D
DisMisaL
Gost
Bejaše jedan Car. Dugo je stolevao na prestolu svom, mnoge ratove vodio i mnoge bitke dobio. A u miru bio pravedan i mudar, i pomogao svom narodu da prebrodi mnoge nesreće i nedaće. Ali nemaše svoga poroda. Kada shvati da mu godine pozne to neće dozvoliti, odluči da usvoji troje dece svojih najodanijih velikaša, tri mladića kojima sudbina odredi da sva trojica budu rođeni u isti dan. Dugo ih vaspitavaše i obučavaše za dužnosti koje im predstoje. A bejahu zaista najprviji među izdancima svoga naroda, i prihvatiše Cara kao oca svojega.
Jednoga dana obole Car. Čuvši za to, iz susednog carstva poslaše vojsku da peotme zemlje njegove. Znajući da mu se bliži čas samrtni, odluči da izabere među trojicom svog naslednika. Povede ih izvan svog zamka, i zastadoše pored jednog sebra koji je orao carske njive. Car ga zamoli da obori ralo, i na njega položiše tri znamenja carske moći: žezlo, krst i mač. Car odvoji njih trojicu i reče im da krenu i uzmu ono od znamenja koje po njima prestavlja pravu vlast.
Iako sva trojica oduvek bejahu po svem jednaki, kada krenuše, dvojica se počeše utrkivati, gurati i saplitati jedan drugog ne bi li prvi stigli. Treći hodaše čvrsto i odmereno.
Prvi koji je pristigao zgrabi žezlo i reče:
-Ovim žezlom carske moći proglašavam vlast svojom, i nateraću neprijatelje svoje da je priznaju.
Drugi beše razočaran, ali uze krst i progovori:
-Tvoja neka je vlast na zemlji, ali ne zaboravi da ona potiče voljom Boga, čija sam ja sada predstvnik, i uz njegov blagoslov ćemo pobediti neprijatelje naše.
Tada dođ i treći, koga čekaše na ralu ostavljeni mač. Ne uzevši ga, on se okrete ka caru:
-Oče, oprosti mi što ovo činim, iako poznam namere tvoje. Ali ja ne mogu gledati kako naš narod pati.
Rekavši to, on zgrabi mač i odjaha u bitku. Car pade na zemlju i zaplakaše. Ona dvojica ga gledaše u čudu, a sebar prozbori:
-Jadna li je ona zemlja i narod koji na njoj živi kada vlast uzimaju oni koji ne znaju da ona ne potiče ni od moći, ni od Boga, a oni koji je poznaju imaju suviše časti u sebi i radije je odbijaju nego da dozvole da nevini propate.
Jednoga dana obole Car. Čuvši za to, iz susednog carstva poslaše vojsku da peotme zemlje njegove. Znajući da mu se bliži čas samrtni, odluči da izabere među trojicom svog naslednika. Povede ih izvan svog zamka, i zastadoše pored jednog sebra koji je orao carske njive. Car ga zamoli da obori ralo, i na njega položiše tri znamenja carske moći: žezlo, krst i mač. Car odvoji njih trojicu i reče im da krenu i uzmu ono od znamenja koje po njima prestavlja pravu vlast.
Iako sva trojica oduvek bejahu po svem jednaki, kada krenuše, dvojica se počeše utrkivati, gurati i saplitati jedan drugog ne bi li prvi stigli. Treći hodaše čvrsto i odmereno.
Prvi koji je pristigao zgrabi žezlo i reče:
-Ovim žezlom carske moći proglašavam vlast svojom, i nateraću neprijatelje svoje da je priznaju.
Drugi beše razočaran, ali uze krst i progovori:
-Tvoja neka je vlast na zemlji, ali ne zaboravi da ona potiče voljom Boga, čija sam ja sada predstvnik, i uz njegov blagoslov ćemo pobediti neprijatelje naše.
Tada dođ i treći, koga čekaše na ralu ostavljeni mač. Ne uzevši ga, on se okrete ka caru:
-Oče, oprosti mi što ovo činim, iako poznam namere tvoje. Ali ja ne mogu gledati kako naš narod pati.
Rekavši to, on zgrabi mač i odjaha u bitku. Car pade na zemlju i zaplakaše. Ona dvojica ga gledaše u čudu, a sebar prozbori:
-Jadna li je ona zemlja i narod koji na njoj živi kada vlast uzimaju oni koji ne znaju da ona ne potiče ni od moći, ni od Boga, a oni koji je poznaju imaju suviše časti u sebi i radije je odbijaju nego da dozvole da nevini propate.