Tamna strana...

Veceras osjecam strah
veceras osjecam gubim te
i ne znam kako cu sad
napisat pjesmu i priznat sve

U mojim snovima zivis
u mojim snovima pravis lom
i samo tamo jos mogu
ljubiti usne i biti tvoj

Ljubav nije za nas
ljubav nije za nas
ljubav nije za nas,nije za nas
ljubav nije za nas
ljubav nije za nas

Jer sutra dvije ce suze
iz tvog zivota izbrisat me
i ko da nismo se sreli
stranci bicemo zauvijek.
 
Ni slavuji ne zvizducu pjesmu
koju znaju sve ptice...
Pusti...
u praskozorje izmedju smreka
naci ce uplasene zvijezde
i upaljene svice...
vece... i jedan komadic bola...

Rijeci ce uvijek reci
manje
nego sto govore oci...
Ne okreci se...
Case su na kraju stola
al vise nikog nema
da ih natoci.
 
Mladost mi je bila mracna nepogoda
koji samo katkad sunce bleskom probi,
i u mojoj bašti sad je malo ploda,
kad nakon oluje osta u grdobi.
Evo vec se jesen mojih misli šunja;
sad ašov i grobvlje tražim, radi truda
da izravnim zemlju plavu, punu mulja,
gde ko reke grdne jame zjape svuda.

No da li ce cvece novo koje sanjam
do misticne hrane životne da dodje?
korenom u zemlju pustu da uranja,

O boli! To vreme život jede, mrvi,
i dušman mracni što nam srca glodje
raste snažan mlazom istekle nam krvi.
 
Među pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se tražili
pokraj predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti.


Irena Vrkljan
 
Crni mesec

O Mesece sneni,
Kolika je tvoja
Ljubav kada, uvek, ti si
U suncevoj seni.

Da li znas…
Za mracnom stranom tvojom,
More nocu peni.
U tvom ritmu ono dise,
Vekovima usamljenim.

Dok u njemu dokaz trazis
O svojoj belini,
Postala je tmina…
I ta tvoja, svetla polovina.
 
Kad me vise ne bude
To nitko nece znati
I nitko nece mariti.

Kad me vise ne bude
Plakat nece moja mati
Jer ce me se sramiti.

Kad me vise ne bude
Nitko nece zaliti
I znati nece za moj grob.

Kad me vise ne bude
Sam cu sebi faliti
Jer sam bio svoj, nisam bio rob...

BEF
 
Gledam te kroz misli kako u vrh čuke,
dok vetrovi ore i prvi sneg drema,
sam sred šumskog mira trljaš svoje ruke
da ugreješ telo dok se nišan sprema.

Vatra je već zgasla, tek neki žar bljesne,
tišina blaženstva tiho dušu dira,
tek poneka grana zapucketa, kresne
kada zver zaluta il' vetar zasvira.

Da li je baš ovo ono što ti čekaš?
Vidim da iz grudi uzdah ti se ote
dok očima šaraš i pušku pripremaš,
sam sred večne šume i večne lepote.

Šćućuren u leglu gledaš šta će proći
dok ti preko crne cevi pogled zrači.
U rukama držiš zakon ljudske moći,
al', da l' samo zato postaješ najjači?

I ova je šuma kolevka nas sviju
jer svi ponikosmo iz istoga stenja,
i njene tišine isti zakon kriju
i za zverad i za naša pokolenja.

Poslušaj šta vetar hoće da ti šapne
dok ćutiš u srcu tog šumskog prostranstva.
Poštuj Šumski zakon kad se puška zapne
i molim te, nemoj simbol dostojanstva...


Dragana Konstantinović
 
Mac


Dokle cu kao ranjena zver,
Besan lutati. Lizati svoje rane.
Od ljudi to mogu skrivati...
Da li smem sebi cutati?

Mac sam izvukao.
On je ostrica duse moje.
Misli su secivo iskovale,
A sad se istog boje.

A mac je moja misao.
Od njega ne mogu kriti.
On zna da ljubav ce unistiti...
Kakav cu ratnik tada biti?
 
......

Šta je, šta bleneš?
Ne sviđa ti se što sam rekla?
Ej stani, kud si kreno?
Opet hoćeš unutra?
To bi ti? To ti je računica?
Misliš: Ona je sirotica, nikada ne imaše sreće,
zamisli kako će da se obraduje
kad joj JA pokucam na vrata
E, pa ovo je druga priča!
Gdje ste svi vi bili,
kada ste mi bili potrebni?
čekajuci sreću postah sama sebi dovoljna
a sada me čak ni ti
ne možeš zaista usrećiti
Zašto onda da glumim?
Zašto da budem zahvalna?
Jer mi je tvoja ljepota data
sada kad više nisam u stanju
u njoj iskreno da uživam?
Da glumim kako sam srećna,
jer mi ti činiš čast?
I šta zapravo sada hoćeš?
Dobro, ti si najljepši
najjači divan i vječan
Pa šta, jel treba da padnem u nesvjest?
Ako mi sreća nije došla
Onda kada me mogla usrećiti
Odkud joj pravo da se sada zove srećom?
A ti lijepo idi
i obraduj neku drugu
I još nešto... to vječno cvijeće s' Olimpa
koje nikada ne vene,
mislio si da mi doneseš jedan vječni buket,
da ne moraš druge da kupuješ?
Nosi i njega sa sobom!
 
