Romanticno-Tuzne Pesme

Grobnica lepote

Da li znate zemlju s granicom bez kraja
Gde stanuje duga i zivot proleca?
Noci gde ne bese vec tolko stoleca?
To je zemlja njene lepote i maja.

Zemlju gde dan, vazduh i cvece mirise,
Cije vreme nema buducnost ni sate,
Gde su venci, boje - da l' tu zemlju znate?
Da li znate i to da nje nema vise?

Kao uzdah bola, kao sreca ljudi,
Kratka je i njena istorija smrti:
Noc i jedan vetar... I njeni su vrti
Umrli, da niko sad ih ne probudi.

A vec u toj zemlji gde je bilo cvece,
Zivela je ona, i mladost, i duga;
A vec u toj zemlji ovladala tuga,
I umesto maja svud se jesen krece.

Jer jednoga dana, iz drugoga kraja,
Noc i vetar bio, i duvao jako,
Pa cvece i mladost umrli polako...
Posle jesen dosla na sranu maja.

Na sarani maja bila je i ona;
Saranila dane cveca i mladosti
I sa njima vence, i svoje radosti,
I sve sto je bila njena vasiona.

I u toj grobnici mladosti i cveca
Disala je ona jos lepotom svojom
U jesenjoj noci, u noci sa kojom
Grlila je zivot svih mrtvih proleca.

Ali jedne zore, prve zore potom,
Zaspale su blago njene oci dana,
Njene oci cveca, sred zivih obmana,
U jeseni tuznoj, sa njenom lepotom.

Zaspale su potom. Ona, bez zivota
I mladosti, spava na krilima tuge;
Mesto crvi - mrtvo cvece, mrtve duge
Po njoj: ona spava, s njom njena lepota.

Vladislav Petković Dis
 
Čuj, plače Mesec mlad i žut.
Slušaj me, draga, poslednji put.
Umreću, pa kad se zaželiš mene,
ne viči ime moje u smiraj dana.
Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.
Pevaće ti: da sam ja ljubio jesen,
a ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
no stisak granja rumenog uvenutog.
A kad te za mnom srce zaboli:
zagrli i ljubi granu što vene.
Ah, niko nema časti ni strasti,
ni plamena dosta da voli mene:
No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
(Miloš Crnjanski)
 
ŽELIŠ DA KORAČAŠ STABILNO

Želiš da koračaš stabilno
sviđaju ti se plitka mora

Sviđa ti se da putuješ svetom
Ali uvek samo po plićaku

Meni se sviđaju duboka mora
pa nek i ne proputujem ceo svet
Pa nek me i smatraš
prikovanim za jedno jedino mesto

Ne postoji svemir
postoje samo trenuci
kosmički trenuci

Ako stigneš do nepokretnosti
možeš svugde da putuješ

I to si zaboravila što sam ti govorio
dušo,onog jutra
pored stepenica:
da život i smrt nisu teme okruženja
već pitanje izdržljivost na istoj liniji plutanja

Meni ne treba svet
prevarila si se misleći tako
Za mene svet ne postoji
Potrebno mi je jednostavno
da stvaram svetove

Nikolaos Asimos
 
Pjesma nad pjesmama

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.

Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grdiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.

Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.

Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša;
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal - i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša - šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša - kaos božanstvo naše,
a duše naše žrtva.

Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete - o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;
hvatat će ga i vezati i zločin će biti hrana njegova.

Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov - o nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigareta i miris njezin ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.
Tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;
on će biti onaj, koji će buditi zaspale i uskrsivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.

Nezakonsko dijete naše, o nezakonska majko njegova -
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni, naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.

Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

Janko Polić Kamov
 
TUŽNA PESMA

Živela jedna gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara…
I nije imala ni mamu, ni tetu,
nikoga, nikog svog na svetu.

Gospođa Klara je šest mačaka čuvala
na jastucima od žute svile.
Mašne im je krojila, mleko kuvala
pa su site i srećne bile –
belih mačaka šest.

A kad je umrla gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara
– jastuke od žute svile niko nije prao,
na doručak niko nije zvao,
a loviti miševe niko nije znao!

Tužne su, tužne i gladne bile,
zaspale su na jastucima od žute svile
i nikada se,
ah, nikada se više nisu probudile –
belih mačaka šest.

Duško Radović
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top