde naklapamo, tamo se svakog sekunda rađa po jedan Kinez… E pa, razumete, to postaje ozbiljan problem… Sad treba svima dati da jedu… A znamo, je li, da je Azija gladna, a da Evropa strahuje, je tako… To vam je suština.

Dakle, očigledno je da će stići i do Dordonje… Biće to luda vremena, najsvirepiji mogući Tamerlani, kad dođu u Konjak, sve će opljačkati, navići će se na ukus konjaka, a onda, razmaziće se, praviće razlike naj… najkonkretnije ljudožderske, kad kusaju jagnjeći but sa belim lukom, praviće razliku između primorskog jagnjeta i jagnjeta iz unutrašnjosti, kao i svi… Ne… Profiniće se… Ovde svi imaju prefinjene stomake, zar ne… Francuzi više nisu prefinjeni ni u čemu sem u stomaku… Tu smo prvaci… Da, da, stomačina… Sve same bude… Imaju po tri guzice, po tri stomaka… A izmislili su i automobil… Odlična stvar… da se bude vozikaju, jel’da… Da je buda imao auto, je li, jasno vam je?… Šta bi počinio!… A tek onaj Hruščov, onako debelguz, stiže na sve strane, sad će i on da nam priča priče… Gadan tip, zar ne, priča viceve kao neki trgovački putnik, misli da su bogzna kako masni… a od njih bi pocrveneo, valjda, samo Kleman Votel… Stupidno, zar ne… To vam sve govori… Opštepoznata stvar, zar ne… Na kraju će svi postati ološ, kaže Niče. E pa, tu smo… Očigledno je da ološ vlada…

O Prustu (nastavlja prethodnu priču):

Selin:

Tu je i pitanje pederastije koje kvari sve… A to vam je, opet, sasvim prosta stvar… Zna se da u svakoj populaciji ima dvadeset posto pedera. Dvadeset posto činovnika su ******, dvadeset posto pandura, dvadeset posto bukmejkera, dvadeset posto piljara su mogući ******… Recimo „mogući”… E pa, pre Prusta ****** su bili za podsmeh, zar ne… To je bilo nešto nepoželjno… Ali Prust je, onda, svojim stilom, svojim guzičarskim književnim genijem omogućio da mamice prihvate pederluk i u familiji, uopšteno govoreći, jel’da… Svako kaže: jeste, ja sam *****, kao Prust, kao i gospodin Žid… Oni su veoma zaslužni za pederastiju, jer su je… ozvaničili, sve u svemu, zar ne… E pa, prirodno, je li, imali su i svoju publiku… A pošto se sav taj pederski svet često muva oko umetnosti, onda se to, je li, množi… ****** slikari… literate… sve to… sve se to vrlo lako lepi… Tako su se i ozakonili, je li, postigli su da ih ne progone… Onda su svi rekli: ah! ma, ne! Sad ih više ne spaljuju na lomači… Baš fino… Sad je to postalo nešto sasvim fino, vrlo umetnički… E pa, onda, što da ne… To donekle kvari sud o Prustu, te pederske priče, te banjske ljubavne afere… ma, to trtenje momčića po kupatilima, sve to… sve je to banalno… Ali, očito je momak bio talentovan… Izuzetno talentovan… Ah, i te kako talentovan… talentovan… kad pogledaš te ljude koji su štošta promenili, u svemu tome… Uostalom, mislim da je on ponešto od toga zdipio i od Žorž Sandove… Žorž Sand, u svojim uspomenama, priča da je vidala te ljude Staroga Režima… Jeste Priča… kaže ovako: moja zlatna mladost bila je grozna. Pošto je ona bila devojka, a viđala je te muškarce Staroga Režima, čiji su maniri bili tako osobeni da ih je gledala kao neke stare slike, prepune grimasa… To je bilo nemoguće… Kad bi jedan drugom nudili stolicu, nastalo bi takvo prenemaganje… Stavljali bi perike u prsluk… ma, izvodili su čitavu gomilu nastranih proceduralnih štoseva od kojih se ona zgražavala, jer je išla ispred svoga doba, je ljudi veruju da je on to morao čitati… Ne kažem da je baš to učinio, ali na kraju, ta njegova izuzetno snažna slika starosti koja ljude ščepa u svoje kandže, ta njihova iskrivljena ca… to pomalo liči… Prust je veliki pisac, poslednji… Veliki pisac našeg doba.

Daribod:
Uz vas…

Selin:
A, ne, ne, grešite!… Drugačije bi on to…

Daribod:
Naravno…

Selin:
Ma, on je imao izvrstan stil… Bio je bolestan… Nije on…

Daribod:
Koliko god vam se razlikovali stilovi i dela, negde ste rekli da je jedini istinski poraz u zaboravu.

Selin:
Uh! Da… da… da… Jeste… tako je… Ali, Prust je bio manijak, to jest, u biti, nije baš uživao u životu… što važi i za sve druge pisce… Ne osećaju se baš lepo u životu… Ako uživate u životu, zašto biste ga menjali, a?… To se čovek pita… Morate biti već malo čuknuti, je li!

Daribod:
Čovek piše da to kompenzuje…

Selin:
O, da! Jedino zato… upravo zato, da… A da to i ne zna…

Daribod:
Da nađe neku ravnotežu…

Selin:
Upravo… To je nekakva bolest… Znak bolesti… Ako ste u životu… advokat… lekar… poslanik, šta god hoćete… Uživate u životu… nalazite u njemu neka zadovoljstva… Međutim, ako vam je zadovoljstvo da pričate priče, vi, u stvari, bežite od života, zar ne… menjate ga…

O Sen Simonu (je li veliki pisac?):

Selin:

Jeste, ali je dosadan zbog svojih plemića…

Daribod:
Ali, stil?

Selin:
O! Prvorazredan… Prvorazredan! Prvorazredne su mu slike ljudi, ali je suviše plemića… To… to je težak davež… Moneta koja više nije u opticaju… Dosadno…

O Stendalu:

Selin:
Ma, na kraju, pošteno rečeno, Stendal nije bogzna šta… Sad ga svi kače o ekser, čak i levičari… Znate, tip koji, kao Stendal, prvo pročita poglavlje Zakona o građanskom pravu, pa tek onda sedne da piše… e, pa, to baš nije nužno… Baš ništa ne transponuje, razumete… Mislim da ne transponuje… A, ne, prijatelju, to je samo dobro novinarstvo, ne baš mnogo više, je Ne, ne, uopšte ne vidim da tu nečeg ima… Dobro, očigledno, ima tu nekih žestokih tipova koje nalazimo kod Stendala, je li… Ali, sve je to nekako sitničavo, zar ne… Nije to odmaklo od Merimea, prijatelju, sve to…

O novinama koje redovno čita:



Selin:

Hm… hm… Gledam novine, novine koje čitam, redovno čitam Figaro, u kome pregledam umrlice, pa to vam je beskrajna pridika, od prve do polednje stranice, zar ne… Kad to čitam, kao da sam bio u crkvi Sen-Silpis… Pridikovanje… šta treba činiti, a šta ne treba, šta treba, a šta ne treba.
E pa, molim lepo… trebalo bi svi da… Izvol’te… ovo je istina… Pa, molim lepo, koliko god… Međutim… je i još, molim lepo, ima nešto što… nipošto ne treba misliti… Oh! Kako se takva misao mogla i roditi… O, ali, čini mi se da… Ma, stvarno, dosadno, da krepaš, zar ne… Kad ih pročitate, prosto pobesnite, razdraže vas, poždrali biste ih… te novinčine, toliko vas ubijaju tim cepidlačenjem..

Daribord:
Ali, to je francuski klasicizam!

Selin:
Ah! Da, je Zna se šta je istina…Svi je znaju… Ubaci se s vremena na vreme poneka izmišljotina…Ah, svakako sitna… svakako pristojna… Doda se i poneko sitno otkriće… Gde li ste samo otkrili ovo otkriće? Baš slatko! Baš fino! Čudo jedno! Krasnog otkrićal… Hu! Op! Negde jedan akrostščić… O! Mali… malecki… Negde dosetkica… Oh! Ako je za žene… Haaa! Sve vrvi od čari!… Aaaal… Uh! Dosadno, da krepaš!… Ta istina smrdi!… U tom tonu, Madam de Stal je postigla maksimum… Ali, svi… baš svi i sve… sve su feminizovane i jansenističke… da krepaš… Ah! Baš ubistveno…

Jadikovka sirotoga Ferdinanda:

Selin:

Oh! Sreća, obična reč, je li, za tipa koji je nervni bolesnik, i čuknut… Vidim ja dobro da sam živčani bolesnik i čuknut na oca i majku, koji su oboje nasledno bili načisto živčani… I jedan deda mi je bio živčan… Falinka… Falinka… to ti je… […]

[Delovi istoimenog teksta Žana Ginoa]
[Preveo sa francuskog Milojko Knežević]

Iz knjige “Govori Selin”, Gradac, 2015
 
sva Selinova poetika i stil bili u sluzbi prikaza grandiozne, brutalne tragedije evropskog čoveka, dovedenog na rub opstanka.Teško je se odupreti utisku danas, da naša stvarnost ne demantuje taj pad. Okupirana i ponižena Evropa danas liči na Selinova najcrnja predviđanja. Sama slika današnje Evrope rehabilituje Selina i daje mu za pravo.

Glas uvreda u Selinovim pamfletima

Piše: Philippe Roussin

(…) Vraćam se na moj veliki napad protiv Reči. Poznato vam je da u Pismu piše: „U početku bejaše Slovo“. Ne! U početku je bila Emocija. Slovo je, potom, zamenilo emociju“. L-F Selin vam govori
Upotrebom argoa, postavljena u stalni desakralizujući i profanišući lingvistički okvir, sjedinjena s nasiljem u meri u kojoj nastoji da postane mesto neartikulisane osobenosti izraza i neprestane kritike društvenih artefakata kako bi imala moć stvaranja čiji je neodvojivi alibi potkazivanje – takva je Selinova književna reč. Stoga, bilo da razmatramo lingvističke ili ideološke književne mehanizme (oslobađanja inhibicija povezanih s lepim ponašanjem, dovođenja u pitanje vrednosti književnog jezika i obnavljanja norme koju tradicija u Francuskoj propisuje književnosti), pamfletska reč izgleda da je ispunila sudbinu te književne reči. Ne samo da ne postoji stilistički prekid između ispisivanja nasilja u Putovanju na kraj noći [Voyage au bout de la nuit] (1932) ili Smrti na kredit [Mort à Crédit] (1936) i pamfletskog nasilja, već izuzetno jezičko nasilje antisemitskih pamfleta učestvuje u logici prethodnih književnih izbora i s Putovanjem na kraj noći produžava prvobitni profanišući gest: provalu narodnog govora i argoa književnog pisanja.

