Htedoh da nastavim ovim nostalgicnim stilom ali necu. Pozdravicu te jednim secanjem na dane iz starog kraja koji me tako magnetski vuku tamo da zaboli, i obicno nemoze da se odoli....i onda naravno sagnem se ispod kreveta i pocnem da trazim kofere....
Evo jene pricice, tj secanja i kafa jutarnja je pri kraju pa na posao. Njujork je danas oblacan i mokar,,,pozdrav svima
Pismo Gariju Kuperu
U jednom starom koferu, spremajući se na put, nađoh jednu razglednicu. Staru, već požutelu i začudo sačuvanu toliko dugo. Decenijama. Bila je to razglednica koju sam napisao Gariju Kuperu.
U stvari, šta se desilo…
Moji drugovi iz detinjstva Mita, Mika, Glavča, Slinča i ja pisali smo kao klinci pisma holivudskim filmskim glumcima tržeći sliku i autogram. Ja sam tog davnog proleća dobio od Mite Čvarka, mog druga iz I/3 razreda, adresu poznatog glumca vestern filmova Garija Kupera. Uuuuuu, sanjam ja danima i zamišljam kako Gari snima neki kaubojski film, u pauzi uzme iz džepa, tu gde mu je obarač pištolja sa koltom, moju razglednicu pa pošto malo gurne pištolj u stranu, podigne levu obrvu i napravi onu njegovu kaubojsku grimasu. Izvadi onu moju razglednicu, čita, pije viski sa sodom i smeška se. He-he-he, drhtao sam od sreće pri samoj pomisli da se to dešava tamo u dalekom Holivudu i da slavni Gari Kuper čita kartu jednog pomoravskog klinje sa bosim i prljavim nogama. Nema veze, otkud on zna da ja nisam prao noge nedelju dana i da imam tri keca. To za Holivud i za Garija nije važno. Celog leta i jeseni zamišljao sam tu scenu kako slavni glumac čita moju razglednicu, a zatim vadi svoju sliku iz džepa košulje i piše: "Hej, Džo, šta čekaš? Holivud je spreman. Porasti još koji inč i da te vidim ovde. Nemoj večito da tražiš neke izgovore!" Zatim se ponovo smeška, pali cigaretu, i dopisuje poslednje reči: "Puno pozdrava. Tvoj Gari Kuper". Jednom su mi, dok sam tako maštao, pošle suze radosnice toliko tople da su se pušile kao pištolj sa koltom pošto je izbacio metak.
Jednog dana, kada su mećave i vejavice već počele da menjaju lice našeg malog grada, dobijem odgovor; zapravo, nije to bio pravi odgovor. Pismo se vratilo jer adresa nije bila prava. Nisam znao šta da radim: da li da se ljutim ili bijem Mitu Čvarka, da tražim negde drugde adresu ili da zajebem celu stvar? Bilo mi je samo žao mog sanjarenja i zamišljanja starog, dobrog Garija kako čita razglednicu jednog prašnjavog klinje punog mašte, tamo iz nekog Pomoravlja. A Holivud je čekao, čekao, čekao na mene bre!!! Ja u međuvremenu klopam mas’ i leba i ukradene jagode, i u ogledalu mog predsoblja posmatram koliko sam porastao. Jednom kod nas u kuću naišao otpravnik vozova Sima Živac. Prvo što sam ga pitao dok je pio kafu i ljutu prepečenicu bilo je: "Čika Simo, kad ide voz za Holivud?" *******, bio sam mali i američki filmovi činili su svoje. Pa, slušaj, imao sam pravo da maštam, što da ne, ali ove današnje zvezde su phičkin dim u poređenju sa onima nekad... razumeš? Mnogima ne znam ni ime. Nema više ni Garija, ni Merlin, ni Berta Lankestera. A i ja sam se promenio. Ne idem više bos i perem noge skoro tri puta nedeljno, onako, dok se tuširam.
Pa odoh ja polako
Dzo