Pregled radnje romana
U prvom poglavlju najpre se govori o samom pisanju. Upoznajemo šejha Ahmeda Nurudina i postajemo svedoci njegove potresne ispovesti, koju piše iz nekog višeg razloga, pisanje je za njega svođenje računa pred samim sobom i pred drugima, ali i jedan egzistencijalni izlaz; suočen je sa smrću, a pisanje mu produžava trajanje. Uvodi se tema pobune, koja je, za sada, samo "opasna riječ".
U drugom poglavlju, misleći da ide u posetu samrtniku, Nurudin revidira svoje stavove o smrti. Uznemiren jer mu je brat zatvoren u tvrđavi, oseća nedovoljnost priče o večnom životu, kao i strah. Umesto starca, zatiče njegovu ćerku, kadijinu ženu, sa kojom razgovara o njenom bratu, Hasanu. Sa stanovišta radnje – propušta priliku da nešto učini za sopstvenog brata.
Treće poglavlje dočarava atmosferu đurđevske noći, koja se može uporediti sa Valpurginom noći u "Faustu", slavljenje mladosti i plodnosti, paganski rituali... Sve to unosi dodatni nemir u derviševu dušu i priprema atmosferu za zbivanja koja slede.
U četvrtom poglavlju se pojavljuje begunac, bezimeni buntovnik koji je nekim čudom pobegao sejmenima i sakrio se u dvorište tekije. Šejh Ahmed se dugo dvoumi šta da učini, isprva ga ne odaje i skriva ga, da bi ujutru sve ispričao Mula Jusufu koji poziva stražare, prekasno jer je prestupnik već pobegao. Misao o tom čoveku prati Ahmeda Nurudina tokom celog romana, daje mu izmišljeno ime Ishak, idealizuje ga, zamišlja razgovore s njim. Već na kraju ovog poglavlja, on se pojavljuje kao prikaza.
U petom poglavlju, Nurudin se suočava sa ocem, koji je došao da sazna nešto o drugom sinu, zatim sa muselimom – razgovor sa katastrofalnim ishodom – i sa Hasanom, od koga saznaje zašto mu je brat uhapšen: kao kadijin pisar, Harun je našao unapred napisano saslušanje jednog čoveka koji je ubrzo zatim ubijen; znao je previše. Hasan predlaže organizovano oslobađanje iz tamnice, ali derviš ne pristaje na to, još uvek veruje u pravdu, čak i sopstveni integritet čvrsto vezuje za tu ideju više pravde.
U šestom poglavlju se nastavlja suočavanje ljudskog i derviškog načina razmišljanja, Nurudin i dalje ne odobrava Hasanove argumente, iako tog jutra muselim nije hteo da ga primi. Na kraju poglavlja razgovara i sa kadijom, koji ga poražava.
Sedmo poglavlje – noć je, Nurudin sreće pasvandžiju i ne shvata da bi od njega mogao nešto da sazna. Zatim mu nepoznat čovek preti, kaže mu da pripazi šta radi. Odlazi muftiji i sreće Kara-Zaima, druga iz rata. Nakon potpunog debakla u razgovoru s muftijom, šejh Ahmed nudi Kara-Zaimu novac da spasu Haruna. Ovaj ne pristaje i ubrzo, u svojoj gluposti, ispriča muftiji za ovu ponudu.
U osmom poglavlju, Ahmed saznaje od hafiz-Muhameda da je Harun ubijen tri dana ranije. Drži potresan govor posle obreda u džamiji.
Deveto poglavlje – sve se okrenulo protiv Ahmeda Nurudina. Napadaju ga četiri konjanika u sumrak (apokaliptična slika). U sred noći ga hapse i odvode u tvrđavu. Nije određeno koliko vremena provodi tamo, izgleda da je u pitanju desetak dana, a onda ga puštaju. Završava se prvi deo romana.
Deseto poglavlje – drugi deo romana – počinje sećanjem. Za vreme rata jedna žena se prostituisala sa vojnicima da bi prehranila svog sina. Kada su neprijateljski vojnici zauzeli to parče zamlje gde je bila njena kuća, živela je i sa njima, zato su je na kraju ovi prvi ubili. Ahmed je bio prijatelj njenom sinu, doveo ga je posle u tekiju – to je Mula Jusuf. Na kraju poglavlja saznajemo da je Jusuf bio i Kadijin špijun i da je upravo on odao Haruna.
U jedanaestom poglavlju se ništa ne događa. Ahmed shvata da oseća mržnju.
U dvanaestom poglavlju sahranjuje brata u tekijskom dvorištu. Ljudi ga poštuju zbog toga.
Trinaesto poglavlje je uglavnom posvećeno Hasanu. Dok je na putu, Ahmed stvara sliku o njegovom životu. Na kraju poglavlja "odapinje strelu" – počinje osveta.
Četrnaesto i petnaesto poglavlje – uhapšen je hadži Sinanudin, Nurudin šalje pismo njegovom sinu, uticajnom političaru u Carigradu, koji će ga osloboditi i usput kazniti odgovorne za hapšenje (odgovorne i za Harunovo ubistvo). Tako i biva. Kadija je ubijen, muselim pobegao, a kasnije je i on ubijen.
Šesnaesto poglavlje – Ahmed Nurudin je postao kadija. Takođe je postao i omražen. Od njega se zahteva da uhapsi Hasana (nađeno je pismo Hasanovog prijatelja, Dubrovčanina u kome se govori o korupciji, Hasan pomaže tom čoveku da pobegne iz zemlje). Pošto on sad predstavlja zakon, odlučuje da učini tako, ali Mula Jusuf pomaže Hasanu tako da izgleda da ga je Nurudin spasao.
Ahmed Nurudin se svima zamerio i umreće. Uveče njegovog poslednjeg dana u tekiju dolazi mladić koji mu je možda sin. Pred kraj se govori o vezi koja je postojala između Ahmeda i mladićeve majke. Pred zoru se javlja strah od smrti. Nurudinov tekst se završava istim citatom iz Kur-ana kojim je i počeo – svaki čovek je uvek na gubitku.