Black

Listen to song
Sheets of empty canvas, untouched sheets of clay,
were laid spread out before me as her body once did.
All five horizons revolved around her soul
as the earth to the sun.
Now the air I tasted and breathed has taken a turn.
Oooo ooo.
And all I taught her was everything.
Oooo ooo.
I know she gave me all that she wore
and now my bitter hands shake beneath the clouds
of what was everything?
All the pictures had all been washed in black, tattooed everything...
I take a walk outside, I'm surrounded by some kids at play.
I can feel their laughter, so why do I sear?
And twisted thoughts that spin round my head...
I'm spinning, oh, I'm spinning.
How quick the sun can drop away...
And now my bitter hands cradle broken glass
of what was everything?
All the pictures had all been washed in black, tattooed everything...
All the love gone bad, turned my world to black
tattooed all I see, all that I am, all I'll ever be...yeah...
Uh huh.
Uh huh.
Ooo.
I know someday you'll have a beautiful life, I know you'll be a star
in somebody else's sky, but why
why, why can't it be, why can't it be mine?

Pearl Jam
 
Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvucenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene setve...
Upijali bezvezne reci u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzlece iznad kletve...

Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo žesti
oživljavaju dubine što te videše i cuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paucinu svesti...

Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one što su sve videle, i one što su cule
posrcu pod teretom bremena...
Hoce li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no što se stopi, ishlapi...?

Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zenice boji i cutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...

sada, kada nista na svijetu ne moze vratiti
dane prohujalog ljeta
nas sjaj u travi i bljestavost svijeta,
ne treba tugovati
vec traziti snage u onom sto je za nama ostalo
i sa tim zivjeti...

zaboravimo...
ne radi nas,
ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svadjali i
da smo bili krivi.
pozurimo...
s danima buducim...
danima sto ce doci
sa svim sto me odvaja od tebe

mozda ces sejednom htjeti vratiti
i ubrati cjetove koje smo zajedno mirisali
gazili...
ali, tvoje ruke bit ce prekratke
a noge premorene da se vratis.
bit ce kasno...

mozda cemo se naci jedanput
na malom vrhu zivota
i neizrecene tajne htjeti jedno drugome da kazemo...
al proci cemo jedno kraj drugog kao stranci.
jedan skrenuti pogled bit ce
sve sto cemo jedno drugome moci dati...

zatvorit cu oci i necu promatrati zvjezde
koje me na tebe neobicno podsjecaju.
cilj zivota je ljubav, a ona trazi zrtve
to je nesto sto nisam znala...
bio si moje veliko proljece...
uspomena koja ce dugo zivjeti u meni..
koje cu se sjecati...
osjecat cu tugu jer sam tebe voljela.
bit ce to ironija tuge.

nestat ce sjaja u travi...
nestat ce velicanstvenosti svijeta...
ostat ce samo blijeda slika
onoga sto je proslo
i sto se nece vratiti
 
DA SAM TE UKRAO

Da sam te ukrao i legao pored tebe
da li bi ljeto zamirisalo
kao sto tvoja kosa mirise
da li bi pisalo u mojim pjesmama
ono sto sad ne pise
kad sam zedan tvojih uspomena
tvojih godina prije mene
ljubomoran na sve one
koji su sa tobom djelili
sve ono sto nisam ja
Da sam te ukrao i legao pored tebe
i ljubio tvoje lijepe prste
tebe bih isto napravio
od ljubavi cvrste
njeznu
s nebom u ocima
da me pratis
i vratis s neba do sebe
da sam te ukrao
mozda ne bih imao nista
ali bih imao tebe.

(Zeljko Krznaric)
 
Da li ces ikada uspeti
da prodres u dubine moje duse?
Da li ce ti poci za rukom
da spasis moje snove pre nego sto se sruse?

Da li ces zaista umeti
da pronadjes pravi put do mene
jer puteva je mnogo
a sa pravog se lako skrene.

Ili ces ti biti taj
koji ce iluzije moje unistiti.
Da li ces zaboraviti da si ti onaj
koji je obecao da ce ih vecno stititi?
I sto je vremena za nas sve manje
meni se sve vise cini,
da ce i ova biti od onih ljubavi
 
STAJATI U HODU

Baš se čudno osjećam
Kao da mi ruke pletu mrežu
Kao da mi oči bježe prema visinama
Kao da mi usne ljube leptirovo krilo....

Baš je čudno biti ja
Iskrivljeno zrcalo duše
Posljednja pjesma koncerta..

Baš je čudno disati
Baš je čudno živjeti..