Ako uvredi pristupimo s tačke gledišta književne ideologije i basne, rekli bismo da ona predstavlja vređanje zajednice rečima („Svaka gorčina i gnev i ljutina i vika i hulja sa svakom zlobom, neka su daleko od vas“, Efescima poslanica, 4, 31). U Tričarijama za jedno krvoproliće [Bagatelles pour un massacre], književnom i antisemitskom pamfletu, uvreda se opravdava u ime promišljanja o jeziku, u ime estetike Emocije. Dakle, prilibižiću uvredu teoriji o deljenju jezika – prisutnoj u Tričarijama – koja je i preduslov mogućnosti suprotstavljanja govornog, „narodskog“ jezika pisanom jeziku; foliranja „istinskom“ govorenju; onog sirovog, krasnogovoru; eufemizacije pareziji; figurativnog, doslovnom jeziku, ali isto tako i latinskog (grčkog ili hebrejskog), francuskom jeziku; suprotstavljanju Emocije, Slovu. Slovo: ovde je potrebno čuti retoričke reči (verba), kao i tradiciju razdvajanja verba i res, i Slovo kojom se oglašava Bog. Ovaj tekst je posvećen glasu uvreda u središtu iskaznog dispozitiva antisemitskih pamfleta; odnosima koji taj glas održava s diskurzivnom manipulacijom, svojstvenom pamfletskoj mašini, kao i lingvističkoj teoriji koja opravdava uvredljive izraze.

Najpre bi bilo dobro ukratko se podsetiti vremenskog konteksta nastanka ovih tekstova, krajem tridesetih godina, tokom kojih se pripremao višijevski režim (krize sa izbeglicama, donošenja dekreta zakona o nadziranju i policiji za strance, u maju i novembru 1938.); postojanja međunarodne krize i početka rata (prolećni Anšlus Austrije, pretnje Čehoslovačkoj, Minhenska kriza); kao i talasa ksenofobije u Francuskoj u kojoj, nakon 1936. – kako su istoričari pokazali – antisemitizam postaje katalizator otpora prema Narodnom frontu u Parlamentu, na ulici (Marrus, Paxton, 1981., str. 49), u štampi ekstremne desnice (L’Action française, Je Suis partout, Gringoire), i za kojim slede antisemitske mere u inostranstvu (u Rumuniji početkom 1938., u Italiji nekoliko meseci kasnije i u nacističkoj Nemačkoj, za vreme „Kristalne noći“, tri meseca nakon Minhena).

Događaji koji su odredili pamflete, desili su se na temelju takvih napetosti: tekstovi su nastojali da budu jednako žestoki kao i događaji čiji odek su bili . Njihov izdavački vek je zavisio od tih događaja. Pisani „u groznici i u vrelo doba“ – najpre, leta 1937. Tričarije, objavljene u decembru, i Škola leševa u leto 1938., štampana novembra iste godine – oba teksta su povučena iz knjižara mesec dana nakon što je objavljen dekret zakona 1939., izglasan kako bi se borio protiv „javnog podsticanja podele građana, ili difamacije vršene u tu svrhu“, suzbijajući antisemitsko izražavanje i kampanju protiv stranaca. Ponovo se pojavljuju u štampi u septembru 1940, da bi se preštampavali i 1941. Lepe zastave, tekstovi koji su se pojavili u martu 1941, biće zabranjeni u neokupiranoj zoni decembra iste godine. Podstičući iminentnu upotrebu sile, sasvim politički aktuelni kao i bilo koji drugi pamflet, mazarinad [većinom anonimni pamfleti pisani protiv kardinala Mazarana i kraljice majke Luja XIV, prim. prev.] ili predrevolucionarna paskvila, oni predstavljaju govor o nasilju u kojem se nanovo odigrava proces dramatizacije i teatralizacije koji i uvode nasilje.

Takvo angažovano jezičko nasilje ima svoj kontekst: artikuliše se mreža u kojoj tekstovi kao i procesi njihovog razvijanja, njihova difuzije i recepcija, ukazuju na mesto ili okolnosti jednog diskurzivnog funkcionisanja i njegovog istorijskog upisivanja (Maingueneau, 1984). I sami predstavljaju događaj u aktuelnosti koju tumače, predlažu moguće čitanje, u kojem pokušavaju da deluju, kako i jeste nagoveštavao uspeh Tričarija u knjižarama 1938. (objavljeni tiraž je prelazio 20.000 primeraka, da bi 1944. dosegao 90.000 primeraka), i podrška koju je knjiga imala u mesecima nakon objavljivanja (Je Suis Partout, l ‘Action française, Candide, Gringoire: „Tričarije za jedno krvoproliće je najbolja Selinova knjiga“); i pored ekstremne desnice, jer je knjiga proglašavana za „remek-delo“ u mnogim nedeljnicima i književnim časopisima . Les Nouvelles Littéraires su Leonu Dodeu, uvodničaru časopisa L’Action française, poverile brigu o njenom predstavljanju: „Tričarije za jedno krvoproliće nastavlja svoju pobedničku karijeru (…) i to iz dva razloga:

  1. zbog postojanja skrivenog antisemitizma koji pobuđuje kabinet Jevrejina Bluma;
  2. zbog potrebe za sirovim izražavanjem, nastalom u nasilju i pretnji političkih događaja“ (Daudet, 1938).
Uvreda se uopšteno proučava u jednoj leksikografskoj perspektivi; njene najbolje istražene dimenzije, stoga, predstavljaju njenu ekspresivnu vrednost, jezičku inventivnost, postupke derivacije i sufiksacije, neologizme i onomatopeje, kao i važnost, u odnosu na tu kreativnost, „sklonosti“ duhovitosti prema neprijateljstvu, agresiji i opscenosti. Na stranicama koje slede malo će biti reči o leksičkim, sintaksičkim (uzvičnim apozicijama, pridevskim konstrukcijama) ili stilističkim (povezivanja reči, ritma, rime, asonanci, aliteracija) manifestacijama. Ne pratim put reči; zauzimam jednu retoričku perspektivu i vezujem se za polemičku i argumentativnu upotrebu izražavanja uvreda u pamfletu, čija pravila prate ili krše Tričarije za jedno krvoproliće (1937), Škola leševa (1938) i Lepe zastave (1941) . Upravo o toj retorici sanja hroničar Grangoar (Gringoire) kada odobrava Tričarije za jedno krvoproliće:
„niko ne poriče da postoji rečnik, jedan, u najboljem smislu te reči, selinovski ‘argo’.

U romanu može doći do zamora tog rečnika i tog argoa. U pamfletu oni uopšte ne popuštaju (…) uvreda – i naročito psovački jezik – nisu uvek pogodni za roman. U pamfletu, obrnuto, uvreda zadaje (…) udarac koji ponekad, kod Selina u romanu, dostiže tek senku svakog pamfletskog udarca. Jer u pamfletu on ne gađa izmišljena bića koliko se obrušava na sasvim stvarne figure, nakaze od krvi i mesa“ (Maxence, 1938). Upravo na njegovu argumentativnu dimenziju misli onaj iz Marianne: „Njegove bodlje su zaista njegov skelet, njegovi argumenti, uvrede i psovke. Njegov zaključak? Pogromi.“ .

Uopšteno govoreći, pamflet se drži jedne teme ličnog i strasnog izraza, plod je raspoloženja: sve u svemu, bila bi to tema koja se iznosi bez retorike. Preovladavajuća među savremenim čitaocima Tričarija, ta iluzija se susreće i pod perom iskusnog hroničara revije Nouvelle Revue Française, za koga su Tričarije za jedno krvoproliće predstava:

„Gospodina Luj Ferdinand Selina u punoj slobodi (…), koji im se predaje srca ispunjenog radošću (…), poput odglumljenog lika u savršenoj mešavini ludačke prepuštenosti i svesti (…). Ta žestina daleko za sobom ostavlja sve antisemitske napade (…). O Selinu se govori upravo u ime nezavisnosti, oslobođenja i lirske emocije. On to radi bez nijansi, čak bez mere, što i žalimo jer tako šta umanjuje domet njegovog poduhvata. Ali, dobro je da se takvi poduhvati dešavaju, čak i kada su zbrkani, zamagljeni, lažni u velikoj većini tački (…), jer su frenezija, elokvencija, jezičke novotarije – konačno, i lirizam – često zapanjujući (…). Nesumnjivo je da upravo u tim trenucima – kada je neposredno pogođen i reaguje iz sebe ne brinući se o kompoziciji i fikciji – Selin pruža najbolji deo svog stvaralačkog opusa.“

Na stranicama koje slede, povezujem „prirodno“ pamfletskog izražavanja i njegove najžešće crte – figure verbalne agresije, jezička „preterivanja“, „verbalno nasilje“, uvredljivost, prostakluk, „prave reči“, skatologiju, opscenosti – i logiku, kao i pravila jednog žanra za koji smatram da predstavlja, sledeći Marka Anženoa, vidove interlokucije, verbalne razmene i argumentacije (Angenot, 1982). U okviru tipologije diskursa, Anženo svrstava pamflet među entimematičke diskurse, diskurse suđenja na osnovu pretpostavki (diskurs pretpostavlja jednu širu celinu topika u odnosu na značaj pretpostavljenog polja). Pamflet je doksološki (za razliku od saznajnog, filozofskog i naučnog diskursa koji svoje pretpostavke postavljaju aksiomatski uključujući ih u diskurzivno tkivo), agonijski je (za razliku od eseja), te se, konačno, suprotstavlja svim varijacijama polemike i satire . Njegova specifičnost je u njegovom načinu ubeđivanja: u povlašćenom pozivanju na moralne i subjektivne dokaze – stavu koji sebi pripisuje govornik (ethos), strastima koje budi u gledalištu (pathos) – kao i u retkoj upotrebi logičkih i objektivnih dokaza (demonstracije). Otuda potiče i snažna prisutnost govornika u iskazu i veliki značaj afektivne snage, indignatio, tako da u sredstvima koja se koriste kako bi se prisvojio pristanak za izložene teze, strast prevazilazi demonstraciju – postavljajući ovaj žanr kao „patetični“, na granice entimematičkog diskursa.

Diskurzivna manipulacija

Tričarije za jedno krvoproliće i Škola leševa, u skladu sa zakonom žanra pripadaju reakciji jednog subjekta koji ne brine ni o slušaocima niti o argumentima, već nastoji oko divlje, razuzdane i bezumne reči. U ovim delima od nekoliko stotina stranica, diskurs je eksklamativni monolog stilistički ispresecan psovkama, prostačkom agresivnošću i mešavinom opštih izjava, difamacija, uvreda seksualnog karaktera i skatoloških tema.

