ŠPIC I PARTIZANOVA ŠKOLA FUDBALA
Jedan od najznačajnijih trenutaka u dugoj istoriji Partizana zbio se u leto 1946. godine – za trenera je
doveden Ilješ Špic.
Pre Špicovog dolaska trener je bio Franjo Glazer, golman svetske slave pre Drugog svetskog rata i ličnost
velikih vrednosti, ali u trenutku kada se u Partizanu okupilo nekoliko desetina fudbalera izuzetnih
mogućnosti, Glazer se pokazao kao „usko grlo“. Zbog velikih zasluga u prethodnoj godini – i renomea koji
je uživao, dosta dugo je trajalo snebivanje da mu se kaže da umesto trener‐igrač, treba da bude samo
igrač.
U Partizanu u tom trenutku niko za Špica nije znao, sve dok Kiril Džina Simonovski, igrač zlatne žice nije
kazao da je u Skoplju Mađar Ilješ Špic, koji je pre i za vreme rata trenirao skopske klubove i bugarsku
reprezentaciju. Džina je stavio svoj ugled na kocku kada je preporučio svog ranijeg trenera.
Vreme je bilo takvo, informacije su sporo putovale i obično su se vrtele u lokalnim krugovima, pa je i Špic
došao u Partizan više zbog jakog „žiranta“, nego zbog poznate prošlosti.
A njegova igračka prošlost je bila i te kako bogata. Bio je igrač Ujpešta i trinaest puta reprezentativac
Mađarske, golgeter, graditelj, savršen tehničar. Najpre je bio igrač–trener u Švajcarskoj između 1936. i
1939. godine, potom je jednu sezonu bio trener Hajduka iz Splita, a do početka rata trener skopskog
kluba Građanski, jugoslovenskog prvoligaša.
Iljes Spic i Stjepan Bobek.
Tu ga je zatekao početak Drugog svetskog rata, i kao Jevrejinu, bila mu je određena mračna sudbina
njegovih sunarodnika. Spasilo ga je to što je kao trener bio prvo potreban u Skoplju, a potom su ga
okupatori Bugari uzeli za trenera njihove reprezentacije.
Za Špica je Partizan bio idealan teren. Već je bio okupljen veliki broj dobrih igrača, a klub je formiran sa
najvećim ambicijama. Za trenera jasne vizije, takođe i visokih aspiracija, uz u to vreme najbolje uslove,
nije moglo da bude idealnije.
Špic je vrlo brzo postao apsolutni autoritet. Veliki poznavaoci posla postaju autoriteti lako i bez prisile,
znanje ih brzo izdigne i tako dobiju uvažavanje. Spoj trenera od znanja i skup igrača od talenta, brzo je
počeo da daje rezultate. Špic ih je dograđivao kao igrače i uklapao u igru u kojoj će individualne
vrednosti biti od najveće koristi za tim. Tek im je Špic otvorio oči koliko još mogu da nauče i dalje
napreduju. Bobek, Atanacković, Čajkovski, Simonovski i ostali dobro su razumeli svog trenera, a kako su
već bili veliki majstori s loptom, lako su uspevali da pretvore u delo, u igru, zamisli svog trenera.
Špicove zamisli igre bile su u to vreme nešto najprogresivnije, ne samo u našem fudbalu. Tako je
stvoreno i prihvaćeno novo shvatanje, novi pogled na igru i pravce njenog razvoja.
Tako je stvorena Partizanova škola fudbala.
Prva generacija Partizana pod Špicovom rukom, na terenu je pokazivala izuzetnu lepotu, ali i efikasnost.
Na prvim turnejama Partizan je pobeđivao rivale svetskog ugleda, a svi su bili zadivljeni demonstracijom
veštine, koja majstorstvo promoviše u najmoćnije oružje na fudbalskom terenu.
Partizanova škola fudbala najpre je formirala igrače, a onda je dograđena – postala je škola budućih
učitelja fudbala. Tako su Špicova shvatanja igre nastavila da žive na najproduktivniji način. Igrači koji su
na terenu najbolje ostvarivali zamisli svog učitelja postali su treneri i nastavljači linije velikog učitelja.
Malo je klubova na svetu koji su dali toliko eminentnih trenera.
Ako bi trebalo sažeti načela te Špicove škole, onda bi se moglo reći da je igra, nadigravanje, veština,
osnovna snaga u koju se veruje. U tome je i najveći prostor za razvoj fudbala. Kako je napisao jedan od
njegovih sledbenika: „Beskrajne su samo mogućnosti igre“.
Uz kondiciju i tehniku, koje je smatrao temeljom bez koga se ne može, on je tražio inteligenciju,
lukavstvo, koncentraciju, otpornost na stres. Znao je da se takav zbir vrednosti ne nalazi lako, pa je cenio
u ekipi i one tvrde borce. Ali, igru je bazirao na onim prvim.
Špic je tako verovao u svoje ekipe da ga je malo interesovao rival. Ofanzivom, kombinacijom, veštinom,
potezom, može se nadigrati i pobediti svaki rival. Najslabija karika u lancu njegovih inače brojnih
vrednosti bilo je relativno zapostavljanje odbrane. Njegovo pouzdanje je počivalo na uverenju da ćemo
uvek dati gol više, a ne primiti gol manje.
Špicovo shvatanje i načela škole koju je on utemeljio, i danas žive u Partizanovom shvatanju fudbalske
igre. Ta načela se ne nameću, ona su živi tok ideja koje se stiču, prihvataju i prerastaju u uverenje svih
onih koji su fudbalsko školovanje prolazili na Partizanovom terenu.
I to je jedna od stvari kojima se Partizan ponosi. Samo najveći klubovi na svetu imaju tako zaokružen
misaoni i praktični deo svog delovanja, svoju fudbalsku školu.
Cajkovski Spic Bobek.