(a.kaly)
 
O, ako zbilja, dok je mrak
Kad san utiša duše žive
I s neba padne sjajni zrak
Na neme grobne ploce sive,
O, ako zbilja u taj cas
Opusti redom grob za grobom,
Ja cekam tad na susret s tobom,
Ja cekam tad tvoj lik, tvoj glas.
O, dodji mi, kroz noc, kroz san,
Onakva kao zadnjeg casa,
Ko led i sva ko zimski dan;
Od bola bleda i bez glasa…
O, dodji mi što pre, što pre,
Ko vetra dah, ko zvuk, il tajna,
Ko strašna sen, ko zvezda sjajna,
Svejedno je: što pre, što pre!
Ne zovem tebe ja zbog tog
Da korim ljude cija zloba
Ucini kraj života tvog,
Ni da procitam tajne groba,
I ne zbog tog, što sumnji roj
U duši nosim: da prebolim
Ne mogu ja; i sad te volim,
I još sam ja ko nekad tvoj
 
Kao da je reka sećanja
Ili neka čudna pojava
Navire kao neka lavina
Brza i oštra kao struja
Kratak spoj u vodi

Stranputicom sada idem
Tumaram hodnikom bojažljivo
Putujem strahom nespretno
Zastajkujem i podstrekujem
Tražim beskrajne reči, nepotrebne

I ne podnosim tvoj dodir
Ne osećam tvoj miris
I ne čujem tvoje korake

Stradaju beksrajna žalost i smeh
Kisele boje
I ponestaje nam nit
Hod po tankoj žici
Zadnji trzaj, krah
 
U ovim mracnim sobama gde provodim
teske dane, vrtim se tamo-amo
da pronadjem prozore. - Kad bi se jedan prozor
otvorio - bila bi to uteha. -
Ali prozora nema, ili ja ne mogu
da ih nadjem. Mozda je i bolje da ih ne nadjem.
Mozda bi svetlost bila novo nasilje.
Ko zna kakve bi sve nove stvari obelodanila.
 
Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
sad zakopat,kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
jer si pokoj sav mu razmetnula.

Da te legnem u zemljicu crnu,
u zemljici ti ne bi sagnjila,
zemska vila dragocjenost tvoju
u kamenje predrago bi zbila.

Pak bi došli ljudi blagohlepni,
iz zemlje bi tebe iskopali,
iz mora bi tebe izvadili
i po svijetu svuda rasprodali.

A ti idi, nek te uzdisaji
k nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
tamo meni žalosnome sjaji,
tamo neće dostignut te ljudi!
 
Na nove patnje
Bejah nespremna
Željna mira i spokoja
Ne poljubivši ga
Pustih
Ni zajedno ne bijasmo
Ostade nedovršeno nešto
Oblak iznad glave
Što kišu prosuo nije
Moje oči - ni kap isplakati
Moje usne
Ni drage usne poljubiti
Muka
 
GORDANA

Treba mi netko da mu ispricam sve
Kako sam pustio da me rastave
Od Gordane, moje Gordane
Prije nisam ni znao, jer bio sam mlad
Da je svakome covjeku urodjena glad
Za suzama, tudjim suzama

Jer ljudi su pokvarena rasa
Prljava i zla
I tko ljude slusa taj
Uvijek nastrada

Kada bio sam sa njom volio sam je
I ona je tada voljela mene
Voljela me, voljela me je
Al dosli su ljudi pokvareni zli
I svakakve lazi su pricali
O meni, i o Gordani

Prosli su dani, prosle godine
Od kada sam pustio da me rastave
Od Gordane, moje Gordane
Tada nisam ni znao, jer bio sam mlad
Da je svakome covjeku urodjena glad
Za suzama, tudjim suzama

(M.Ban)
 
Kad bi ti znala da ovo
teško jecanje, koje stišćeš
svojim rukama, da ova
suza koju brišeš
poljupcima,
dolaze od tebe, jesu ti,
bol, koju si pretvorila u suze
moje, jecaje moje.
Tada
ne bi više pitala
prošlost, nebesa,
čelo, pisma,
što mi je, zašto trpim.
I potpuno smirena,
u tom dubokom miru
svjetlosti i znanja
ljubila bi me više
i očajnički.
S očajem čovjeka
koji nema kod sebe
drugog bića, druge boli:
koji je konačno sam
sa svojom patnjom.
Željan da nađe utjehu
u nekom drugom nestvarnom
za veliku bol koja je tvoja.
 
Smrt uvijek čeka među godinama
kao tajnovito drvo koje zamrači
bjelinu staze, neočekivano,
a mi hodamo te nas iznenadi.

Onda, na rubu njezine sjene,
neki nas tajni drhtaj zaustavi:
gledamo u visinu i naše oči,
poput mjeseca, čudesno blistaju.

I, poput mjeseca, ulazimo u noć
ne znajuć kuda idemo, a u nama
smrt raste, nezaustavljivo,
s umilnim užasom hladna snijega.

Put se rasipa u tugu zemlje
u kojoj nema svjetla da je osnaži.
Samo ostaju oči koje pitaju
u potpunoj noći i ne umiru nikad.
 

Back
Top