Svrstavajući pamflet u istu skupinu sa zakletvom, dijatribom govornika i diskursom političara, upućujući na njegove drevne religijske i političke upotrebe kao i na veze sa aktivnostima agitatora, N. Frye nas podseća da taj izraz potiče iz retorike neknjiževne prozodije, kao i iz traganja za emocionalnim sadržajem:

„Primere polemičke i psovačke retorike ćemo pronaći u snažnim dijatribama predikatora protiv greha, ili u optužnicama istražitelja protiv suda (…), kada neposredni kinetički i verbalni izraz emocije zamenjuje književni proces. U tom smislu, emotivni naboj koji nosi tematika postaje neodvojiv od ličnosti autora (…). Stoga postaje primetan izvestan automatizam u načinu pisanja“. Ta žestina pripada određenoj vrsti ars praedicandi: „radi se o uobičajenoj i lako prepoznatljivoj stilskoj figuri: iritirajućem stilu (…) s kojim pripadnici Crkve osuđuju jeres ili svetovna zadovoljstva, ali i stilu totalitarnih propagandi (…) većine retoričkih dela u kojima se stiče utisak da autor više ne gospodari svojim rečima (…). U oblasti smo emocionalnog jezika, ispunjenog opsedajućim ponavljanjima čisto verbalnih formulacija; u neposrednoj smo blizini neartikulisanih izraza koji retorički izraz rečenice zamenjuje sa svojim pridevima, prilozima, epitetima i interpunkcijom, jednom jedinom reči koju je najčešće nemoguće štampati.“ (Frye, 1957, str. 396 – 399)

Jedan govor se u svojoj zastranjenosti tako pokazuje i prikazuje. U pozadini neuređenog izraza, gestikulacije, digresija, ponavljanja, nezamislivih teza, zanošenja, prividnog odsustva argumentnativne kontrole selinovskih pamfleta, skriva se učenost, i veoma često, upravo sračunata reč. Upravo u meri u kojoj pitanje koje postavlja tekst jeste u tome da se radi o uređenom, učenom govoru koji kontroliše većinu svojih učinaka: sposobnom da anticipira i hvata u zamku svoju recepciju – što je većim delom i bio slučaj tokom 1938. – glumeći delirijum s kojim teži da proizvede utisak sprečavajući da se a priori izjasni o svojoj temi i statusu (da li je reč o književnom pamfletu ili političkom spisu?) ozbiljnom i distanciranom iskazu :

„Vičem! Grmim!“;
„Reći ćete mi, sve te stvari, sve je to brbljanje, Ferdinand se otkačio“;
„Ne treba verovati da sam odlepio, da sam se otkačio iz zadovoljstva“;
„Ferdinande, odlepio si! … U ime Boga (…) zatvorićemo te! Kunem ti se (…) Dobro će se zabavljati… kad budu čuli tvoju tačku prepunu ludila i gluposti… Srušiće te!“;
„nećeš moći sve te stvari da prodaješ pod firmom nesvesnog… ti si od onih ludaka koji misle… Ljudi to ne mogu uvek znati… Ponekad se prevare… mogu pogrešiti…“

Pamflet se režira – sačuvajmo definicije teorije govornih akata – kao ekspresivni akt (izražavajući osećanja i stavove govornika), iako, u stvari, predstavlja direktivu (govornikov pokušaj da nametne slušaocima da nešto urade), i deklarativan je (potkazivač izaziva promene u svetu). (Searle, 1982, str. 39 – 70)
Pamfleti se pretvaraju da jesu ono što nisu, predstavljaju se da su ono što nisu: na taj način, tekst jeste plod ličnog i strasnog zanosa teme ukupnim zbirom teza koje upravo prikazuju antisemitsku propagandu tog vremena. Taj razmak između napora „spontanog“ izražavanja i njegove stvarne retorike, između razloga koje tekstovi pružaju kao svoje razloge (ljutinu, strast) i stvarnosti ciljanih komunikacionih učinaka, ja nazivam manipulacijom, upravo na tragu istraživača koji su se trudili da promišljaju pamfletski dispozitiv koristeći A. J. Greimasovu definiciju manipulacije, u skladu s kojom manipulacija predstavlja akcije jednog agenta nad drugim s ciljem da se izvrši određeni program (Greimas, 1979, str. 221 – 222; 1983, str. 110 – 111). Trebalo bi, ipak, zajedno sa H. Parret naglasiti da manipulacija ne cilja na to da se radi ono što se radi, koliko da se tako šta radi ne prepoznavajući tu intenciju (Parret, 1987, str. 230 – 278).
Manipulacija je unilateralni i intencionalni akt koji poništava kontraktuelnost argumentacije, vraća se na razdor i početni konflikt, „izaziva vraćanje na nekontrolisano polemologisanje“ (Parret, 1988, str. 93). Intencionalna ali i suprotna od intencije, uvek deklarisana, na osnovu Griceove teorije, ili teorije govornih aktova, ta intencija je nepriznatljiva; da bi manipulacija uspela, intencionalnost manipulativnog akta se uvek mora skrivati, i manipulacija mora uvek biti smeštena na „ivici bilo kakve javne ili prihvatljive argumentacije“. Pomirljiva (irenijska) šema razgovora, koju predlaže Grice na osnovu kooperativnih načela koji, kako on tvrdi, uređuju razgovor – L (govornik) želi da kroz P označava (odnosno, L ima nameru da izjavljujući P proizvede jedan utisak na slušaoca, zahvaljujući slušaočevom prepoznavanju te namere) (Grice, 1979) – u slučaju manipulacije postaje: L ima nameru da označava P a da nema nameru da namera da znači P bude prepoznata od strane A (slušaoca). Upravo manipulacija dozvoljava jednom L da razume P a da A ne može da prosuđuje da je L imao želju ili moć da saznaje ili veruje u pretpostavku od P. Tu manipulaciju rečima, koja se pretvara da predstavlja čist afektivni izraz a da je njena diskurzivna stvarnost, u stvari, retorička i argumentativna, predlažem da imenujemo glasom uvreda.
 
Patetični diskurs

Čitalac ima osećaj da se nalazi pred temom čije primitivno nasilje izraza i jezik koji izražava afektivnost onoga koji govori, najpre proizilaze iz činjenice da Tričarije za jedno krvoproliće i Škola leševa deluju kao patetični diskursi. Oni predstavljaju odgovor subjekta na ono što mu se dešava, zbog čega pati, što ga pogađa (prihvatanje Smrti na kredit i Mea Culpa, politička kriza, ratna opasnost): trenutni i iznenadni, nesuzbijeni i neodgovorni učinak pathosa, pre nego ethos oratora. Radi se o zbiru emocija rođenom iz ogorčenosti i ljutine koje postoje u Tričarijama, u trenutku kada se pamfletista prikazuje u autorskim crtama (Smrti na kredit), razjaren kritikom. Pored starog satiričara – koji je ovde pamfletista, razjaren autor (Juvenal, Boileau) protiv loših autora, ogorčen prizorom nezasluženih povlastica, onog istog prizora što objavljuje njemu lično nanesenu nepravdu i sebe smatra prognanim iz redova umetnika koji preuzimaju zvanične komande Međunarodne izložbe umetnosti i tehnika održane 1937. godine – trebalo bi prepoznati onoga koji se predstavlja kao anatemisan, ekskomuniciran, koga književna zajednica proklinje; autor je koga provlače kroz blato i koji, treba to reći, pribegava figuri samoponižavanja, kleijazmu (χλευασμός):

„Zar ona nije upravo to rekla, ta kritika?… – Ah! Uopšte nije!… Od takvog govnarskog blaga se i nije moglo naći ništa bolje… ni u dve hemisfere, nigde unaokolo… izuzev u tim velikim Ferdinandovim knjigama. Radi se zaista o velikom sranju… Lupetalo, rigidan, napet – svi su napisali – uporno se trudi da stvori verbalni skandal… Gospodin Selin nam se gadi, smara nas i ne iznenađuje… jedan zakržljali pod-Zola… jadni manijakalni imbecil bezobzirne vulgarnosti… morbidne i nemaštovite grubosti… Gospodin Selin je plagijator grafita pokupljenih po javnim toaletima… nema ničega veštačkijeg, ispraznijeg od njegove večite potrage za gadostima… čak bi i ludaku tako nešto dozlogrdilo… Gospodin Selin čak nije ni ludak… Taj histerik je jedan običan lukavi tip… Bavi se svim mogućim glupostima, lakovernostima esteta (…) Čitaoci! Čitaoci! Slučajno nemojte da kupujete knjige ovog prasca (…) u trenucima kada toliki broj naših autora, velikih, osetljivih i lojalnih talenata, svetlih primera našeg (lepšeg od svih drugih) jezika, u punoj snazi svojih najboljih veština, izvanredno nadareni, snuždeni pate zbog strašno malih tiraža!“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 12 – 13)

Jednako je i svedok – koga štampa dovodi u pitanje povodom teksta Mea Culpa, objavljenog u decembru 1936. – selinovskog povratka iz Sovjetskog Saveza – optužen da se poriče, da je prevrtljivac:

„Prevrtljivac!… kao jedan Andre Žid, dobacuju oni… kao M. Fontenoa (Fontenoy) i mnogi drugi…
– Ja prevrtljivac?… Ko je prevrtljivac?… Prevrtljivac čega? Prevrtljivac ničega? Ali ja nikad nikoga nisam poricao… Sramota je neviđena… Koja je to smrdljiva faca koja sebi dozvoljava da se ostrvljuje na mene zbog komunizma (…) Ali, ja nikada ništa nisam poricao! Nikada ništa nisam obožavao! Nikada se tako nešto nije moglo videti napisano… Nikada se nisam popeo na pozornicu da bih vikao… kuda me glas nosi, urbi et orbi (…) Ne! Ne! Ne! Nikada nisam mikronizovao, nikada nisam makronizovao na mitinzima… Obožavam vas moj Staljine! Moj obožavani Litvinofovu! (…) Ništa ja nemam da poričem!… Uopšte ništa!… Nije kod mene bilo, bilò čega u rukavicama… Mislim kako hoću kako mogu… glasno i jasno… Razume se moja sramota, ona je prirodna, čim me neko naziva prevrtljivcem!“ (Ibid, str. 33).

U Školi leševa, radi se o uvredljivoj temi s kojom se odgovara na jedno anonimno fiktivno pismo, a pronalazimo ga u poreklu poricanja:

„Zaista sam napisao na stotine stranica moje tužbalice, u jednom dahu, priznajem to, zaista iz prve ruke, u nekoj vrsti zanosa, kada me je obuzela sumnja… neka vrsta obamrlosti“. „Pretačeš se u mržnju, Ferdinande! Kada mi je, u jednom trenutku, preko glasnika stiglo jedno pismo, ekspresno, hitno, anonimno i, vere mi, „sasvim lično“ (…) „Razvratniče, Selinu! Jebeni tipu, pročitao sam neke delove tvoje kurvinske knjige. Nije me iznenadilo tako nešto od đubreta kao što si ti.“ (Škola leševa, 1942., str. 19)

Ogorčenje i gnev u Tričarijama. Retorika strasti, opisuje ogorčenje kao „nešto što se pre svega suprotstavlja procesu sažaljenja“ (Aristotel, II, 9, 1386b). Dok je gnev „definisan kao impulsivan i s bolom popraćen efekt žudnje za stvarnom osvetom zbog stvarnog omalovažavanja (…discipientia…) naše ličnosti, ili ličnosti naših (bližnjih) kad omalovažavanje doista nije zasluženo.“ (Ibid., II, 2, 1378a)
Mržnja i strepnja u Školi leševa. Gnev, ogorčenje, mržnja, strepnja: navodeći ih kao razloge, pamflet sebe proglašava glasnogovornikom subjekta koji je van sebe, koji se prepušta drugosti, nesvodivom, pretećem i iracionalnom karakteru strasti. Individualnost u svojoj izuzetnosti, u onome što je u njoj odbacivačko, poričuće, ukazuje se kao razlog bujice nerazumnih, optužujućih i ubilačkih reči nošenih nepoznatim tonom (Meyer, 1989, str. 153). Strast u takvom diskursu postaje „razlogom“ svog nalikovanja grču, svoje sličnosti s patološkom gestikulacijom („stil je strastven kad se, ako je reč o zlostavljanju, govori srdito; kad se, ako se govore bezbožne i bestidne stvari, govori s indignacijom i uzdržano“) (Aristotel, III, 7, 1408a).
Prepuštanje nesnosnom i remetećem tonu koji odgovara gnevu, opravdava uvredu: „Koji su to tvoji kritičari? (…) – Sve sami idioti! Sve samo smrdljivi idioti! (…) Svi propali tipovi! Sisači kurčeva! Jajare!“ (Tričarije za jedno krvoproliće, 1942., str. 13)

Inkriminisana propitivanja, apostrofiranje, pozivanje na lični angažman slušaoca, pribegavanje obraćanju u drugom licu jednine, podsećanje na dijatribu: eto šta bi bila struktura žestokog stila koji tekst usvaja. Postavljeno pod tim obeležjem, pamfletsko pisanje uvodi dijaloški način koji govornika vidi kao nekoga koji „odgovara na optužbe, klevetanje, primedbe“, jednog „neprijateljskog slušaoca-sagovornika“, i u kontaktu je s prozvanim, uvređenim i traženim čitaocem „pre svega, u recipročnoj agresivnosti“ i u jednoj „situaciji stalne virtuelne polemike“ (Godard, 1985., str. 128 – 133; 168 – 169 i dalje). Crte Selinovog budućeg fiktivnog posleratnog diskursa, svoje poreklo vuku iz prozivačke situacije koja je karakteristična za mehanizam pamfletskog iskaza: uključivanje govornika, prozivanje protivnika, pravilnu razmenu i spektakularne osobenosti same razmene.
Poricanje, anatema, dijatriba: eto šta u jednakoj meri projektuje tekst u intertekst, sećanje i religijsku upotrebu žanra: antisemita identifikuje Francusku s jednim Jerusalimom u kojem prikriveno nasilje preti da se razbukta u verski rat; proglašava se lošim prorokom Božjeg gneva, poziva na osvetu, na zajedničko nasilje protiv neprijateljskog tela, programirajući nasilne poteze i ponašanje; s pamfletom vrši angažovani potez, „krstaški pohod“, dijabolizujući i animalizujući neprijatelja: „odvratna životinja neprijateljske, proklete rase koju treba satrti“. (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 181)

Govorništvo. Figure

U svakom delu diskursa, kao i u izboru figura i argumenata, moguće je opaziti brižno odsustvo diskurzivne koherentnosti, pragmatičke usmerenosti i raznovrsnosti ciljeva. Govorimo najpre o figurama, ali ne o figurama reči (kontaminacijama, igrama reči, onomastičkim potkazivanjima) vektorima neprijateljskih sklonosti duha i uvreda, već o figurama koje retorika opisuje kao izuzetno obdarene emocijama i strastima. Nalazimo figure konstrukcije, inverzije i apozicije, dok u govorničkim figurama preovladava gradacija:

„trebalo bi da još krvarimo… do kraja… dva… tri… deset užasnih ratova“;
„tri puta… deset puta… petnaest puta zaredom… dvadeset puta, i jednog lepog dana (…)“. (Ibid., str. 39.; 72.)
kao i ponavljanja, izraza snažne emocije i gađenja, koji se najčešće odnose na antisemitsku mržnju :

„Svi su na vlasti (…) Svi u svojim torbama imaju kule (…) Svi u svojim džepovima imaju ceo Istok (…) Sve proždiru (…) Svuda ostavljaju pečat, svaku stvarčicu beleže! (…) gospodari su, tirani, apsolutni vlasnici svih Škola, svih Likovnih Akademija sveta, pogotovo u Francuskoj; svih profesora, svih mogućih žirija“. (Ibid., str. 40.)

Od stilskih figura pribegava uzviku, u svom dvostrukom vidu, kao izrazu gađenja ali i izrazu raznih oblika potvrde koji imaju emocionalnu funkciju:

„Nisu nikada jebeno imali stila! Nikada ga neće ni imati! (…) Svi buržujski pisci su, u osnovi, prevaranti!“ „Uvek se radi o ludaku, folirantu, nedostojnom i ispraznom đubretu koji svoje smeće nameće masama, uvek lažnjaku!“ (ibid., str. 10.); pitanju: „Čemu svi ti bedni gmazovi?… Vi ste stoka?… Stoka?… ili, štetočine?… Opirati se kome?… Opirati se kako?… Nikada nismo videli stoku koja pripada pristalicama „prigovora savesti“?… Da li hoćeš da te razvalim, *****?“ (Ibid., str. 188 – 189.);

potčinjavanje u službi insinuacije :

„Ko to kuva, širi, propagira, muti, pitam ja vas, ko to zapitkuje, uvećava, propoveda, truje, posvećuje tu jebenu pizdariju? Ne tražite! Te naše skaredne face prevaranata (…)“ (Škola leševa, str. 70);

koji, na upućeno pitanje fiktivnog sagovornika, može ponuditi odgovor eksklamativnog tipa:

„Rim? U poređenju s čime?… Ali imperija zaluđuje srećom! Jedna filozofska Telema! Srednji vek?… Inkvizicija?… Berkinade! Slobodno doba! Intenzivnog nereda! Neobuzdane proizvoljnosti! Vojvode od Albe? Pizaroa? Kromvela? Umetnika!“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 118);

kao i nabrajanje i akumulacija:

„svaki pohod opravdan je trenutnom replikom, ujedinjene hiljade kongresa sve zagrejanijih u ispunjavanju jevrejskih zahteva, koji se prelivaju u grozničavim kuknjavama (…) pokretanje na stotine hiljada drugih peticija, konačno, sve urlanje, sarabanda, papsko krivljenje, drhtanje, sve moguće igre orgulja u piskove koji duvaju u dahu večne jadikovke… ričući jevrejske anateme“ (Ibid., str. 86.)

Konačno, primetićemo, pre svega, snažno prisustvo tih pokreta mišljenja koje je retorika, pre njega, svrstavala u klasu figura strasti. Kominacija je figura koja nastoji da kod sagovornika rodi strah koji nastaje u pretnji govornika :

„Suzbijaš mi zadovoljstvo! (…) Reći ćeš mi nešto o novim muškaračama! Aaaa! Fino previjene lažnim govnetom! Aaaa! videćeš ti tek šta je antisemitizam (…) Aaaa! videćeš šta je pobuna!… buđenje poniženih!…“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 31.)

Prokletstvo i njegova varijanta imprikacije :

„Nesreća prokletnicima! Crkni, onda, nemoguća životinjo!… Odstupi! Više ni ne klecaš od užasa ugledavši takve monstrume! Ne vidiš li upisane, tvoje mučenje i tvoju smrt, razorene na tim somovima?… Kakvo li ti ogledalo treba?… Da bi video sopstvenu smrt? (…) probaj, ako ništa drugo, da naučiš da čitaš (…) ukaz koji te se tiče, lično, Ukaz, u grimasama živa najava tvoga krvoprolića“. (Ibid., 1942., str. 181.)

Imprikaciji valja pridružiti sve diskurzivne akte koji prete, optužuju, anatemišu, ekskomuniciraju:

„Psujte! Anatemišite! Posvećujte!“ (Ibid., str. 43.).

Argumenti, „definicija“

Ako razmatramo pamfletske načine rasuđivanja, uočićemo one koji su manje logični i prilagođeniji utiskivanju nečega prirodnog i izuzetno polemičkog, tekst je teži poretku iskustva u odnosu na poredak racionalnosti i deduktivnim argumentima, skloniji je primeru koji dozvoljava da se od pojedinačnog slučaja ide ka opštosti; skloniji je argumentu autoriteta; analogiji koja s poznatog prelazi na nepoznato; kao i maksimama, najkraćim oblicima rasuđivanja. Konačno, skloniji je diskvalifikujućim argumentima. Argumentu ad personam kojim se pribegava semantičkom polju inverzije:

„Gospodin Žid se još uvek propituje, sasvim zbunjen otporima, iskrivljenim skrupulama, sintaksičkim krhkostima, treba li ili ne, naguziti malog Beduana, a da je Putovanje već poodavno to uradilo s njegovim likovima“. (Ibid., str. 55.); „Kako li to oni prave karijeru (…) u opisnom gonkurizmu (…) ili minijaturnim analizama jebanja u dupe jednog Prdeža-Prusta“. (Ibid., str. 109.)

Argument ad populum, i napuštanje argumentacije u korist emotivnih i izbezumljenih poziva upućenih narodu:

„Vašom krvlju se hrane ove krvopije!… To bi trebalo da čini da urlate… da drhtite… (…) Teški prokletnici! Crkni, nemoguća životinjo!… Đubre jedno! Kakvo li ti ogledalo treba?… Da bi video sopstvenu smrt?“ (Ibid., str. 181.)

Ovim argumentima bi trebalo dopisati i pamfletsku definiciju, u stvari, pseudo-definiciju (Dupriez, 1984, str. 144.). Argumentacija se ovde ne trudi da prepozna različite entitete diskursa, niti da esencijalizuje stvar. Struktura definicije je zadržana, ali ona više ne obezbeđuje značenje pojma; predikat više ne obezbeđuje semu [sème] same teme već im pripisuje polemičke konotacije. Bio bi to slučaj s većinom „definicija“ koje se susreću u Tričarijama i u Školi leševa:

„Francuska je jedna ženska nacija“; „Francuska je jevrejska kolonija“; „Francuska masonska republika predstavlja tek jednu najsmrdljiviju biračku papazjaniju, neverovatan poduhvat kojim se zaluđuju naivni Francuzi“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 150., 188.; Škola leševa, str. 29.);

„Demokratije – arijevske, pripitomljene, ucenjene, opore, podeljene, zevalačke, zbunjene (…) hipnotizovane, depersonalizovane mase obučene u mržnji, apsurdima, bratoubistvima“ (Škola leševa, str. 25.).

Postaje jasna polemička osobenost pamfletske „definicije“ koja nema bilo kakvu kognitivnu dimenziju i lišena je bilo kakve objektivne, subjektivne i paradoksalne osnove, u kojoj vlada zbrka vrednosnih, diskvalifikujućih sudova, pristrasnosti koja je na ivici da postane uvredljiva. Ne čudimo se da se ona, pre svega, primenjuje na predmete antisemitske mržnje:

„Jevrejin je (…) mufljuz“, „koji se sprema da sve preuzme“, „on je diktator naših duša“, „crnčuga“, „pokvarenjak“, „bogataš“, itd. (Tričarije za jedno krvoproliće, 1942., str. 32., 36 – 37., 121., 168.) Neuklopivo s jedinstvom i identitetom iskaznog subjekta, predikativno mnoštvo vodi predstavljanju subjekta kao jednog i mnoštvenog: takav „Jevrejin“ pripada istom stereotipu antisemitske propagande; pseudo-definicija postaje argument.

Taxis: digresija

Figure reči se temelje na označitelju (na igrama reči, kontaminacijama, onomastičkim potkazivanjima: „Blaum“, „Maršal Prdežtan“, „Prdež-Prust“, „Gospodin Pol od Groblja Valeri“, „Gospođa Valeri“, „Plačibende“, „Bordolaksativi“), figure mišljenja koje se tiču odnosa diskursa prema svojoj temi – uvredama – sa semantičkim iskliznućima koja upućuju na paroksizam emocije, na figure strasti, figure žestine, dok se slabi argumenti uključuju na jednom višem nivou, u diskursu čija se struktura značajno udaljava od onoga što predviđa retorička mašinerija, izlaganje dokaza i organizacija argumentacije kao poretka različitih strana. Ovi obimni tomovi sadrže sekvence različitih dužina, od po nekoliko stranica u desetak redova. Umesto izuzetno tehničkih dokaza, njihov tekst pribegava dokumentima čiju je autentičnost teško proveriti, istinski lažnim dokumentima kao što su „Protokoli Sionskih mudraca“, citatima i isečcima iz novina .
Selinovi tomovi se postavljaju kao pravi splet književnih, političkih i antisemitskih tema (kritička reakcija nakon objavljivanja Smrti na kredit, stanje francuske književnosti; Međunarodna izložba 1937. godine, Narodni front, ratne pretnje). Daleko od toga da ograniči svoju priču, žanr i svrhu, prelazeći s teme na temu, pamflet se pokazuje kao diskurs odsutnog središta. Priklanja se lutajućim činiocima, izbegavajući sintagmatske strukture kakva digresija jeste. Udaljavanje od plana diskursa predstavlja osnovno načelo ovakvog govora, rađaju se stranice koje nemaju nikakve veze sa osnovnom svrhom teksta, postavljajući u diskurzivno i argumentativno nekoherentne okvire, izuzetno nasilne, kao i beznačajne trenutke. U takvom govoru digresija predstavlja trag strasti, ostavljajući utisak da je subjekat – koji je u osnovi svega – izvan sebe. Izgleda da je govor promašio temu, dok je i subjekat rečenice, što se njega tiče, van sebe .

Čovek sklon digresijama predstavlja jednu od omiljenih figura pamfletiste u svom lutanju:

„Pričajmo malo o nekim drugim stvarima“; „Pričao sam vam o nekim profesionalnim stvarima vezanim za krizu knjige… kada sam prekinuo… ponovo ću lagano početi da govorim o tome“; „udaljio sam se (…), kratko ću se osvrnuti, ali ću se vratiti na moje teme“; „napraviću digresiju…“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 33., 103., 115., 135.)

Pamflet na taj način pronalazi vezu – koju je kodifikovala drevna retorika – između digresije i strasnog zanosa, patetičke funkcije prepuštene egressio, koji se razumeva kao nešto što je strano samom pitanju te služi da skrene temu, kao mesto na kojem jezik zastranjuje i pojavljuju se figure razjarenosti. S digresijom koja prevazilazi vidokrug rečenice i tiče se diskurzivne kompozicije, jednako kao i s takozvanim figurama mišljenja Fontaniera, prelazimo na opšti nivo diskurzivne manifestacije kao pokazatelja afekta i znakova emotivnosti: segmentaciju rečenice, sintaksičku elipsu, razlaganje reči, navođenje trotačke, koji ponekad, nadovezuju potpune pretpostavke, a ponekad, tome nasuprot, izdvajaju predikat od subjekta, time oslobađajući veliki broj nominalnih, nedovršenih ili uzvičnih rečenica, slobodnih sintagmi, kako bi na taj način govor oblikovao uvredu.

Zakon pravnog žanra i uzrok

Naglašavajući digresiju, pamflet nastoji da se postavi izvan svakog ubeđivačkog vidokruga pretvarajući se da predstavlja neorganizovani govor, u suprotnosti sa uređenim i usmerenim govorom koji ima za cilj neku efikasnost. Dakle, potrebno je učiniti da se stvar zamuti kako bi se kod čitaoca proizveo utisak neusmerenog govora koji ima za cilj da diskursu onemogući da identifikuje neku opštu situaciju (koja podrazumeva konstitutivnu konvenciju koherentne diskurzivne aktivnosti) i da njegovi ciljevi, ipak podržavaju komunikacione situacije različitih žanrova govora čije svrhe, vreme, argumente i slušatelje oponašaju i mešaju. Pamflet poništava podređivanje svojih rečenica svakoj pojedinačnoj svrsi i podvrgava se obavezi da pozicionira svoj jezik. Kombinujući više jezičkih igara, sprečava identifikaciju vladajuće jezičke igre u skladu s kojom se i nastavlja. Ako je tačno da „konvencija ili prihvaćeno pravilo, objavljena intencija“ (S. Hampshire, Thought and action, 1970, poglavlje „Intention and action“), proizilaze iz snopa protivrečnih pravila koje pamflet sebi pridaje, onda oni predstavljaju suzbijeno razumevanje sagovornikove intencije, ako je razumevanje „žanrovski povezano“, onda žanrovska neodlučnost usporava odluku dodeljivanja značenja, dovođenje u vezu intencije i njenog prepoznavanja (Hirsch, 1967). Pošto izgleda da su intencije (konvencionalizovane uz pomoć diskurzivnih pravila kakva su žanrovi) mnoštvene i da se time poništavaju, žanr nije u stanju da organizuje i prepozna koherentnost lingvističke akcije. Tako se objašnjavaju s nepoverenjem neka tumačenja 1938. godine. Štampa često nije u stanju da identifikuje o čemu se radi u nekoj knjizi i da se izjasni o statusu njenog diskursa; pamflet je, često prihvaćen kao jednoglasni izraz krize i porasta antisemitizma u javnom mnjenju – „znak je vremena i upozorenje“, „upozorenje čiji značaj ne bi trebalo potceniti“. Uvrede, opscenosti, neverovatnost i mnoštvenost ciljeva Tričarija, prepoznati su kao činjenice jednog nesvrhovitog teksta, kao dokaz nerazumnosti: „epileptičkih formi“ (L’œuvre, 2. januar 1938.), kao „delirantan subjektivizam, bez i najmanje brige o verovatnoći aktuelnosti koja, naprotiv, obiluje različitim temama“ (Vincent, 1938.).
U jednom, često navođenom tekstu, Žid je napisao:

„Kritika je u priličnoj meri nerazumna, kada govori o Tričarijama za jedno krvoproliće. Čudi me da je mogla tako šta da ne shvati (…) Podrazumeva se da se radi o šali (…) Kako bolje pokazati da nas to zabavlja? (…) Selin preteruje u vređanju. Kači se za bilo šta. Jevrejstvo je ovde tek izgovor. Najobimniji, najtrivijalniji, najprepoznatljiviji mogući izgovor, onaj koji se namerno izruguje nijansama, koji dozvoljava najopštije prosuđivanje, najveća preterivanja, najmanja briga o jednakosti i najhirovitije prepuštanje kuda ga pero nosi. I Selin je najbolji upravo onda kada je najneumereniji (…) u Tričarijama za jedno krvoproliće, on gomila (…) patetične i beznačajne šale, kao što će verovatno nastaviti da radi i u svojim sledećim knjigama (…) na veliko zadovoljstvo čitalaca, njegove kandže i njegov prkos se proširuju (…) Ako je u Tričarijama za jedno krvoproliće trebalo videti bilo šta drugo pored igre, to je da je Selin, uprkos sveukupnom svom geniju, svojim cinizmom i mrskom lakoćom, bez pardona uzburkao najbanalnije strasti“.

Naslov, Tričarije za jedno krvoproliće, ako i jeste oksimoron, ovde bi se mogao uzeti kao obeležje pamfletske mašinerije u svojoj dvostrukosti. Jedinstvo suprotnosti – nemogući spoj reči koji se ostvaruje – programira mnoštvenost čitanja i protivrečnih recepcija: „naslov se objašnjava kroz mišljenje pisca da Jevreji vode u rat“ (Le Mois); „ako sam dobro razumeo autorovu nameru, ovaj naslov znači: malo bezvrednog rada kako bi se ljudi podsticali na ubijanje“ (Esprit).

Opšta nedoređenost proizvodi mešanje obično razdvojenih oblasti. To je naročito istina u slučaju komične i ozbiljne mešavine koja se primećuje u Tričarijama. Kao što za istoričara polje mogućih čitanja mazarinadskih tekstova polazi „iz pobune ka karnevalu, iz razbesnele osvete ka farsi“ (Jouhaud, 1985), tako se i selinovski pamfleti, za poetologa, upisuju „između gađenja i smeha, apokalipse i karnevala“ (Kristeva, 1980). Podrazumeva se da stilističke i logičke neusklađenosti proizilaze iz sapostojanja smeha i agresije, time dopuštajući figure reči, onomastičku denuncijaciju („Mme Valéry“), antisemitsko skrnavljenje patronima – „Blaoum“, „Bloum“, „Bloom-Bloum“, „Bite-Bloum“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 95., 146,, 149.), koje je u potpunosti funkcionalno: književni ili ne, čitaoci se mnogo „smeju“, na pomen antisemitskih „igri reči“.

Selinovski pamflet održava složene odnose sa svakim od tri velika retorička žanra, deliberativnim, prosuđujućim i epidiktičkim (demonstrativnim). On meša svrhe i vremena svakoga od njih: govoriće o korisnom i štetnom (kao deliberativan), ali isto tako i o pravednom i nepravednom (pravnički). Preokupiran je budućnošću, kada predviđa budućnost Grada („zreo sam da vas obeležim“); prošlošću (sudnjim vremenima), kada optužuje: „sve ih poznaje, sve njih po ćoškovima, tajne javnog mišljenja“ (…), oni drže sve konce u svojim rukama“; sadašnjošću: „ne znaju da naprave razliku između mrtvog i živog… ‘organskog’ i mlitavog, kartonske smese i čistog soka, pre bešike nego svetiljke, lažnog i autentičnog“. (Ibid., str. 46.).

Rat koji preti da se razbukti, mir koji bi trebalo očuvati, saveti onih koji zasenjuju narod: u Tričarijama i Školi, radi se upravo o deliberativnim temama. S istom krivicom i njenom proširenom, psovačkom formom, pronalazimo i epidiktiči sadržaj. Prisustvo ovog poslednjeg žanra nije bez značaja: on bi mogao da propiše „estetsku recepciju“ rasističke uvrede, neopredeljenost njenog statusa, ozbiljnosti ili ne diskurzivnog, književnog ili pobunjeničkog akta.

Pre svega, međutim, vređanje i klevetanje, provokacija u kojoj se govornik proglašava žrtvom u uvodu Tričarija, fiktivno pismo puno „anonimnih“ psovki na samom početku Škole leševa, kao i tvrdnje i podmetanja, uvrede i ponižavajuće reči u temelju antisemitskih optužbi – suštinski smeštaju pamfletsko odricanje u perspektivu procesa, govora koji za svoj okvir ima sud u kojem se govornik obraća publici sastavljenoj kao da je sudija i gde se onaj koji govori trudi da pokaže da stvari o kojima se radi, jesu ili nisu bile ispunjene, jesu ili nisu određene vrste, gde optužuje ili brani s ciljem da ubedi treću stanu – sudiju koji eventualno trebalo da odluči o primenjivosti kazne. Pravnička retorika opskrbljuje pamfletsku govornu matricu i utvrđuje pravila razgovora. Antisemita se pretvara u tužioca nakon što se pobrinuo da se predstavi pod obeležjem zgroženog čoveka koji odgovara na provokaciju: „Ja sam sopstveni kritičar. Branim se“ (ibid., str. 22). Samoproklamovana žrtva, onaj koji se žali, advokat i tužilac. Žrtva sramote („sramota je izuzetna… Moja zgroženost je razumljiva“, Tričarije…) postaje glavni svedok u procesu koji tek što je započeo, tužilac. Publika je sudija i cilj pamfletiste, protivnika. Svedok, govornik odaje slušaocima utisak da nije advokat, već čovek koji govori istinu, povređeni čovek koji traži odštetu i predstavlja protivnika kao nekoga ko je u stanju da inspiriše gnev. Pravnički govor organizuje rečenice u skladu s ciljevima specifičnim za žanr, podvrgavajući ih jedinstvenom cilju. Pravnička matrica konstruiše govor u kojem se iscrtava onaj koji je odgovoran ili kriv, prepušten javnoj osveti, od strane onoga koji, postavljajući se kao pravednik, u manjoj meri traži nadoknadu koliko je gladan osvete – izvan sudova: takvo bi bilo značenje neprihvatljivih, neuračunljivih reči.

Na kraju, u pozadini ekstremne rasutosti ciljeva i prividnog odsustva logičke povezanosti, jasno su prisutni komplementarna osobenost predmeta potkazivanja kao i organizovanost argumentacije; i to tako da govor može ilustrovati teorije koje opisuju diskurzivnu koherentnost u vidu postojanja jedinstvenog ilokucionog cilja, ujedinjujući zajedno retoričke i argumentativne postupke. Postoje tri teme oko kojih se konstruišu Tričarije: stanje književnih prilika, Međunarodna izložba iz 1937, Narodni front i ratne pretnje, sve tri teme predstavljaju okvir događaja o kojima pamflet obezbeđuje odjek i to u meri u kojoj njihovo nadovezivanje dozvoljava povezivanje teze i argumentacije. Izložba iz 1937. predstavlja primer koji dozvoljava razvijanje teze o korupciji Elite od strane tuđih, apatridskih i neautentičnih umetnosti. Narodni front je predstavljen tako da ukazuje na „judeo-boljševički“ uticaj u odnosu na narodne slojeve. Korupcija elita i dominacija narodnih klasa pripremaju naciju na budući sukob („rat za Jevreje“), eto kakav je argumentativni put Tričarija. Razlaganje umetnosti, korupcija elita, dekadencija zemlje, srljanje u rat na osnovu činjenice o postojanju jednog „agenta“, o kojem štampa i intelektualci ni jednu reč ne zbore, nikad ne „dopirući do svetske zavere“, eto kakav je sistem koji obezbeđuje interpretacioni okvir i uređuje različite činjenice.
Celokupan diskurs se bavi samo jednim pitanjem, nastoji oko jedne stvari i brani jednu tezu. Početna tačka retoričke mašine, piše Bart (Barthes), jeste „tačka oko koje je potrebno izboriti se u vremenu i prostoru“ („L’Ancienne Rhétorique“). Na govorniku preostaje da je ograniči za slušaoca, i to tako da slušalac o njoj može prosuđivati. U meri u kojoj tezom usmerava diskurs, zauzima određenu poziciju i angažuje govornika, pamfletska taktika usporava svoju identifikaciju. Pamflet se u uvodu trudi svim silama da ne naznači ono o čemu procenjujemo, od čega se udaljavamo – da li se radi o lošim svađama pisaca, o Izložbi iz 1937, itd., izbegavajući da opiše svoje teme. Razlog jeste: jedna argumentacija se ne može razviti ukoliko rasprava nije otvorena; stalo nam je da ubeđujemo samo ukoliko sve nije odlučeno unapred, ukoliko je moguće uticati na budućnost Polisa (Aristotel, II, 18). Dakle, o pitanjima koje otkrivaju Tričarije za jedno krvoproliće, rasprava je jasno podeljena: „Još od Drajfusove afere, razlog je zakopan“. Moguće ga je ponovo otvoriti samo u kritičkim okolnostima, i ukoliko argumentacija zna da uhvati mogućnost čiji je nosilac događaj, kako bi učinila neverovatnim ono što je verovatno, slab argument jačim: obrtanje situacije. Radi se o slučaju, o kairos-u, koji upravlja izborom sredstava kako bi se govorilo o poretku stvari i obrnuo redosled njihovog javljanja. Tako da žestina govornika, digresija i generička neusmerenost, predstavljaju znakove tih prilika. U kritičkim političkim prilikama 1937. godine, nekoherentnost i „delirijum“, uvredljivi stil i narodski prostakluk, visoka reč postavljena na nivou krize, predstavljaju sredstva potiskivanja razloga i razvijanja antisemitske teze.

Slovo, parezija i eufemizacija

Nakon što je glas uvrede posmatran iz perspektive strasne uzročnosti, vreme je da ga razmotrimo i na osnovu teorije Emocije kao i pledoajea vulgarnog jezika, koje nalazimo u Tričarijama.
Pamflet je dobrim delom književni pamflet, jedna kritika umetnosti i moderne književnosti. Najavljena dugim razvojnim putem protiv Međunarodne izložbe 1937, francuskog akademizma, socijalističkog akademizma, nadrealizma i anglosaksonske književnosti, ta kritika pogađa, pre svega, jezik pisaca koji su „obrazovani na mrtvim jezicima“, koji su prošli kroz „gimnazije mrtvih jezika“, „stekavši iskustvo u grčkom, proživevši život u latinskim prevodima i brbljarijama gospodina Alana“: dakle, „prefinjenog francuskog“, „probranog“, „‘francuskog’“ gimnazijalaca, „pročišćenog“, filtriranog francuskog, snažnog francuskog, ukrućenog francuskog, izribanog (naturalistički modernizovanog) francuskog, francuskog u rukavicama, montenjevskog francuskog, rasinovskog, jevrejskog francuskog koji sprema maturante, francuskog pojevrejenog Anatola, francuskog slinave elegancije (…) mandarinskog kineskog“.

Tom mrtvom jeziku, tom „mrtvom govoru“ i tom „toliko semitskom, uglađenom, ušuškanom, lažnom“ stilu, „odnosno, dragocenom, uzdržanom, slatkastom, ulaštenom, nadri-ušećerenom, sirupastom, jebenom“ (…), stilu „kojeg francuski perverzni gimnazijalci (…) nazivaju ‘le Beau Style’“, Selin suprotstavlja „autentičnu, čulnu emociju“, „autentičnu, spontanu, ritmičnu emociju“, „neposrednost govornog jezika“, životnost: „ništa nije teže nego usmeravati, nadvladavati i prenositi govorni jezik, emocionalni, jedini iskreni jezik, uobičajeni jezik u pismo, fiksirati ga i ne ubiti ga (…). Eto kakva je užasna ‘tehnika’ u kojoj se većina pisaca izbezumljuje – hiljadu puta oštrija od takozvanog ‘umetničkog’ ili ‘uglađenog’, ‘standardizovanog’, ‘ukalupljenog, manirizovanog’ pisma.“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 106 – 147.)
Ovde polemičar preuzima raspravu koja se odvijala tridesetih godina dvadesetog veka o francuskom jeziku i njegovom razvoju, obeleženu istorijskom lingvistikom Vendryes-a, čija je teza o razdoru između pisanog jezika (književnosti) i govornog jezika – prvi je nastao po uzoru na latinskim mrtvi jezik, dok je drugi, kao živ jezik izražajane i spontane upotrebe, narodski jezik uticao na populiste kakvi su bili Keno (Queneau), Ramiz (Ramuz), Žid ili Tibode (Thibaudet): „Ti veliki pisci (…) su stekli životno iskustvo kroz grčke prevode, latinske verzije (…) svi ti autori koje mi hvale (…) nikada nisu osetili ni trun neposredne emocije (…) svi ti naši veliki autori, oni daju tonalitet (…) izlazeći iz gimnazija mrtvih jezika (…) upiru se da pišu sve pročišćenije (…) obrazovani u mrtvim jezicima, prirodno je da teže jednom mrtvom jeziku.“ (Ibid., str. 106 – 113.)

U pamfletu, sasvim prirodno, razlika između živog i mrtvog jezika zadobija polemološku vrednost; utemeljuje se na neprekidnoj suprotstavljenosti onoga što je konstruisano, veštačko i lažno s jedne strane, i onoga što je istinsko, s druge; pruža mesto jednoj, po pravilu, inverzivnoj kritici, u kojoj je govor udaljen od prirodnog (naravno, radi se o književnom govoru), u skladu s toposom obrnutog sveta: moderna umetnost predstavlja „totalnu inverziju estetskih čula“; „moderna publika je (…) do kostiju pervertirana“; „sve dekadentnosti, sve trule epohe obiluju jevrejima, kritičarima, homoseksualcima“, „znam sasvim jasno da Židovska umetnost, nakon Vajldovske umetnosti i Prustovske umetnosti, čini deo neumoljivog kontinuiteta jevrejskog programa (…) Istruliti (…) u apologijama svih perverznosti“. (Ibid., str. 47., 115., 119., 133.)

Ova procedura inverzije je zajednička satiričarima (Juvenal, Boalo, Dobinje [d’Aubigné]), kada se pozivaju na „autentičnost“ reda u književnosti i normama društvenog poretka. Pored ad hominem napada i difamacije, potrebno je prepoznati stilističke teorije koje predstavljaju figuru kao izdvajanje (ukrašavanje, odevanje ili senčenje) , devijantni iskaz koji odstupa u odnosu na normu kao i tradiciju koja je izgradila stil kao ukras pridodat sirovoj reči. Izgleda da se ovde radi o osudi književnosti koja ponovo otkriva razloge hrišćanske i filozofske antiretorike. Osuđuje se formalizam i verbalizam pisaca, isprazne i beskorisne reči (verba), figuralno, književno i retoričko u ime doslovnog, sirovog i neosenčenog izraza koji odbija upotrebu perifraza: „finese okolišanja“, „stila okolišanja (…) dijalektičkog… eliptičnog, krhko oklevajućeg, inertnog, gimnazijalskog, pripijenog, elegantnog stila“, „formalističkih mučenja“, „retoričkih skrupula“, „simulakruma emocija“, „igri reči“ onih koji otvaraju manirističke geometre“, „pompeznosti latinskog jezika“. (Ibid., str. 73., 106 – 107.)

Polemička razlika između živog i književnog jezika postavlja na scenu jedno kulturološko i lingvističko razdvajanje. Sve se odigrava na samom početku Tričarija, kada se radi o načinu kojim započinju. Evo kako glase prve rečenice:

„Svet je prepun ljudi koji za sebe govore da su prefinjeni a da to nisu, potvrđujem da su jeftino prefinjeni. Ja, vaš sluga, verujem da sam ja, upravo ja prefinjen! I to takav kakav sam! Autentično sam prefinjen! Sve donedavno mi je bilo teško da to priznam… Opirao sam se… I onda sam jednog dana posustao… Šta mogu!… Ipak mi je malo neprijatno što sam prefinjen… Šta li će drugi reći? Da sam pretenciozan?… Da insinuiram?… / Uvaženo prefinjen, ispravno prefinjen, onako kako je uobičajeno, ozvaničeno, i kako bi trebalo pisati ako ništa drugo onda barem kao gospodin Žid, gospodin Vanderem, gospodin Benda, gospodin Diamel, gospođa Kolet, gospođa Femina, gospođa Valeri, „Francuska pozorišta“, obespamećeni pred nijansama… Malarmea, Bergsona, Alana… dopisujući kojekuda samo prideve… dodvoravati se govnetu! (…) izbezumljivati se pred Beznačajnim, pompezno i dodvorački brbljati, kukurikati u mikrofone (…) / mogao bih i ja, isto tako mogao bih postati istinski stilista, „dosledni akademik“. Radi se o pravom zanatu, o temeljnom radu koji traje mesec do dva dana… možda i nekoliko godina (…) / Ipak, prestareo sam, previše sam napredovao (…) na putu proklete spontane prefinjenosti… nakon dugotrajne karijere među „teškima od najtežih“ da bih se sada vratio na put! da bih se konačno pojavio na pičkastom završnom ispitu!… Nemoguće! U tome i jeste cela drama.“ (Ibid., str. 11.)

Bila bi to uvodna scena sukoba između reči koja nema pravo da postoji, koja je anatemisana, i one policijske, obogaćene književnim jezikom. Sirova reč, u svojoj vulgarnosti i nasilnosti, suprotstavlja se omekšavanju civilizovane, prefinjene reči koju postavlja na scenu, suprotstavlja se otporima, okolišanjima i eufemizaciji . U pamfletskoj manipulaciji razgovora, glas uvrede, stoga, postaje prava mera razmaka između uglađenog i „istinskog govora.
„Istinska“ reč jeste glas protiv opiranja, okolišanja i od trenutka kada izloži ideju o opštem umekšavanju diskursa, pamfletista zahteva pravo da sve izgovori, nastojeći da stvari naziva njihovim imenom i koristeći direktnim izrazima: „zreo sam da vas obeležim“, „Usuditi se? Prosečni Francuz? Priznati? Direktno čuti da ne voli Jevreje?“, „ja to kažem glasno“, „kažem to iskreno“. (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 41., 84., 182., 193.; Škola leševa, str. 91.) Ključna figura onoga koji tako iznosi svoje stavove je parezija. Parezija u svom apostolskom značenju je parezija Hrista koji sve može da izgovori jer govori istinu; hrišćanska parezija koji svedoči svoju veru i govori neustrašivo jer je oslobođena straha; jezička sloboda apostola koji se suočava sa svetinom, samouvereno propoveda, hrabro izlaže svoje mišljenje . U svom političkom značenju, sloboda govora, predstavlja rešenost koja dozvoljava da se neko obrati skupštini, demokratsko pravo rezervisano za građana, koji se time razlikuje od stranca i roba (Platon, Država, 557b). U svom retoričkom smislu, licence (sloboda govora), koju klasicizam osuđuje kao jezičko preterivanje… probrana je figura satiričara (J. Starobinski, Collège de France, 1987-1988) .

Postavljena kao lek pred eufemizacijom u ime „istine“, licence opravdava sve načine govora, te dakle, i glas uvreda: verbalnu agresiju, proklinjanje, nasilje i pozivanje na njega, psovke sa seksualnom konotacijom, opscenost i skatologiju. Ako je retorika uvijena (Selin bi rekao „omamljena“…) i ublažena, izgleda da prozilazi da je istinu moguće izgovoriti samo kroz blasfemiju, profanisanje, izvikujući psovke koje nikoga ne štede: „Ali vaspitani ljudi kakvi jesmo, uglađene osobe, mi ne pričamo na taj način. Te osobe se izražavaju pomoću retorike, one razumeju sve kazuističke argumente“. (Škola leševa, str. 91.) Parezija čini da uvreda prolazi kao dokaz slobode govora. Vešt manevar, jer pamfletisti zabranjuje da govori kako on smatra da treba da govori, ograničenje antisemitskog izražavanja proizvodi utisak da on nema jednako pravo na slobodnu političku reč i sukob argumentima, ukazuje mu na odsustvo slobode govora (isegoria) i prisustvo tiranije na koju se on, zarad svojih potreba, poziva.

Pored eufemizacije diskursa, parezija služi i da udalji „mlaki italijanski antisemitizam s njegovim bledim, nedovoljnim ukusom“, „fine diskriminacije, slobodarske skrupule, nijanse i ‘umerene’ mere“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 194.), „jezičkim rešenjima“, „smešanim, premerenim, književnim antisemitizmima, uvijenim podmuklim rečima“, „dejudaizacijom na italijanski način, poput jednog Morasa (Maurras), okolišajući“ i opravdava ekstremna rešenja: „Onaj koji ne govori o Jevrejima, koji u svom programu ne planira da ih, pre svega, rasturi… taj priča, priče radi“. (Ibid., str. 188.) Licence postaje povlašćena figura političkog potkazivanja, oružje onoga koji se bori protiv oslabljivanja govora i tajnih (kruptos) praksi, on obelodanjuje „tajne“ i osuđuje pred svetinom one koji deluju „iza kulisa“ . Figura pamfleta, koja nastoji da „pokaže tajnu kao ono skriveno“ (Marin, 1990), ukazuje na to da je politička aktivnost, kakva se prikazuje pred narodom od strane moćnika i elite, tek privid, predstava kojom se manipuliše iza zavese – ona nastoji da nas uveri, ugledajući se na stare prilike i paksvile, da prekida „stari monopol uskih manjina o političkim i religioznim saznanjima.“
Naravno, suprotstavljanje našminkane i feminizirane književne reči, retorike, i one žive koja je vulgarna i populistička, pre svega se u velikoj meri odnosi na razdor između res i verba, kao i kritike [retoričkog, prim. prev.] azijanizma. To sukobljavanje upućuje na istoriju lingvističkog problema u svojim istorijskim i religioznim vidovima: proširivanja registra i upotreba vulgarnih prostih jezika, autoriteta Pisma, borbe između prostih i učenih jezika. Dovođenjem u pitanje mrtvih jezika, pamfletista nastoji da u aktuelnost unese snagu konflikta koja se dogodila između svetog i nacionalnih jezika. Prateći teološke posvećenosti jeziku, borba protiv pisma postaje borba protiv jezika Božanskog slova i jezika egzegeze.
 
Biti deo naroda

Populistička maska govornika, koherentna s odbranom vulgarnog/prostog jezika, svodi se na suprotstavljanje između govornog i pisanog jezika. Upravo se na to „populističko“ poreklo govornika poziva akademska sredina kada odobrava nasilan diskurs:

„izgleda da neverovatan uspeh, kod široke publike, gospodina Luja Ferdinanda Selina – koji je toliko značajan – kritika uopšte nije prihvatila (…). Ovaj nesporazum proizilazi iz apsolutno pogrešne predstave koju kritika ima o jeziku. Ona jezik posmatra samo iz pisane perspektive. Ne prepoznaje izuzetna bogatstva koja se mogu otkriti u govornom jeziku. Ne shvata da je moguće dotaći se pisanog jezika. U tome ona vidi kršenje pravila igre, neku vrstu jeresi. Dakle, celokupni Selinov genije potiče iz te majstorski izvedene operacije. Poslušajte prosečnog Francuza, narodskog čoveka, ili buržuja, poslušajte ga kako govori kada je pijan (…) ili kada je izložen nekom veoma nasilnom osećanju (gnevu, sramoti, boli, itd.): tada on progovara kao Selin. Možda mu je rečnik malo siromašniji (…) ali mu je svakako ista – poremećena, razbijena, prepuna inverzija, prozivki i besa, neverovatno živa – sintaksa. Te smelosti, kao i bilo koje druge nepristojnosti, remete ljude naviknute na elegantnu, uglađenu i do krajnjih granica proverenu književnost, kakva i jeste francuska. Jednom rečju, mandarinska književnost (…) čiji je bedem ispražnjenost ne znam kakvog akademskog konformizma u odnosu na koji Selinove knjige čine neverovatan kontrast. Trebalo bi se vratiti na Rablea da bi se u našoj književnosti pronašlo tako snažno nadahnuće, tako zapanjujuća verbalna lakoća, rekao bih, neverovatna plemenitost najotkačenije vulgarnosti (…) sve to u zelenoj i čistoj plebejskoj tradiciji Hala, kafea, polja i ulice“. (Miomandre, 1938.)

Prljavi i „populistički“ stil Tričarija za jedno krvoproliće i Škole leševa, želi da naznači u kojoj meri se govornik, svim sredstvima s kojima bi trebalo auditorijumu da se pokaže kako bi ostavio dobar utisak, otvoreno opire, kršeći prva pravila govorništva (jasnoću, prigodu, ispravnost, jezičku i leksičku čistotu) i nužno govori ne mareći da bude ubedljiv. Toj zvaničnoj nebrizi bi trebalo zameriti sistematsku upotrebu osrednjih argumenata. Na mestu na kojem bi argumentacija trebalo da bude koherentna kako bi bila prihvaćena, pamfletski diskurs, u neredu koji stvara, objavljuje postiđenost baratanja argumentima, nedostatak ovladavanosti logičkim veznicima, ako ne i argumentativno neznanje. Dokazi su nepouzdani, a ni argumenti nisu bolji. Hiperbola umnožava neverovatne ciljeve: „Montenj, Rasin, Stendal, Zola, Sezan, Mopasan, Modi, Prdež-Proust“ predstavljaju „jevrejske uspehe“. (Tričarije, str. 81.)

U hijerarhiji oblika rasuđivanja, njegovi argumenti su na najnižoj lestvici: te tako upotrebljava analogiju, sasvim sumnjivi postupak kojem se poriče bilo kakva vrednost kao sredstva dokazivanja; maksime ili argumente ad personam, isključuje se racionalna argumentacija i diskvalifikuje onaj koji je upotrebljava; potom se, uopšteno, koristi digresija kojom se stiče utisak da govornik nije u stanju da konstruiše argumentaciju.
S kojim ciljem se ova enoncijativna mašinerija, na ovaj način suprotstavlja uobičajenom rasuđivanju i argumentativnoj racionalnosti? Pozivanje na svakodnevno pseudo-rasuđivanje za glavni cilj ima da odbije slušaoce ali i kriterijume koje ti slušaoci odobravaju, da u jednakoj meri pamfletisti onemoguće da stupi s njima u razmenu. „Narodski“ govor, pošto odbija upotrebu argumentativnog jezika, služi da diskvalifikuje racionalnost protivnika: „sve što je složeno, lažno je i pokvareno.“ (Ibid., str. 186.)

Argumentacija i dokazivanje se osuđuju kao stvar elite, „jedne, takozvane elite“. Pobijati argumentativnu racionalnost, uvod je u dovođenje u pitanje i ponovno pisanje istorije – i predstavlja „napor sveštenstva… kako bi nametnuli svoju sopstvenu egzegezu“. (de Certeau, [1985], str. 689 – 707.)
Populistička pamfletska maska postaje sredstvo da se osposobi govornik koji je u osnovi kognitivno verovatnih iskaza i tvrdnji, kompatibilnih s njegovom ličnošću. „Svetska jevrejska zavera“, snaga tajnih društava, „Protokoli Sionskih mudraca“ biće predstavljeni s dozom uspeha kao „stvarni“, „moćni“, ili „autentični“ od strane antisemite, od trenutka kada su prokazani „naučnici zvanične Nauke“.
Autorizujući pozivanje na loše argumente i pseudo-definicije, „narodski“ stil pamfleta nameće visoku reč, „figuru prozivanja“, „ratnu mašinu sa svim svojim ofanzivno diskurzivnim figurama“ (Barthes, 1984, str. 61-69). Oslabljeni položaj pisca (odsustvo „stila“, zamerke koje mu se prigovaraju) postaju moćno mesto pamfleta kada bi trebalo zasmejati, uništiti protivnikovu ozbiljnost i smehom je zabraniti . Brazilak [Brasillach] se „kraljevski zabavljao“ čitajući pamflet: „ne tražimo dozvolu da se zabavljamo“; autor zabeleške koja je objavljena u L’Émancipation Nationale, doriotističkoj dnevnoj novini, „razboleo se od smeha“, hroničar nedeljnika La Revue de France, „mnogo se smejao čitajući te zastrašujuće Tričarije.“ S antisemitskom „dobrom reči“, koristeći duhovite „sklonosti“ (agresivnost, opscenost), u srži smo agonističke i komunikacione strukture diskursa: uništavanje cilja, pred budnim okom čitaoca, neprestani je ulog Tričarija za jedno krvoproliće i Škole leševa.
Pamfletska diskvalifikacija argumentativne racionalnosti, pored dovođenja u pitanje ugovorne osnove komunikacije, preduslov je koji dopušta da se ne ulazi u logiku potrage za dogovorom i izbegne ugovorno regulisanje konflikta. Koristi se prilika da se režira situacija u kojoj se subjekat postavlja izvan sebe, ne dopušta se rasprava s njim, lišava se problematske debate i uvek mogućeg konsenzusa koji bi se mogao okončati u pomirenju. Onaj koji vodi monolog koristi ga neopozivo kao poslednje sredstvo. Psovka je upućena i nemoguće je povući je: „postavio sam pitanja i dao odgovore, moja je zadnja reč“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 199). Jezik ne uspeva da svede nasilje, izbegne konflikt, već kroz pogrdu ih još obnavlja i proizvodi, ostajući pri onome što je kao nekontrolisano započelo polemiku, umesto da teži dogovoru i pomirenju.

Na taj način, u rastućoj egzaltaciji govornika, pamflet kontinuiranom i kumulativnom postupkom razvija „ubeđivačke moći, razlažući otpore i sklanjajući predrasude publike“ (Angenot, 1982, str. 295). To bi bila funkcija ovog jezika koji, koristeći se konvencijama i pravilima zabranjene reči, „izvrdava granice i otvara izvore uživanja koji su postali nedostupni (…) potkupljuje slušaoca viškom užitka koji time obezbeđuje (Freud, [1988], str. 193-199), socio-lingvističkim rečnikom, time „potiskuje stare tabue protiv antijevrejskog jezika (…) koji se proširio nakon konačne pobede drajfusovaca“ (Marrus, Paxton, 1981, str. 57). Što akademik, vezan eufemizacijom, prevodi na sledeći način:

„Gospodin Luj Ferdinand Selin nije autor kojeg treba imati u svom društvu. Uostalom, kao ni Rablea (…) Uzdržani smo, ali ih i približavamo jednoga drugome kako bismo podsetili da bi publika, isto kao i kritika, trebalo da, u određenim slučajevima, odustane od jezika ili situacija koje nisu uvek akademske, kao i da umetnik zadržava pravo (…) na izbor svog rečnika i svoje sintakse (…) Gospodin Selin na zadivljujući način zna da izabere svoje naslove (…) sreća je da se pojavio jedan Selin kako bi govorio o tim stvarima prikladnim rečima i, kada posmatramo njegove teme, skloni smo i da mu oprostimo njegov rečnik“. (Truc, 1938, str. 550-565)

Tabui čitaoca bi trebalo da nestanu. Da li tekst, dakle, napreduje tako što se oslobađa lingvističkih zabrana, osvajajući izgubljen teren:

„Kapetan Drajfus je daleko veći od kapetana Bonapartea. Osvojio je i sačuvao Francusku“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 199); „Nakon afere Drajfus, stvar je gotova, Francuska pripada Jevrejima“. (Ibid., str. 85).

Dokazi menjaju stranu. Pogrom tako prestaje da bude krvoproliće i postaje pobunjenički ustanak; Francuska nije imperija već kolonija: „agresor urla ne bi li smo ga preklali. Stvarčica je stara koliko i Mojsije… i dalje funkcioniše“ (Ibid., str. 86). Započinjući s najtananijim značenjem, sa anegdotom, Tričarije za jedno krvoproliće se završavaju s govorom o kraju vremena, koje se pokreće zbog pogroma koji sugeriše.

„Narodski“ i uvredljivi govor ispunjava poslednju funkciju: njime se konotira revolucionarni sadržaj aktuelnog trenutka; radi se, u stvari – u šta ni ne sumnjamo – o upotrebi revolucionarnih slogana – Nacija bez plemstva, „strani element“ – protiv dèla Revolucije: emancipacije Jevreja. Paskvile o kraju Ancien Régimea, koje bi trebalo da otkriju zakulisne tajne, skandale i zavere, proširuju svoju mržnju prema eliti i ispliću priču o nemoći i preokretu Velikih uoči 1789, ovde su model Tričarija za jedno krvoproliće. Daudet navodi primer časopisa Le père Duchesne: „Od Reforme i njenih pamfletista, ukazala se potreba za Rochefortom (Svetiljkom) i Igom (Kaznama), trebalo bi izraditi posebnu studiju, čak polazeći od Le père Duchesne i 1793, i od uloge razuzdane uvredljivosti. U jeku svoje difuzije, Le père Duchesne je, po rečima braće Goncourt (Histoire de la Société Française pendant la révolution) štampana u sto hiljada primeraka! Bila je pogana, sramotna, ali je predstavljala novotarije svetine – danas bismo rekli ‘mase’“ (Daudet, 1938). „Narodski“ govor i psovački stil, dakle, prizivaju taj revolucionarni trenutak kada „poganost postaje politički ‘žanr’“ i uzdiže do „teorije nužnog prostakluka“ (F. Brunot, 1937) taj period koji je obavezivao na izbor između poganosti uvrede i „mekuštva uglađenih i ispravnih formi“.

De injuriis i famosis libellis

Igrajući se igara napetosti između govornog i pisanog, pamfletski glas in fine mora biti prenesen na actio retorike: to je trenutak kada se sastavljenom tekstu udahnjuje život, kada se on pokreće glasom, telom, gestovima, i kada se instanci u kojoj govornik igra, moraju pridodavati pokret, potez, sklapati govor, izigravati uloga glumca ne bi li se slušaocima prenela emocija. Actio je u središtu pamfletskog pisanja, koje u svoje pismo uključuje govorni i javni stil; i to tako da čitalac stiče utisak da prisustvuje jednoj predstavi, krizi, upravo histeričnoj krizi, da čuje glas subjekta u „primitivnom nasilju njegovog izraza“ (L. Marin, 1990) . Teško se može prizivati taj glas, a da se pritom ne priziva i jedan njegov savremeni odjek, glas fašističkog diktatora koji isto tako objavljuje nadmoć izgovorene reči nad pismom .

Privremeno ću zaključiti ovo poređenje. Pamfletska raspuštenost ukazuje na stanje pometnje i krize, trenutak u kojem politički poredak u naponu, govornike izdiže ne bi li pokrenuo/ganuo narod, kada se strasni postupci slobodno razvijaju (Garin, 1969, str. 101-119). Istovremeno dok i deluje, parezija promišlja okolnosti u kojima se ozakonjuje prestanak ograničavanja slobode govora, kraj zabrane tabuirane reči; ona čitaocu jemči trenutak u kojem postaje nekažnjivo govoriti i pisati. To čineći, glas uvreda dobija svog primaoca u tekstovima – pod tim podrazmevam i cilj koji ona mobiliše prevazilazeći ičitaoca kojem se obraća. U „France-la-libérale“, „masonskoj francuskoj republici“ (…) odvratnoj biračkoj prevari“ (Tričarije za jedno krvoproliće, str. 29), pamfletista se okreće ka „Colonels“, „Doriots“, „našim nacionalnim doterivačima, ljudima poput La Rocque-a, Doriot-a, Maurras, Bailby, Marin-a“, koji „zaista govore da ne bi ništa rekli“, „brbljivcima“ (Ibid., str. 133), objavljujući odustvo šefa, pozivajući se na autoritarni režim i umišljajući se kao diktator („kada bih ja bio diktator“). Diktator je primalac selinovskog pamfleta. Poznato je iz političke filozofije, kada ona raspravlja o pobuni koja su prouzrokovale paskvile, da glas uvreda u svom jezičkom nasilju i raspuštenosti ne predstavlja negaciju poretka i norme već znak tiranina, u svojoj moći, gospodara reči, umešnost njegovih izraza.
 

Back
Top